Možda bi bilo pretjerano reći da je moja mama likovala, a možda i ne bi s obzirom na izraz lica koji je napravila. U svakom slučaju, gledala me onim svojim poznatim pogledom "jesam li ti lijepo rekla" kad sam joj se požalila. Sjedile smo na malom balkonu njezina stana u Novom Zagrebu i pijuckale kavu. Nakon duge zime konačno je došlo proljeće i obje smo uživale u toplim zrakama sunca.
- Ti mene uopće ne razumiješ - predbacila sam joj prije nego što je stigla išta reći. Kao da je to bila neka novost, uostalom kao da me ikad razumjela.
Da ne bi bilo zabune, ja volim svoju mamu i sve bih dala za nju, ali nepobitna je činjenica da nikad s njom nisam mogla normalno komunicirati: niti kad sam bila dijete, niti kad sam ušla u pubertet, a bome ni sada kao udana žena.
- Gledaj, Željka, ne mogu uvijek ja biti kriva za sve - slegnula je ramenima mahnuvši rukom prema golubu koji je htio sletjeti na ogradu balkona. Tipično, pomislila sam kiselo. Ja joj se požalim, a nju baš briga!
- Da si me htjela slušati, sad ne bi imala probleme o kojima govoriš. Kad sam ti ja lijepo govorila da ne upropaštavaš svoj mladi život i ne udaješ se za razvedenog muškarca s dvoje djece, nisi me htjela slušati! Zapela si za tog Žarka kao da je jedini muškarac na svijetu i sad se nemoj ničemu čuditi! A mogla si se lijepo udati za nekog svog vršnjaka, imati s njim djecu i živjeti normalnim životom. Znala sam ja da ćeš imati problema s tom njegovom dječurlijom.
Mrzila sam kad je bila u pravu ili kad se barem činilo kao da je tako. Netko sa strane mogao je naime pomisliti da moja mama mudro zbori. No, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Istina je bila da sam, otkako sam ušla u brak, imala samo probleme, no stvari nikad nisu crno-bijele. Zapravo je Žarkov sin, Petar, bio je taj "sivi" moment u mom životu. Dječak je imao deset godina kad su se njegovi roditelji razveli, odnosno kad je njegova mama odlučila napustiti svoga muža i dvoje djece.
Iako su od tada prošle tri godine, Petar se očito nije mirio s tim. Žarko je od samog početka bio iskren prema meni, upozoravajući me na nezavidnu situaciju kod kuće. Rekao mi je otvoreno da mu se nije lako samome boriti s hirovima dvoje tinejdžera te da ni meni neće biti lako dođem li živjeti k njima. Dakle, lagala bih kad bih rekla da nisam znala što me čeka. No, nekako sam se ipak nadala da neće biti baš tako teško. Osim toga, kako sam mogla okrenuti leđa najdivnijem muškarcu kojeg sam ikad upoznala? Žarko je bio dobar, drag, zgodan. Kako je uopće bilo moguće da ga je njegova bivša napustila, često sam se znala pitati. Zato me ništa nije moglo odvratiti od mog nauma da se udam za njega: niti njegova upozorenja, a još manje zloguka prdviđanja moje mame. Na kraju krajeva, nije li se tu ipak radilo samo o dvoje napuštene djece koja su patila za svojom majkom? S tim sam trebala izaći na kraj, zar ne? Ta imala sam najboljeg učitelja, moju mamu, koja mi je bila uzor. Ako sam željela ispravno odgajati Žarkovu djecu, onda sam trebala činiti samo suprotno onome kako je ona odgajala mene. U to sam bila uvjerena.
- I tako kažeš, mali je nemoguć - mama me pogledala ispod oka. Htjela je još nešto zajedljivo dodati, vidjela sam joj to u očima, ali sam je brzo presjekla.
- Nisam rekla da je nemoguć - ispravila sam je nestrpljivo. - Samo da je u posljednje vrijeme potišteniji nego inače i da ne mogu doprijeti do njega!
Upravo tako sam joj bila rekla kad smo počele ovaj razgovor, ali ona je, po običaju, sve morala izvrnuti. Ruku na srce, situacija s Petrom bila je daleko ozbiljnija nego što sam ja to htjela priznati i njoj, ali i samoj sebi. Istina je naime bila da me Petar od samog početka nije prihvaćao. Za razliku od njegove sestre Martine, s kojom sam ipak uspjela pronaći zajednički jezik, Petar je i nakon godinu dana, koliko sam živjela s njima u kući, ostao krajnje rezerviran prema meni. Kad bih ga nešto zapitala, pravio bi se da me ne čuje ili mi šturo odgovarao.
No, to još nije ni izbliza bilo sve. Naime, nekad odličan đak, Petar je u nekoliko posljednjih godina počeo gomilati izostanke i loše ocjene. Često se znao žaliti da ga boli trbuh i na osnovi toga izostajati iz škole, no kad god bismo ga na moje inzistiranje odveli k liječniku, nalazi su pokazivali da je sve u redu. Jasno, i Žarko i ja bili smo sretni što je zdrav, ali s druge strane, to je njegovo konstantno laganje ukazivalo na drukčiju vrstu problema. Rekla sam otvoreno Žarku da mi se ne sviđa to što dječak toliko izostaje iz škole, no kako on nikad nije bio strog otac, tako me ni sada nije shvaćao ozbiljno. Bez obzira na moju zabrinutost, nastavio mu je pisati ispričnice i opravdavati izostanke. Kad mu je jednom prilikom ipak prekipjelo zbog mojih stalnih prigovora, ljutito se obratio Petru:
- Ubuduće, budeš li trebao ispričnicu, obrati se Željki. Ona je sad tvoja nova mama i brinut će se o tvojoj školi!
Petar je bio užasnut. Bilo je smiješno vidjeti visokog trinaestogodišnjaka kako poput malog djeteta revoltirano udara nogama o pod i juri iz sobe uz tresak vratima. Žarka je naljutila Petrova reakcija i htio je krenuti za njim, ali sam ga ja zadržala.
- Pusti ga neka se malo ohladi. Pokušaj ga shvatiti. Ja sam za njega ipak još uvijek stranac i nije čudno što je ovako reagirao. Fali mu mama, to je očigledno. I lakše mu je okrivljavati sve nas zajedno nego nju.
- Nadam se da će konačno doći k sebi - Žarko je odmahivao glavom. - Jasno mi je da mu Melita nedostaje i da mu treba vremena da se privikne na novu situaciju u kući. Ali, bojim se da se iza njegovih bolova u trbuhu ne skriva ništa drugo doli lijenost!
I ja sam se toga bojala, ali sam držala jezik za zubima jer nisam željela nepotrebno dolijevati ulje na vatru. Međutim, stvari su otišle predaleko i više nisam mogla poput Žarka zatvarati oči pred problemom. Iako teška srca, odlučila sam zauzeti autoritativniji pristup i jedan dan zatražila Petra da mi da na uvid sve svoje knjige i bilježnice.
Trebala sam znati da ne sluti na dobro već dok mi je sa strahom pružao školsku torbu, no ono što sam potom ugledala potpuno me šokiralo. Sve Petrove knjige i bilježnice bile su unakažene debelim crnim flomasterom, ispisane prostim izrekama i išarane opscenim crtežima.
Kako su dječaku od trinaest godina takve stvari uopće padale na pamet, pitala sam se zgroženo. Osjećala sam kako mi se obrazi žare dok sam prelistavala išarane stranice i nisam se usuđivala podići pogled prema Petru. Uvijek je djelovao tako sramežljivo i povučeno. Kako je bilo moguće da je knjige iscrtao takvim prostotama?
- Dobro, što je ovo? - upitala sam dječaka kad sam konačno došla k sebi. - Što si to napravio od knjiga? Zašto si ih tako uništio? Čuješ li me, odgovori mi!
Na trenutak se činilo da će mi nešto reći, ali onda su mu se oči ispunile suzama i revoltirano mi je viknuo u lice:
- Što te briga za moje knjige! Ti nisi moja mama!
Na trenutak sam ostala bez teksta. Mnogo su se puta ove riječi dale pročitati u Petrovim očima, ali bilo je to prvi put da ih je naglas izgovorio. Gledali smo se šutke, no mozak mi je radio munjevitom brzinom.
- Ovako ćemo, Petre - konačno sam progovorila. - Reći ćemo tati da ti je netko ukrao torbu i da moramo kupiti nove knjige i bilježnice. Jesi li me razumio? O ovome mu nećemo ništa govoriti i bit će to naša tajna.
Niti prihvativši niti odbivši moj prijedlog, Petar se okrenuo na peti i izjurio iz sobe. Shvatila sam tu njegovu reakciju ipak kao prešutni pristanak. U svakom slučaju, odlučila sam ne reći Žarku istinu o uništenim knjigama i servirati mu priču o krađi školske torbe. Kako se kasnije pokazalo, donijela sam ispravnu odluku. Naravno da je Žarko dao novac za kompletnu novu školsku opremu, ali nije skrivao nezadovoljstvo i održao mu je oštru bukvicu.
- Nisi li bio malo prestrog s njim? - upitala sam Žarka dok smo uvečer sjedili u dnevnom boravku uz čašu vina.
- Nisam - odlučno je odmahnuo glavom. - Vjeruj mi, ne volim vikati na njega, ali mora znati da se ne može ovako ponašati.
Dobro da mu nisam rekla istinu o knjigama, pomislila sam ugrizavši se za usnicu. Kako bi tek tada reagirao, da je vidio taj vandalizam!
Za Žarka je ovaj slučaj bio riješen, no ja sam nekako slutila da nove knjige neće riješiti problem s Petrom. I zaista, samo nekoliko dana kasnije cijela se priča ponovila. Sve bilježnice i knjige ponovno su bile išarane i ispisane raznim prostotama, ovaj put još i gore nego prije!
Očajna, poželjela sam reći istinu Žarku, no nakon što sam mu prvi put lagala, sad mu se više nisam mogla obratiti za pomoć. Nisam smjela ni pomisliti kako bi reagirao kad bi saznao što se događa s Petrovim knjigama. S druge strane, nisam imala ni srca odati Petra. Na njemu se jasno vidio strah s kojim je iščekivao moj sljedeći potez. Kad mi je zadnji put pomogao oko postavljanja stola, iznošenja smeća ili pranja suđa? Nikad. No, ovaj put je sve to dobrovoljno činio.
Moram priznati da mi ništa nije bilo jasno, no shvatila sam njegovo ponašanje kao nijemi poziv u pomoć. Navečer, dok je moj muž spavao dubokim snom pored mene u krevetu, ja sam razmišljala. Nešto tu nije štimalo. Zašto bi Petar po drugi put uništio sve knjige, a onda umirao od straha da ću ga odati tati? Uostalom, Petar je volio knjige. Sjećam se kako mi je Žarko pričao da ga je kao malog znao često uloviti kako čita s baterijom ispod popluna. Osim toga, u njegovoj je sobi bio jedan cijeli ormar pun knjiga, uredno poredanih i niti jedna od njih nije bila uništena. Ma nisu čak imale ni magareća uha, a kamoli da bi bile onako unakažene. Iz tog mi je razloga bilo potpuno nerazumljivo zašto bi Petar učinio takvo što. Ako je to bio samo način da mi se osvećuje, onda je to bio krajnje čudan način.
- Trebala si reći cijelu istinu njegovu ocu, pa neka se on razračunava s njime! - za moju mamu nije postojala nikakva dilema. Ona je bila uvjerena da sam trebala prokazati Petra i da ga je potom trebalo pošteno kazniti.
Eto, i opet je to učinila! I opet me natjerala da požalim što sam joj se uopće povjerila! Zašto sam uporno očekivala da ću naići na njeno razumijevanje, kad se takvo što nikad nije dogodilo? Još i dandanas, sa svojih trideset godina, vrlo se dobro sjećam kako je u jednoj ružnoj svađi između mene i dviju djevojčica iz susjedstva stala na njihovu stranu. One su mi iz ljubomore namjerno poderale novu jaknu, a mama je okrivila mene da ne pazim na svoje stvari. Ma koliko da sam joj pokušavala dokazati svoju nevinost, nije mi pošlo za rukom.
- Ajme, kako je vrijeme projurilo. Znaš što, moram ići! - rekla sam bacivši tobože iznenađen pogled na ručni sat. - Potpuno sam zaboravila da sam se dogovorila s Darijom u gradu!
Naravno da sam lagala. Nisam imala nikakav drugi dogovor osim ovog s mamom i samo sam htjela s njom u miru popiti kavu. No, odjednom me ta želja prošla. Njeni savjeti ionako mi nisu bili baš ni od kakve pomoći.
- A kako je Darija? - upitala me na izlazu. - Ona se tako dobro udala, sretnica - uzdahnula je ne čekajući da joj dam bilo kakav odgovor. - I ima krasnu djevojčicu, zar ne? Eh, da je bilo više sreće, sad si i ti mogla…
- Bok, mama! - napravila sam se da nisam čula njene posljednje riječi popraćene teškim uzdahom i ne čekajući dizalo odjurila niz stepenice kao da me gone svi vrazi.
Nisam željela biti poput moje mame! Nisam smjela biti poput nje! Dok sam se vozila kući, razmišljala sam kako moram pronaći načina da pomognem Petru, ma koliko me to truda i muke stajalo. Nisam ga smjela razočarati, kao što je to cijeloga života činila sa mnom moja mama.
U ponedjeljak sam odgodila sve svoje obaveze i odlučila uhoditi Petra. Pratila sam ga pogledom dok je izlazio iz kuće sa školskom torbom prebačenom preko ramena. Hodao je polako, kao da mu ne žuri, a onda se još zaustavio ispred susjedova ulaza i sagnuo da pomiluje psa koji ga je pozdravio veselim mahanjem repom. Bacila sam pogled na sat. Sad nije više bilo nikakve dileme da Petar neće stići na vrijeme u školu. Moja se sumnja pojačala. Tu zaista nešto nije bilo kako valja…
Znala sam da toga dana ima pet sati. Točno u podne parkirala sam auto preko puta školskog dvorišta i pričekala. No, nisam trebala dugo čekati. Ubrzo nakon što se oglasilo školsko zvono, spazila sam Petrovu svijetlu jaknu među gomilom djece koja su nahrupila iz zgrade.
Pratila sam budnim pogledom razvoj događanja na školskom dvorištu. Ubrzo su se moje sumnje pokazale opravdanima! Nije trebalo dugo da shvatim kako Petar ima ozbiljnih poteškoća. Još se dvorište nije do kraja ni spunilo djecom, kad je nekoliko dječaka napravilo krug oko njega i počelo ga bahato gurkati. Jedan od njih bio je za glavu viši od Petra. Upravo taj, plavokosi klipan, strgnuo mu je torbu s ramena i bacio je visoko u zrak. Torba je poletjela u visokom luku i prilikom pada se otvorila. Knjige, bilježnice, olovke - sve se u trenu rasulo po tlu. Visoki dečko se zlobno cerio. Vidjelo se da se odlično zabavlja. I svi ostali su se smijali, dok je Petar pokušavao na brzinu skupiti svoje stvari i ugurati ih u torbu.
Gledala sam kao hipnotizirana scenu na školskom dvorištu i osjećala se užasno. Nisam znala što učiniti. Izaći iz auta i pomoći Petru? Tako sam silno željela to učiniti, no nešto me u tome sprečavalo. Možda bi ga moje miješanje izvrgnulo samo još većem ruglu pred njegovim vršnjacima, prošlo mi je kroz glavu.
Dok sam očajnički razmišljala što učiniti, Petar je uspio prikupiti svoje stvari, istrgnuti se iz stiska visokog plavokosog nasilnika i pobjeći. Dok je trčao, torbu je držao jednom rukom za remen i vukao je za sobom po podu. Šokirana i zdvojna, upalila sam motor i polako krenula natrag.
Nešto kasnije tog popodneva, kad je Petar stigao kući, uputio mi je samo kratki pozdrav i na brzinu šmugnuo u svoju sobu. Sad, nakon što sam saznala što se događa, pitala sam se kako već i ranije nisam posumnjala u to. Kako smo mogli biti tako slijepi i Žarko i ja?
Iako sam skuhala Petrovo omiljeno jelo, on je samo brljao po tanjuru gutajući zalogaje teškom mukom.
- Što se to događa s tobom, Petre? Ne možeš li normalno jesti? - Žarko je zvučao iznervirano. Htjela sam mu nekako kriomice dati znak da ne napada dječaka koji je već ionako imao dovoljno problema, ali nisam se smjela odati. Petar nije smio saznati da sam ga pratila u školu. Zato sam na brzinu skrenula razgovor na drugu temu.
Međutim, činilo se da je Petar nakon očeve primjedbe potpuno izgubio apetit te je sad, odloživši jedaći pribor, odgurnuo tanjur u stranu. Razgovarat ću kasnije sa Žarkom, odlučila sam u sebi.
Kao za peh, na televiziji se davala utakmica. Poznajući Žarkovu strast za nogometom, bio je to krajnje nepogodan trenutak za razgovor. Usprkos tome, odlučila sam riskirati.
- Žarko, moramo razgovarati - započela sam. - Radi se o Petru.
Samo je nešto promrmljao ne odvajajući pogled s ekrana, a ja, shvativši to kao pristanak, na brzinu sam odlučila ispripovijedati mu ono što sam toga dana otkrila. Tek kad sam završila, shvatila sam da me Žarko uopće ne sluša.
- Sad već sigurno spava. Sutra ću mu održati bukvicu - promrmljao je odsutno nakon što sam mu rekla da su Petrove knjige ponovno uništene. Dok mi je govorio, pogled mu je bio netremice prikovan uz televizor i upravo se ljutio jer je njegov omiljeni nogometni klub gubio.
Ne, ovako to nije moglo dalje! U trenutku kad sam ispružila ruku prema daljinskom upravljaču i pritiskom na crveni gumb ugasila program, bila sam spremna preuzeti odgovornost za našu prvu ozbiljnu svađu. Žarko me sablažnjeno pogledao.
- Nisi uopće čuo što sam ti maloprije rekla! Želim razgovarati s tobom o tvom sinu. Važno je i trebam tvoju punu pažnju.
- Mora li to biti baš sada? Ne možemo li o tome sutra…
- Ne! - žustro sam ga prekinula. - Situacija je vrlo ozbiljna i nema vremena za odgađanje.
Potom sam mu ponovila priču od maloprije.
- Danas sam prisustvovala nečem užasnome. Pratila sam Petra u školu i vidjela kako ga ondje njegovi školski kolege šikaniraju. Oteli su mu školsku torbu i razbacali mu knjige po školskom dvorištu. Onda su još i njega naguravali uokolo. Jadnik se je jedva uspio izboriti da pokupi svoje stvari i pobjegne! Je li ti sad jasno da on uopće nije bio kriv za ono što mu se dogodilo s knjigama?
Žarko je iznervirano zatresao glavom.
- Ali, to nema nikakva smisla - odgovorio je, naginjući se mimo mene prema ugašenom televizoru kao da će ondje nešto vidjeti.
- Nisam Petra odgajao da bude kukavica. Mora se izboriti za sebe, inače od njega nikad neće postati pravi muškarac! Osim toga, razmirice među mladima njegove dobi su normalne. Nisam siguran je li dobro da se stariji u to miješaju.
- Razmirice? Nisu to bile nikakve razmirice! Osim toga, on je bio sam, a napala ga je cijela vojska tih nasilnika. Kako bi se dječak poput Petra trebao izboriti protiv desetak razularenih vršnjaka?
Žarko se pomirljivo nasmiješio, ustao iz fotelje i ponovno uključio televiziju.
- Ljubavi, cijenim to što tako brineš, ali pretjeruješ, vjeruj mi. Samo ti pusti Petra i vidjet ćeš da će on sam riješiti taj problem.
Moj je muž sada ponovno bio zavaljenu u fotelji i posvetio se praćenju svoje utakmice. Ostavila sam ga samog i povukla se u spavaću sobu. Legla sam u krevet i razmišljala. Ne, Žarko nije mogao biti u pravu. Nisam dijelila njegovo mišljenje da se nismo trebali miješati u Petrove probleme. Naprotiv, Petru je trebala naša pomoć. Ta mi uopće nismo znali koliko taj teror u školi već traje. Moguće je da su i njegove slabe ocjene bile povezane s tim? Sve se uvijek pripisivalo tome što ga je napustila mama, ali možda to uopće nije bio glavni razlog Petrova popuštanja u školi. U svakom slučaju, bilo je očito da nasilnici koriste gužvu za svoja iživljavanja.
Ležala sam u krevetu i bila na rubu suza. Bilo je mnogo teže uskočiti u ulogu majke nego što sam to mislila. Što sam uopće znala o Petru? Nisam li se potpuno pogrešno odnosila prema njemu kad sam njegovo ponašanje pripisala pubertetskim bubama? Čak niti njegov otac nije znao što se dječaku vrzma po glavi!
Sljedećeg jutra donijela sam čvrstu odluku: neću dopustiti da Petar sam rješava svoje probleme! Čim je otišao u školu, ušla sam u njegovu sobu u namjeri da pronađem raspored školskih sati. Htjela sam odrediti najpogodniji trenutak za svoj dolazak. Međutim, čim sam kročila u sobu, pažnju mi je privuklo nešto drugo. Bio je to Petrov ormar na kojem su tog jutra vrata ostala širom otvorena i iz kojega se nazirao užasan nered. Nije, naravno, čudno da dječak njegove dobi drži svoju garderobu u neredu, ali ovo nije izgledalo kao običan nered.
Čučnula sam pored ormara kako bih bolje pogledala unutra. Na dnu, iza nekakve kartonske kutije, nalazilo se skriveno klupko natiskane garderobe. Između ostalog, bila je tu jedna zimska jakna koja je bila potpuno uništena. Patentni zatvarač bio joj je potrgan, prednja strana podrapana, a na leđima razlivene mrlje od tinte. Odmah pored uništene jakne bile su i tenisice. Bilo je očito da su nove, po marki bi se reklo skupe i jedva nošene, no bile su također potpuno neupotrebljive jer ih je netko razrezao nožem.
Nagurala sam natrag sve iza kartonske kutije, kako sam i našla, te polako ustala. Zbunjena onim što sam upravo vidjela, prošla sam prstima kroz kosu. Kako je bilo moguće da se u školi događaju takve stvari a da učitelji to ne primijete? A za promjene na Petru, koje su bile očite i koje su zapazili svi učitelji, ionako se uvijek krivio odlazak Žarkove supruge. Istina, od tada je prošlo već dosta vremena, no tko zna, možda je sad po zbornici kolala drukčija priča. Možda se sad šaputalo da je jadničak dobio maćehu i da nije čudo što je tako zbunjen.
Točno u podne ponovno sam se nacrtala ispred školskog dvorišta. Ovaj put je Petar izašao sam. Nitko ga nije slijedio. Prošao je pored mog auta ne primijetivši me i uputio se prema autobusnoj postaji. Kad sam ga vidjela da je ušao u autobus, upalila sam motor i krenula kući. Ovaj put je, dakle, sve prošlo u redu. No, nisam namjeravala tu stati. Zacrtala sam si da ću dalje pratiti razvoj situacije i riješiti te napade jednom zauvijek.
Nisam trebala dugo čekati. Već tri dana kasnije došlo je do novog incidenta. Ovaj put je mjesto na kojem sam se inače parkirala bilo zauzeto, tako da sam auto ostavila nešto dalje i došla pješice do školskog igrališta. Sva sreća, jer inače ne bih primijetila Petra i njegove kolege kako izlaze iz dvorane za vježbanje s bočne strane školske zgrade.
Zastao mi je dah kad sam vidjela da se scena od nekidan ponavlja. Plavokosi dečko, za dobru glavu viši od Petra, okružen svojom klikom, ponovno je brutalnim gurkanjem stjerao Petra u tamni kut školskog dvorišta. Petar se pokušavao obraniti, ali i opet je, naravno, prevladala većina.
Polako sam se uputila prema grupici u kutu. Dok sam skretala iza ugla zgrade, čula sam prijeteći glas.
- A sad na sunce s tim! Ovo ti je zadnja opomena ili…
Bio je to glas plavokosoga. Stala sam pred njega prije nego što je uspio dovršiti rečenicu. Drznik se, međutim, nije povukao. Zakoračio je prema meni i postavio se na mene poput uličnog razbojnika.
- Što ti tu radiš? Tebe se ovo ne tiče - rekao je u maniri macho tipa.
- E, tu se varaš, dečko dragi - odgovorila sam jednako odlučno. - Petar je moj sin i zato me se i te kako tiče sve što ima veze s njim!
- On tvoj sin? Da puknem od smijeha!
Umjesto da mu odgovorim na njegov bezobrazluk, prošla sam pored njega i stala uz Petra. Na trenutak sam sa zebnjom pomislila da mi Petar valjda neće zamjeriti što sam se umiješala, ali onda sam iznenada osjetila kako s oklijevanjem zavlači svoju ruku pod moju. Imala sam njegovo odobravanje!
Plavokosi se još uvijek nije dao zbuniti.
- No dobro - rekao je nacerivši mi se bezobrazno u lice. - Danas ćemo ostaviti maminog sinčića na miru. Sutra ćemo mu zato uzeti mjeru!
Ono što se potom dogodilo nisam zapravo željela da se dogodi, no bijes je bio jači od mene. Ne sjećam se kada sam zakoračila prema nasilniku, samo znam da sam se odjednom našla tik ispred njega i raspalila mu takvu zvučnu pljusku da je zazvonilo preko cijelog igrališta. Iako je bio visok kao i ja, dečko je izgubio ravnotežu, zateturao i aterirao ne baš suptilno na stražnjicu. Posljednje što sam vidjela bio je njegov zgranut pogled dok je padao.
- Što se ovdje događa? - začula sam glas iza sebe. Bio je to učitelj tjelesnog odgoja koji se pojavio mnogo prekasno.
- Ova glupača me udarila! - zacvilio je plavokosi na rubu suza. - No, to će još požaliti. Moj tata je odvjetnik! On će je tužiti!
Podigao se na noge i teturajući nestao iza ugla. Njegovi prijatelji su ga pokorno slijedili.
Ne obazirući se na zbunjenog profesora, kimnula sam Petru i zajedno smo se uputili prema autu. Petar je sjeo na suvozačko mjesto i prije nego što sam se snašla, utisnuo mi poljubac u obraz.
- Hvala ti - rekao je tiho.
Svojim sam hrabrim činom pridobila sinovu naklonost, ali i natovarila si bračnu svađu na vrat. Baš kao što je plavokosi i zaprijetio, nekoliko dana kasnije u poštanski sandučić nam je dolepršala tužba. Žarko je htio da sve riješimo mirnim putem, isprikom, ali ja sam bila kategorički protiv. Ako smo zaista htjeli pomoći našem sinu, nismo ni po koju cijenu smjeli popustiti!
Tako je cijela priča konačno izašla na vidjelo. Sad kad sam stekla Petrovo povjerenje, on je bez sustezanja pristao iznijeti cijelu istinu pred ravnateljem škole u prisutnosti odvjetnika. Bila je to duga priča koja je sezala daleko unatrag, na sam početak razvoda Petrovih roditelja. Nasilnici, inače ljubomorni na Petrov dobar uspjeh u školi, iskoristili su njegovu slabost i počeli ga maltretirati.
Nikoga Petrova priča nije mogla ostaviti hladnim pa ni ravnatelja. Čak je i otac plavokosog klipana u jednom trenutku prestao braniti svog sina i izjavio da će ga jednostavno ispisati iz škole.
Bila je to naša pobjeda na svim frontama! Petar je konačno bio oslobođen terora u školi, a mi smo postali prava složna obitelj.
I tako, znam da ne zvuči baš logično, ali svoj ispravan postupak ponajviše zahvaljujem svojoj mami. Svojim vječitim nepovjerenjem i nerazumijevanjem ona mi je najbolje pokazala kakav ne treba biti. Tako sam se ja u ulozi maćehe dokazala bolje nego brojne biološke majke!