'Suša' dosad najbolji film
Uprava pulskoga festivala morala bi poslati najviše izaslanstvo u Motovun ako ni zbog čega drugog, a ono da proučava ceremoniju festivalskog otvaranja.
Kako smo već navikli, frontmeni MFF-a, Rajko Grlić i Igor Mirković, napravili su dobar show uoči prve projekcije na kinu Trg: iskoristili su priliku što im je ove godine zemlja partner srpska pokrajina Vojvodina te su napravili jaje - koja tamo u nebrojenim količinama izliježu kokoši, guske i ostala perad - kao zaštitni znak ovogodišnjeg festivala.
Doznali smo da Vojvodina ima legitimno prvenstvo u tucanju jaja, pa se Grliću i Mirkoviću na pozornici pridružio tamošnji prvak u tom "sportu" i upriličio dvoboj. Svaki je gledatelj prije ulaska na ljetnu terasu dobio po jaje, pa se i publika mogla međusobno ogledati. Slovenci u redu ispred mene, bili su oduševljeni: mislili su da se nalaze na nekoj pučkoj proslavi u srednjoj Italiji ili južnoj Njemačkoj.
Pokojni medijski teoretičar Marshall McLuhan zasigurno bi opisao Pulu kao "hladan", a Motovun kao "topao" festival.
U Motovunu se ne ljutite što i po nekoliko sati morate sjediti na drvenim stolcima u kinu Bauer (zaboga, zašto napokon ne naprave jastučiće). Ne smeta vam ni što su projekcije slabije nego u Puli, niti to što je festivalski filmski repertoar čudan spoj socijalno i ekološki osviještenih drama, art dosjetki i alternative.
U Motovunu je ugodno lutati iz prostora u prostor i gledati filmove koji vam u Zagrebu ne bi ni palo na pamet. MMF je poseban, a kada njegovi čelnici ne šmiraju s programom (kao što su to činili zadnje dvije godine) i naprave nešto ozbiljno (što je slučaj s ovogodišnjim), gledatelja je opet napretek.
Ponekad vam to i nije baš drago - na primjer, na poslijepodnevnim projekcijama prvoga dana u kinu Bauer kada su nakratko otkazali klima-uređaji, ali što se može: navikli smo se da se u Motovunu, nakon što svladamo neku nedaću, osjećamo bolje.
Najslabiji dio Noći tucanja jaja bio je film kojemu je pripala čast da otvori ovogodišnji MFF. Izraelski "Drago blato" bio je "crowd pleaser" na mnogim festivalima, ali priča o klincu koji odrasta u kibucu sredinom 70-ih godina zanimljiva je samo po skeptičnoj vizuri kojom se promatra ta često idealizirana socijalno gospodarska institucija: po svemu drugom to je melodrama kakve srećete na mnogim revijama manje zanimljivijih nacionalnih kinematografija. U Puli smo gledali puno bolje hrvatske filmove!
Srećom, sljedeći film bio je puno dojmljiviji. "Dan, noć, dan, noć" ruske Amerikanke Julije Loktev ima za protagonisticu djevojku koja iz nepoznatih razloga odluči postati bombaš samoubojica na Times Squareu.
O njoj znamo samo da ima roditelje kojima se nakratko obrati za pomoć: film počinje dolaskom u New York neznano otkuda, nastavlja se u hotelu pripremama u organizaciji terorističke ćelije koja ju je regrutirala, a kulminira izlaskom na Times Square s ruksakom bombom. Posljednja trećina izgleda kao videorad konceptualnog umjetnika, s naglašenim zvukovima ulice i glumicom koja luta među prolaznicima koji vjerojatno i ne znaju da ih se snima.
Dosad najbolji prikazani film je "Suša", dobitnik specijalne nagrade žirija u Veneciji, koprodukcija niza zemalja, među kojima je i Čad odakle potječe redatelj Mahamet-Saleh Haroun. Inspirirana Mozartovom operom "La clemenza di Tito", "Suša" se bavi osvetom u sredini razdiranoj građanskim ratovima: mladić kojemu je ubijen otac, zapošljava se kao pomoćnik kod pekara, očeva ubojice, u namjeri da ga likvidira kada za to smogne snage.
Haroun očito ima bogato teatarsko iskustvo jer mu film povremeno sliči krajnje realističnoj inscenaciji kazališne predstave ili plemenskog rituala. Uzbuđenja nema, ali će pažljiv i zahtjevan gledatelj biti iznimno zadovoljan.
Nenad Polimac
Kako smo već navikli, frontmeni MFF-a, Rajko Grlić i Igor Mirković, napravili su dobar show uoči prve projekcije na kinu Trg: iskoristili su priliku što im je ove godine zemlja partner srpska pokrajina Vojvodina te su napravili jaje - koja tamo u nebrojenim količinama izliježu kokoši, guske i ostala perad - kao zaštitni znak ovogodišnjeg festivala.
Doznali smo da Vojvodina ima legitimno prvenstvo u tucanju jaja, pa se Grliću i Mirkoviću na pozornici pridružio tamošnji prvak u tom "sportu" i upriličio dvoboj. Svaki je gledatelj prije ulaska na ljetnu terasu dobio po jaje, pa se i publika mogla međusobno ogledati. Slovenci u redu ispred mene, bili su oduševljeni: mislili su da se nalaze na nekoj pučkoj proslavi u srednjoj Italiji ili južnoj Njemačkoj.
Pokojni medijski teoretičar Marshall McLuhan zasigurno bi opisao Pulu kao "hladan", a Motovun kao "topao" festival.
U Motovunu se ne ljutite što i po nekoliko sati morate sjediti na drvenim stolcima u kinu Bauer (zaboga, zašto napokon ne naprave jastučiće). Ne smeta vam ni što su projekcije slabije nego u Puli, niti to što je festivalski filmski repertoar čudan spoj socijalno i ekološki osviještenih drama, art dosjetki i alternative.
U Motovunu je ugodno lutati iz prostora u prostor i gledati filmove koji vam u Zagrebu ne bi ni palo na pamet. MMF je poseban, a kada njegovi čelnici ne šmiraju s programom (kao što su to činili zadnje dvije godine) i naprave nešto ozbiljno (što je slučaj s ovogodišnjim), gledatelja je opet napretek.
Ponekad vam to i nije baš drago - na primjer, na poslijepodnevnim projekcijama prvoga dana u kinu Bauer kada su nakratko otkazali klima-uređaji, ali što se može: navikli smo se da se u Motovunu, nakon što svladamo neku nedaću, osjećamo bolje.
Najslabiji dio Noći tucanja jaja bio je film kojemu je pripala čast da otvori ovogodišnji MFF. Izraelski "Drago blato" bio je "crowd pleaser" na mnogim festivalima, ali priča o klincu koji odrasta u kibucu sredinom 70-ih godina zanimljiva je samo po skeptičnoj vizuri kojom se promatra ta često idealizirana socijalno gospodarska institucija: po svemu drugom to je melodrama kakve srećete na mnogim revijama manje zanimljivijih nacionalnih kinematografija. U Puli smo gledali puno bolje hrvatske filmove!
Srećom, sljedeći film bio je puno dojmljiviji. "Dan, noć, dan, noć" ruske Amerikanke Julije Loktev ima za protagonisticu djevojku koja iz nepoznatih razloga odluči postati bombaš samoubojica na Times Squareu.
O njoj znamo samo da ima roditelje kojima se nakratko obrati za pomoć: film počinje dolaskom u New York neznano otkuda, nastavlja se u hotelu pripremama u organizaciji terorističke ćelije koja ju je regrutirala, a kulminira izlaskom na Times Square s ruksakom bombom. Posljednja trećina izgleda kao videorad konceptualnog umjetnika, s naglašenim zvukovima ulice i glumicom koja luta među prolaznicima koji vjerojatno i ne znaju da ih se snima.
Dosad najbolji prikazani film je "Suša", dobitnik specijalne nagrade žirija u Veneciji, koprodukcija niza zemalja, među kojima je i Čad odakle potječe redatelj Mahamet-Saleh Haroun. Inspirirana Mozartovom operom "La clemenza di Tito", "Suša" se bavi osvetom u sredini razdiranoj građanskim ratovima: mladić kojemu je ubijen otac, zapošljava se kao pomoćnik kod pekara, očeva ubojice, u namjeri da ga likvidira kada za to smogne snage.
Haroun očito ima bogato teatarsko iskustvo jer mu film povremeno sliči krajnje realističnoj inscenaciji kazališne predstave ili plemenskog rituala. Uzbuđenja nema, ali će pažljiv i zahtjevan gledatelj biti iznimno zadovoljan.
|
Iz programa za srijedu
N AKON VJENČANJA (Susanne Bier, Danska) Film danske redateljice Susanne Bier uvršten je u sedam nominiranih za Europsku filmsku nagradu, nominiran za Oscara, a glavni glumac je friški Bond negativac Mads Mikelsen. Film pripovijeda o danskom humanitarcu u Indiji koji dobiva ponudu za donaciju, ali uz neobičan uvjet. PANOV LABIRINT (Guillermo Del Toro, Meskiko / Španjolska) Nominiran za tri Oscara, film "Panov labirint" španjolsko je gostovanje kralja meksičkog horrora Del Tora. Film prati borbu između Francovih snaga sigurnosti i republikanskih partizana u Španjolskoj 1940., a u borbu se umiješaju i mitska šumska bića. UMIJEĆE PLAKANJA (Peter Schonau Fog, Danska) Debitantski film Schonaua Foga crna je groteska koja prati jednu ruralnu obitelj u Danskoj 70-ih godina, koju zlostavlja otac pedofil. Film je nagrađen u Göteborgu i Münchenu. |
Nenad Polimac
Broj preporuka: 0
ZA FRANKFURTER ALLGEMEINE
Novi srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić: Vukovar je bio srpski grad i Hrvati se nemaju zašto vraćati u njega
JOŠ JEDAN SKANDAL U ORUŽANIM SNAGAMA
Dobili rješenje za invalidninu pa ostali u vojsci još 12 godina uz astronomske dodatke na plaću!
NAKON ŠTO JE UBIO POLITIČARA NAZVAO PRIJATELJA
