Neki smo dan javili da se u Zagrebu konstituiralo dioničko družtvo koje je odlučilo ovdje podići sanatorij za liječenje raznih bolesti, poput sanatorija u ostalim velikim gradovima. Osnovu za samu zgradu izradio je ovdašnji inžinir Ignjat Ficher a gradnju će nadgledati arhitekt Vjekoslav Heinzel. Da se izbjegne raznim prigovorima poslana je ta osnova za zgradu inžinirima i arhitektima u Beč na ocjenu. To je društvo ovu osnovu najbolje ocijenilo a osobito mu se svidjela ideja da se cijeloj zgradi dade lik podkove jer time imadu sve bolničke i stambene sobe frontu prema jugu što je osobito za bolestnike vrlo ugodno...”
Tim su riječima davne 1908. novine izvijestile uglavnom bogate Zagrepčane da neće morati na liječenje u Trst, Beč ili Budimpeštu jer će Zagreb dobiti prvu privatnu bolnicu, suvremeni Sanatorij za liječenje i zadnju izgrađenu bolnicu u Austrougarskoj Monarhiji.
Godine rasta
I nisu dugo čekali jer samo godinu kasnije u današnjoj Klaićevoj, a tadašnjoj Jelisavinoj ulici, niknula je nova secesijska zgrada u obliku potkove na oko 3000 četvornih metara. Čak i za secesijsku gradnju bez gotovih profila i čelika gradnja je trajala kratko jer si investitori nisu mogli priuštiti višegodišnje otvoreno gradilište.
Pedesetak godina kasnije u tom je Sanatoriju smješten Centar za zdravstvenu skrb majki i djece, danas opće poznatoj Dječjoj bolnici Zagreb, popularnoj Klaićevoj. Sve što se želi znati o nastanku i trajanju fenomena Klaićeve, ali i prvim socijalnim i zdravstvenim ustanovama za skrb majki i djece u Zagrebu, u iduća tri mjeseca može se vidjeti u Muzeju grada Zagreba na izložbi “Klaićeva bolnica - godine rasta”.
“Suradnja s Klaićevom bolnicom nastala je nekako spontano. Naše ‘Žive slike’ posjećivale su mališane ne bi li im olakšali boravak u bolnici, a onda smo nakon izložbe o zagrebačkom zoološkom vrtu poklonili bolnici životinje od pleksiglasa. U svim tim kontaktima u jednom nas je trenutku ravnatelj dr. Zoran Bahtijarević pitao bismo li htjeli napraviti izložbu o Klaićevoj bolnici jer se trebala obilježiti 65. godišnjica”, objašnjava nastanak ove osebujne izložbe, jer one o bolnicama vrlo su rijetke i u svjetskim razmjerima, autorica Vesna Leiner.
Dodaje kako se muzej kao gradska ustanova u ovoj izložbi nije fokusirao samo na Klaićevu bolnicu, već i na početke osnivanja zagrebačkih zdravstvenih ustanova za djecu početkom 20. stoljeća, otkad se polako razvijala zdravstvena skrb o djeci. Te su priče izuzetno zanimljive jer su se događale u vremenima u kojima je medicina bila poprilično limitirana u svojim mogućnostima.
Dovoljno je reći da je siromaštvo “cvalo” i u Zagrebu, da cjepiva nije bilo pa su bolesti o kojima se danas čita samo u udžbenicima, poput tuberkuloze, bile smrtonosne, osobito za siromašnu djecu. Smrtnost djece bila je tada više od 20 posto, a rađao se i velik broj izvanbračne djece koja su nerijetko završavala u sirotištima ili kod udomitelja. Čak 30 posto tada rođene djece bilo je izvanbračno, a podaci govore da je u ranom djetinjstvu umirala čak polovica.
Nije bilo cjepiva ni lijekova
“Prvi dječji odjel 1904. godine bio je otvoren u bolnici Sestara milosrdnica. Zatim se 1908. otvara dječji ambulatorij u Ilici 29 sukladno Zakonu iz 1906. po kojem treba ‘brinuti o zdravlju djece te su roditelji dužni bolesno dijete odvesti liječniku’. Povijest govori da je jedan od pionira skrbi za dječje zdravlje u Zagrebu bio dr. Žigo Švarc, što nije bilo jednostavno jer bilo je to razdoblje velikog siromaštva, nije bilo cjepiva, lijekova...”, objašnjava Vesna Leiner.
Tu, moglo bi se reći katastrofičnu situaciju, dr. Švarc svojim je angažmanom uvelike promijenio. Siromašna djeca u tom su ambulatoriju dobivala i mlijeko koje je za njih dolazilo s farme na Kajzerici. Taj prvi ambulatorij potaknuo je izgradnju i drugog, državnog, u Savskoj 7 početkom dvadesetih, kao preteča Centra za zaštitu zdravlja majki i djece u današnjoj Klaićevoj bolnici.
Klinika u Klaićevoj, prije nego što je postala dječja bolnica, a nakon konfiskacije zgrade poslije Drugog svjetskog rata, najprije postaje opća bolnica, a od 1951. i Dječja kirurška bolnica za liječenje djece do 14 godina. U početku je bolnica imala samo kirurški odjel. Prvi ravnatelj koji je na tom mjestu ostao, danas nezamislivih 30 godina, bio je doc. dr. Branko Poljugan.
“Dječja bolnica danas ima četiri zgrade koje su nicale jedna po jedna desetljećima. Prva, izvorna, bila je zgrada Sanatorija završena 1909. i izgrađena u prekrasnom parku s pogledom na željezničku prugu, a novine su tada pisale da se ‘očekuje da će se pruga premjestiti da sve bude u zelenilu i čisti zrak’. Sanatorij je imao kirurški odjel, ali i razne tada vrlo popularne terapije, poput inhalacije i fizikalne terapije. Po tada dostupnim podacima, to je bila nabolje opremljena zdravstvena ustanova tadašnjeg vremena u Hrvatskoj”, kaže Leiner.
UNICEF
Nakon Drugog svjetskog rata, uvjeti života su ponovno loši zbog čega najviše ispaštaju djeca. Ima puno napuštene pa i izvanbračne djece, a zdravstvena skrb bila je ograničena. No, već 1946. UNICEF je “ušao” u bivšu državu, kao i u druge zemlje osiromašene ratom, a kojima je bila potrebna pomoć u skrbi o djeci. Zagreb je odabran kao središnji centar za organizaciju zaštite majki i djece, a da bi se to ostvarilo, trebalo je dograditi zgradu u Klaićevoj. Izgradnju je morala platiti Hrvatska, a oprema i edukacija bila je briga UNICEF-a. Godine 1954., po nacrtu arhitekta Vladimira Turine, izgrađena je nova dodatna zgrada bolnice za zaštitu majki i djece.
“Zadaća centra bila je i edukacija i širenje znanja o zdravlju djece među stanovništvom diljem zemlje. Liječnici su odlazili na teren i obrazovali stanovništvo, a s druge strane dolazili su zdravstveni djelatnici iz svih krajeva bivše države u Zagreb na edukaciju”, kaže Vesna Leiner.
Dodaje kako je zadatak Centra bio i otvaranje ambulanti po malim mjestima pa je tako napravljena dobra mreža prevencije i u nekoliko godina postao je vidljiv pomak u padu smrtnosti i smanjenju pojavnosti zaraznih bolesti koje su bile posljedica nehigijene. Mreža ambulanti i bolja briga o zdravlju djece dovela je do pomaka u liječenju u našem zdravstvu.
Godina 1951. vrlo je važna za dječju bolnicu jer baš tada u bolnicu dolazi doc. dr. Feđa Fischer Sartorius, rođena u Poljskoj, obrazovana diljem Europe, a koja je svoj radni vijek “poklonila” Hrvatskoj gdje je došla kao mlada specijalistica 1937. godine. U novoosnovanoj Dječjoj kirurškoj bolnici u Klaićevoj, kao ravnateljica, organizira Centar za zaštitu majki i djece. U Klaićevoj je smatraju “mamom” današnje bolnice, a valja reći da je i njezin sin jedan od najpoznatijih svjetskih psihijatara, Norman Sartorius, koji je često dolazio u Hrvatsku kao gost raznih psihijatrijskih kongresa.
Kako se grad širio, 1962. krenulo se s gradnjom treće zgrade koja je bila namijenjena za edukaciju jer je imala i prvu školu za njegovateljice. Zgrada je završena 1964., osnivaju se novi odjeli, a 1977. kreće se s novim proširenjem, odnosno gradnjom četvrte zgrade koja se gradila više od 10 godina.
Prava djeteta
Zanimljivosti te gradnje ispričao nam je dugogodišnji ravnatelj Klaićeve, prof. dr. Josip Grgurić, koji je i dalje vrlo aktivan u projektima UNICEF-a za zaštitu zdravlja djece, a ove je godine dobio i nagradu za životno djelo za promicanje prava djeteta. “Bile su sedamdesete, točnije vrijeme zaustavljanje svih investicija, pa i onih u zdravstvu. Dugo smo razmišljali kako ‘prodati’ projekt i dobiti sredstva. Jedino u što se smjelo tada investirati bila su skloništa i eventualno potrebe intenzivne skrbi. Došli smo na ideju da ponudimo projekt skloništa, i to ne samo bolničkog, već i ‘blokovskog’, točnije kvartovskog, gdje bi se ljudi mogli skloniti u slučaju kakve opasnosti, a iznad skloništa mogla se graditi zgrada”, objašnjava prof. dr. Grgurić.
Dodaje kako je i to išlo teško jer je novca za početak gradnje bilo premalo, pa se krenulo prikupiti tzv. obveznice koje su imale razne tvrtke, a koje su objektivno bile bezvrijedne. Zato se u humanitarne svrhe lako davalo te “papire”, time je zatvorena financijska konstrukcija pa je gradnja mogla početi, ali tek 1985. godine.
Vrijeme rata
“Projekt je završen 1987., novi objekt imao je 3500 četvornih metara, a bolnica je dobila novu Kliniku za kirurgiju s poliklinikom i hitnim prijemom te intenzivnu skrb i dakako famozna skloništa”, kaže prof. dr. Grgurić. “No, vrijeme je pokazalo da su u konačnici i skloništa dobro došla, odnosno bila su se vrlo korisna u Domovinskom ratu, u kojem je bolnica kao ratna imala vrlo važnu ulogu u liječenju djece i zbrinjavanju ranjene djece ne samo iz Hrvatske, već i iz BiH”, kaže Vesna Leiner.
Nakon rata, od 1995. godine, bolnica i dalje raste, a prostor je sve skučeniji. Hrvatskoj je potrebna nova velika dječja bolnica koja bi bila centar izvrsnosti i edukacije za cijelu državu. Na žalost, godinama se o tome govori, predlažu razne lokacije, na svakim je izborima bolnica u stranačkim izbornim programima, ali za sad nije postavljena nijedna cigla niti je izabrano zemljište za gradnju.
“Nadam se da ćemo jednog dana dobiti bolnicu koja će prvi put biti građena baš za djecu i da će se u nju preseliti sve najbolje u pedijatriji Zagreba od Klaićeve do Vinogradske, Rebra, Srebrnjaka, Goljaka... Važno je da ta nova bolnica bude planirana tako da zadovolji sve ono što pedijatrija u Hrvatskoj treba u idućih pedesetak godina. Baš zato mi u Klaićevoj već nekoliko godina uglavnom ‘popravljamo ono što moramo’ i ulažemo više u opremu, a manje u zidove, jer opremu uvijek možemo preseliti. Bude li potrebno, mi ćemo na leđima seliti sve što se bude moglo čim se izgradi nova bolnica”, kaže ravnatelj Dječje bolnice Zagreb, dr. Zoran Bahtijarević.
No, i bez novoga prostora, malim se pacijentima nastoje svi nedostaci nadoknaditi toplinom koju im, uz liječenje, pružaju liječnici i medicinske sestre. Ne bi li im poboljšali standard, male pacijente koji boluju od teških zloćudnih bolesti privremeno su preselili u Institut za tumore, gdje su prije dvije godine dobili novi, vrhunski uređen prostor, dok se ne sagradi “nova Klaićeva”.