I to je moguće! Hrvatska je dostojanstveno, na opće zadovoljstvo svojih građana, proslavila Dan domovinske zahvalnosti. Dan kad je oslobođena Hrvatska, a zemlja ponovno teritorijalno ujedinjena, u narodu i nakon 20 godina izaziva emocije. Sve one koji su smatrali da je organiziranje vojnog mimohoda u Zagrebu bespotrebno pretjerivanje (a među njima i autorica teksta) te da se dovoljno držati dosadašnje prakse odlaska političke elite u Knin gdje su u prijepodnevnim satima, prije nego što ih opali zvizdan, držali predvidive govore, demantirali su sami građani.
Iznimno velik interes koji su iskazali masovnim dolaskom na vojni mimohod u Zagrebu i zadovoljstvo na njihovim licima dok su se razilazili kućama pokazuju da ljudi žele proslaviti rođendan svoje države. A 5. kolovoza, dan kad se na kninskoj tvrđavi zavijorila hrvatska zastava, narodu je mnogo bliži i s njim su puno intimniji nego s Danom državnosti 25. lipnja kad je Sabor izglasao odluku o samostalnosti Hrvatske. Problem je, međutim, što se obilježavanje dana kad je Hrvatska nakon četiri godine rata i okupacije trećine teritorija konačno oslobođena politički privatiziralo, a Knin se pretvorio u pozornicu na kojoj će svaka lijeva vlast biti izviždana.
Prvi razgovori na relaciji Vlada - Ured predsjednika o organiziranju proslave Dana domovinske zahvalnosti završili su prepucavanjem između premijera Zorana Milanovića i predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović. Sve je ukazivalo na to da će se i ove godine ponoviti uhodani scenarij. No, pokazalo se da je imalo rezona Milanovićevo inzistiranje na tome da se upriliči vojna parada. Građani su prihvatili oba njegova argumenta: prvi da je 20. obljetnica razlog za nešto drugačiju i svečaniju proslavu Dana domovinske zahvalnosti te drugi da je 5. kolovoza datum koji je odredio sudbinu cijele države pa ga treba obilježiti u glavnom gradu.
SDP je, međutim, od toga i politički profitirao. I to na duge staze. Dogodilo se, naime, da je u vrlo kratkom roku na izrazito nacionalnim temama dobio priznanje i potporu HDZ-a. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko je, nastavljajući tradiciju svoje stranke, u predizbornu kampanju ušao s tezom da je HDZ jedina prava, istinski hrvatski orijentirana politička stranka, dok se SDP još nije odrekao komunizma i Tita kao predstavnika diktatorskog režima i države u kojoj su Hrvati bili u podređenom položaju.
No, dogodilo se da je takva “nenarodna” Vlada, suočena s informacijom da Slovenija grubo krši pravila Sporazuma o arbitraži, povukla oštar potez. Objavili su da je cijeli arbitražni postupak kontaminiran, pozvali na konzultacije sve parlamentarne stranke i zatražili od Sabora mandat da Hrvatska izađe iz postupka koji, kako se pokazalo, nije vođen pošteno i prema ugovorenim pravilima. Karamarku nije bilo druge, nego podržati političkog protivnika na terenu za koji je njegova stranka držala da ima ekskluzivitet.
A sada je, vidjevši da su građani oduševljeni mimohodom i obilježavanjem obljetnice Oluje u Zagrebu, pošteno istupio i Vladi odao priznanje za organizaciju svečanosti.
Istini za volju, Milanović je od početka svoga mandata puno više nego bilo koji prethodni dužnosnik iz lijeve političke opcije držao do nacionalnih tema. Prvo njegovo putovanje kao premijera bilo je u BiH, što je bilo davanje podrške Hrvatima kao jednom od konstitutivnih naroda. U BiH je putovao više puta i pritom obišao hrvatska mjesta u koja hrvatski dužnosnici dotad nisu svraćali. Uostalom, kad su se neredi u susjednoj državi proširili na Mostar i zaprijetili eskalacijom nacionalnih sukoba, momentalno je otišao tamo. Putovanje u Australiju, premda se doživjelo kao obiteljsko putovanje prvog ministra, također je bilo pod egidom davanja potpore iseljenoj hrvatskoj zajednici.
Moglo bi se diskutirati koliko je sve to bilo svrsishodno, no činjenica je da se Milanović od početka mandata trudi pokazati da mu politika nije nenacionalna. A to je vidljivo i prihvaćeno u javnosti tek sada, nakon izlaska iz arbitraže i nakon proslave obljetnice Oluje. Naravno da od dva slučaja u kojima mu je Karamarko dao političku podršku SDP neće profitirati na izborima, ali svi ćemo profitirati ako je uspio s dnevnog reda skinuti politička prepucavanja o tome tko je prava hrvatska stranka te tko istinski voli, a tko ne voli i ne želi Hrvatsku.
Možda je Milanović zaobilaznim putem uspio skinuti mit stvoren naknadnim interpretacijama saborske rasprave i glasanja od 25. lipnja 1991. kad je Sabor izglasao povijesnu odluku o pokretanju postupka razdruživanja od SFRJ i postupak međunarodnog priznavanja Hrvatske kao samostalne države. SDP je tada imao amandman da se rečenici o razdruživanju doda još jedna koja bi predvidjela mogućnost ponovnog udruživanja. Amandman nije prošao, ali SDP zbog njega do danas nosi stigmu stranke koja nije željela Hrvatsku.