Više od deset godina on je ideološki guru Republikanske stranke i jedan od najpopularnijih likova političke Amerike. Nema službene titule, nikad se nije kandidirao na izborima, ali bez njegova amena stranka ne donosi važnije odluke. Piše kolumne za brojne novine, pojavljuje se na televizijama kao analitičar, uvijek se vrti oko Washintona i moćnika.
Vjeruje u Obamu
Nakon velikog poraza na izborima u studenome očajno vodstvo Republikanske stranke sastalo se baš u Kristolovoj kući u Virginiji. Došli su raspraviti: “Što ćemo sada?” A nekoliko tjedana nakon izbezumljenih gubitnika, na večeru mu je stigao Barack Obama.
- Ne, ne mogu vam reći o čemu sam pričao te večeri s novim predsjednikom. No, bilo mi je drago čuti razne ljevičare koji su odmah počeli vikati da ih je Obama izdao jer se našao sa mnom - iskreno se nasmijao Kristol dok je skidao sako i odlagao ga na stolicu.
“Mislim da će Obama biti dobar predsjednik.”
Zašutio je na sekundu, naglo me pogledao ravno u oči, njegovo ionako visoko čelo još je više došlo do izražaja. Shvatio sam da mu je nešto važno upravo palo na pamet. Namjestio se na stolici, lagano se nagnuo prema naprijed, kao da zauzima borbeni gard.
| Ne mogu vam reći o čemu sam pričao s novim predsjednikom. Iznenadit ćete se vi u Europi kakav će on biti realist. Obama zna da ne možemo sutra izaći iz Iraka |
Ured u kojem smo razgovarali ne koristi često. Dočekalo nas je brdo papira, starih novina i neotvorene pošte.
- Nisu to pisma obožavatelja, budite sigurni - dobacio mi je kroz smijeh, otvarajući koverte.
Za ljevicu ‘ratni manijak’
Zbog njegova agresivnog nastupa, radikalnih teza i preuveličanih analiza ljevica ga prezire. Nazivaju ga ratnim manijakom, tvrdoglavim ideologom, opasnim radikalom, gotovo da ga krive da je on osobno ugurao Ameriku u Irak. Nije omiljen ni u vlastitoj stranci. Poštuju ga, on iza pozornice diktira generalnu strategiju, ali ih često razljuti, kao kad je, na primjer, u rujnu zahtijevao od McCaina da zbog nesposobnosti otpusti kompletno osoblje kampanje.
Možda je u jednom od pisama na Kristolovu stolu bila otpremnina: Bill je prije dva tjedana dobio otkaz u New York Timesu. Bio je njihov jedini desničarski kolumnist, ne baš najpopularnij čovjek redakcije. Prije toga pisao je za Time, sad ga želi Washington Post, a usto je urednik tjednog konzervativnog magazina.
Kristolov otac Irving također je bio urednik jednog konzervativnog tjednika. Koristio ga je kao platformu za lansiranje svojih ideja, sve dok one nisu prerasle u sveobuhvatnu političku doktrinu. Godine 1979. Irving je završio na naslovnici Esquirea, i to kao utemeljitelj najmoćnije nove političke struje Amerike - neokonzervatizma.
U vrijeme prvog Busha Irvingov sin Bill probio se kao vodeći vanjskopolitički stručnjak stranke, gurajući ideje neokonzervatizma. Relativni mir iz Clintonove ere umanjio je njegov utjecaj.
Huškao Busha na osvetu
Kristol će, doduše, reći da ustvari nije bilo nikakvog mira (“Ruanda? Bosna? Kosovo? Sadam? Bomba u WTC-u 1993. godine? Napadi na američke ambasade i brodove?”), nego da se to Clinton pasivno držao.
- Imao je dobrih ekonomskih inicijativa, ali bio je nikakvog karaktera, i vrlo povučen u vanjskoj politici. To nam je užasno štetilo, baš u razdoblju kad smo trebali preuzeti ulogu vođe svijeta - napominje Kristol.
Njujorški se tornjevi još nisu bili do kraja srušili, a Billu je već postalo jasno da filozofija njegova oca upravo ima fantastičnu priliku. Sljedećih nekoliko mjeseci tjerao je nevjerojatnu propagandu: neprekidno je visio u Bijeloj kući i nagovarao Busha na nove napade, jurio je po TV postajama i uvjeravao da se mora odmah djelovati - sada ili nikada - pisao je kolumne i članke, kalkulirajući koga bi prvo trebalo sravniti.
- Nema glasnijeg zagovornika napada na Irak od Kristola - zabilježio je tih dana reporter Washington Posta. - Jesmo li bili u pravu kad smo napali Irak? Bilo je žrtava, bilo je problema. Ali maknuli smo odurnog tiranina, uspostavili demokraciju, pokazali da Bliski istok nije osuđen na prošlost - i danas je uvjeren Kristol.
Nakratko je zašutio i stao pregledavati preostale dokumente po stolu.
Pretrpio je bezbroj javnih kritika zbog Iraka, posebno dok se 2006. činilo da će neuspjeh invazije izazvati katastrofu u cijeloj regiji. Kristol je bio jedan od rijetkih koji nije odustajao. Branio je invaziju i tvrdio da bi povlačenje u tom trenutku bio potpuni užas.
- Danas tamo imate gotovo normalan dnevni život. Baš zato što smo izdržali teško razdoblje, moći ćemo za nekoliko godina išetati kao pobjednici, s demokratskim Irakom iza nas. A zamislite, neki su čak vikali da izdajemo nacionalne interese kad smo odbijali prekinuti rat i predati se teroristima! - naglašava Kristol.
Ako treba i showman
Ne djeluje trijumfalno samozadovoljno dok dokazuje da se njegova strategija pokazala ispravnom, ali nije niti uznemiren, baš nimalo, zbog rasprava koje se i dalje vode o Iraku.
I dok govori o najozbiljnijim stvarima, Kristol je opušten i nasmijan. Taj osmijeh prvi sam put zapazio na jednom predavanju koje je on održao u proljeće 2007. godine. Na govornicu omanje dvorane izašao je kao Mick Jagger: brzim korakom domarširao je do podija, zastao, nabacio smiješak i stao mahati okupljenima kao da svakog od nas poznaje iz vrtića. Prema došaptavanjima u dvorani shvatio sam da ga je veliki broj ljudi došao slušati tek kao zabavnog ridikula, a neki su bili tamo da čuju kako im diše neprijatelj. Ovi drugi obično glasno pokazuju neslaganje kad Bill, recimo, izjavi kako su “Iračani vrlo nezahvalan narod”.
- Došli smo smaknuti diktatora i potaknuti demokraciju. Trebaju biti sretni što smo ih oslobodili - poručio je.
Čak i pred publikom koja ga otvoreno ne voli, Kristol se odlično snalazi. Širi ruke, djeluje prijateljski, koristi humor i osobne anegdote da zadrži pozornost. Govori jasno, kratkim rečenicama, s pamtljivim i agresivnim dosjetkama. I kad priča o raketiranju Bliskog istoka, ne zaluta u jeftini populizam. Retorika mu jest agresivna i jednostavna, ali argumenti su mu uvijek neočekivani, promišljeni, uzbudljivi. Slagali se s njime ili ga mrzili, privući će vam pozornost.
Kad god izvali nešto provokativno - “Moramo bombardirati Iran. Sad, odmah, do kraja, ako ne prekinu s prijetnjama i naoružavanjem” - namjerno napravi pauzu kako bi njegove riječi dobile na dramatičnosti.
Kristol u tome uživa. On je više zločesti dječak nego suludi ideolog, enfant terrible iz zadnje klupe. Kristol točno osjeća koliko provocira svojim izjavama i poput nemirnog klinca što ga majka vuče za uho preko parka, on ne može sakriti veselje kad mu psina uspije.
| Clinton je imao dobrih ekonomskih inicijativa, ali je bio nikakvog karaktera i vrlo povučen u vanjskoj politici. To nam je jako štetilo |
Billov problem nije, kako demokrati tvrde, što je tobože beskompromisno zaljubljen u svoju ideologiju. Naprotiv, on ništa ne shvaća preozbiljno. Ekstremnu retoriku koristi samo da bi privukao pažnju, u nju do kraja ne vjeruje, a u ispravnost teza zaklinje se samo dok mu je to zanimljivo.
- Clintonovu reformu zdravstva treba U-B-I-T-I. Nikakvi pregovori, nikakvi kompromisi, moramo ju ubiti u Kongresu - urlao je 1993. godine. Tim je stavom pobrao simpatije desnice i postao njezin ideološki šef. Ali kad su ga kasnije pitali o tome, priznao je da o zdravstvu ne zna previše, o detaljima Clintonove reforme još manje i da ga to sve baš previše i ne zanima.
Ponekad Kristol ima blago cinični odmak od događaja i protagonista. Busheva ministra obrane uspješno je nagovarao da postane više ministar napada, a manje obrane, da bi nekoliko godina kasnije objavio veliki članak u kojem ga je žestoko napao. Nekoliko dana prije izbora 2008. pojavio se u televizijskom šou Jona Stewarta.
Ovaj ga je pitao da prognozira pobjednika izbora, a Kristol se ozbiljno izjasnio. - McCain će ga razbiti - rekao je tada.
Bio je to trenutak kad je Obama u anketama već vodio s desetak posto pa se Stewart odvalio od smijeha zbog tvrdoglavosti svoga gosta.
‘Tata nije dogmatičar’
Kristol, tadašnji šef McCainova tima za vanjsku politiku, zatim se osmjehnuo, pogledao u publiku i rekao: “Šalim se. Budimo realni.” Čelnici stranke bili su užasnuti.
Mojem sugovorniku zazvonio je mobitel. Ustao je, izašao iz sobe i nije ga bilo sljedećih desetak minuta. Vratio se i pomalo konspirativno mi rekao da je dobio hitan poziv i da ćemo morati uskoro završiti.
Pokušao sam finale razgovora vratiti prema Europi. Hoće li se pojaviti neki novi lider, Sarkozy ili popularni čelnik britanskih konzervativaca Cameron, koji bi mogao ujediniti Europu i biti jači partner Americi?
- Ma kakvi. Vi nas ne volite, možda se radi o nekoj zavisti, ne znam. Nakrcali ste se vojskom diplomata, a mi bismo trebali obavljati prljave stvari. Svi zaboravljaju da su London i Madrid napali arapski teroristi, pa smo opet samo mi nešto po tom pitanju radili - kaže Kristol.
Po tom će pitanju nešto raditi i Billov sin Joe, koji studira i prolazi obuku marinaca. Postat će časnik za nekoliko mjeseci. Za razliku od prijateljskog i nasmijanog Billova lica, sin mu ima izrazito oštre crte lica i mrtav je ozbiljan. Nije još služio na fronti, ali kaže da jedva čeka. Dijeli očeve i djedove poglede na svijet.
- Svi misle da tata slijepo prati neku dogmu, da je stalno u krivu zbog toga. A on samo koristi logiku, i bio je u pravu puno puta. Nikad ne govori ono što dobro zvuči ili je u tom trenutku popularno - objašnjava Joe.
Neiskrena pozicija SAD-a
Bill zapravo nikad nije imao pravi posao - razmišljam o tome nakon što mi je priopćio da je vrijeme da završimo. On je urednik tjednika, ali redakciju mu vode zamjenici. Novinar je, ali samo onoliko koliko treba da plasira svoje teze. Konzultant je, sve dok njegov konj pobjeđuje. Politički je filozof i predavač, ali samo kako bi nadopunjavao teoriju svog oca. I to je ključ njegove osobe. Iskreno vjeruje u sve što govori, ali nikad nije spreman riskirati do kraja i stati iza svojih rečenica.
Dane provodi telefonirajući, kuje i planira razne psine i provokacije, sastaje se s Obamom i ostalim liderima, a sve s jednim pravim ciljem: uspostaviti sebe kao najutjecajnijeg igrača američke politike iz pozadine. I pritom se dobro zabaviti.
- Pozicija SAD-a trenutno je neiskrena. S jedne strane imamo najjaču vojsku, najjače gospodarsvo, najbolju znanost. A s druge glumimo umjerenost, pazimo da se držimo po strani, da se ne miješamo i zamjerimo previše - govorio mi je Bill dok smo izlazili. - Trebalo bi biti upravo suprotno. Moramo iskoristiti sve što imamo da uspostavimo globalni imperij koji će, na dobrobit svih, rješavati probleme terorizma, siromaštva i gladi - napominje.
- I ovih prokletih, neobuzdanih luđaka u Iranu - dodao je i nasmijao se.
Miran Pavić
