Stara izreka koju u našem istočnom susjedstvu vole izgovoriti: “Srbija se umirit ne može” pored vječnih, neizbježnih političkh sukoba i gužvi (Europska zajednica, raskoli u vladajućem vrhu, neprestane trzavice s razbraćom iz negdašnje zajedničke države: Hrvatskom, Crnom Gorom, BiH i Makedonijom, rastuća gospodarska kriza, nezaposlenost, Kosovo, Vojvodina, Sandžak i tako unedogled) odavno je prešla i u nogometno dvorište. Jer u Srbiji nogometna igra nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego važnija iznad svega ostalog.
Najsnažniji potres grunuo je nakon ustoličenja negdašnje igračke ikone, Siniše Mihajlovića (44), rodom iz Vukovara, odmila zvanoga Barbika. Ranije voljena i mažena zvijezda zbog sjajnih izvedbi u majicama Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije, kojega su zaštitni znak bili bombarderski zgodici iz slobodnih udaraca s trideset i više metara, poslije blistave karijere u Italiji (Lazio, Sampdoria, Roma i osobito Inter) bio je dočekan poput spasitelja pošto se na neskriveno golemo zauzimanje predsjednika Nogometnoga saveza Srbije (FSS), subotičkoga bogatunskog poduzetnika Tomislava Karadžića prihvatio užarenoga izborničkog žezla i zasjeo u fotelju iz koje je srpsku državnu vrstu trebao izvesti u ljepšu budućnost.
Vrhunac Sinišina umijeća trebao je biti odlazak na naredno prvenstvo svijeta sljedeće godine u Brazilu. Napetost je to jače porasla kad se hiroviti ždrijeb zločesto narugao i u istu skupinu, pored Belgije, Škotske, Walesa i Makedonije, strpao nepomirljive susjede, Hrvatsku i Srbiju. Osim što su se dva naroda donedavna opasno gledala iza puščanih oroza, groznicu je pojačao i dugogodišnji naoko nepomirljivi sukob izbornika Siniše Mihajlovića i Igora Štimca. Sve je, dakle, naviještalo rat do istrebljenja. Obojica su najavila da će svoje izabranike sigurno ukrcati u zrakoplov koji će ih odvesti na završnu, najveću predstavu na svijetu, u zemlju sambe, kave, karnevala i nadasve nogometa.
Mihajlović je samouvjereno obećao svojim srpskim sugrađanima da će svakako preteći Hrvate i da mogu spokojno snivati. No sudbina se narugala s njime. Jedan za drugim gubio je prijateljske i napose izlučne utakmice, a posljednja nada se razbila u tisuće komadića nakon što je Hrvatska u Zagrebu, zgodicima njemačkih legionara Marija Mandžukića i Ivice Olića, sa 2:0 ispratila u vječna lovišta Sinišine štićenike “Bele orlove”. Od tada je postao najomraženija ličnost u Srbiji i srpskoj dijaspori. Njegove ranije zasluge su zatrte, kao spužvom izbrisane, a Siniša je stalno na meti nemilosrdnih medija. Osim što mu niječu stručne vrline (“Sramota srpskog fudbala”, “Arrivederci, Siniša!” itd.) počeli su se uplitati i u njegov osobni život. Stranice revolveraških tabloida trenutno su ispunjene tračevima o navodnoj Sinišinoj ljubavnoj idili s atraktivnom manekenkom iranskoga carskog imena Soraja. On, otac šestero djece (najstariji sin mu je iz prethodne izvanbračne veze, a preostalih petero iz braka s nekoć popularnom rimskom televizijskom voditeljicom Arianom), uzaludno pobija te priče, tvrdeći čak da i ne poznaje dotičnu starletu. Glasine o njemu doletjele su i do talijanskih listova pa je bijesna signora Mihajlović s njihovim sinovima i kćerima brže-bolje doletjela u Novi Sad da se uvjeri što se dogodilo s nestašnim mužem. Na to je beogradski Kurir, najavivši članak na vrh naslovnice (“Siniša doveo ženu u Srbiju, a Soraju hitno sklonio na Ibizu”) i dalje nemiice nastavio čerečiti Sinišu.
No ta afera je tek djelić među teškoćama koje crne nogometnu stvarnost Srbije. Ranije su to bila uhićenja umirovljenih čenika Crvene zvezde Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića koji su podigli najomiljeniji srpski klub do neba, nakon što su u Bariju osvojili naslov klupskoga prvaka Europe, a u Tokiju i prvaka svijeta, kad su potukli najprije francuski Olympique iz Marseillea, a zatim čilenski Colo Colo iz Santiaga. Na televizijskome snimku, koji je vrtoglavo obišao globus, vidjelo se kako ulisičene idole policajci guraju u “marice”. Na to je neki duhoviti novinar zaključio da Džajića i ranijega košarkaškog asa Cvetkovića i sada moraju čuvati čak po dvojica! Oni su dugo čamili u zatvoru, okrivljeni za milijunske pronevjere prigodom prodaja nogometaša inozemnim momčadima, ali nisu dočekali suđenje stoga što ih je, na zauzimanje danas najmoćnijega srpskog političara Aleksandra Vučića, koji ne skriva da je vatreni navijač Crvene zvezde, abolirao šef države Tomislav Nikolić, osvjedočeni pristaša Partizana. Potom je, kao što znate, Džajić, na pritiske navijača, bio ponovno izabran za predsjednika, preko grla prezadužene Crvene zvezde.
(...)