Bilo je to poput groma iz vedra neba. Kada mi je Jasenka rekla da će me ostaviti i da se nada da ćemo se civilizirano razvesti, trebala mi je cijela vječnost da shvatim što mi govori.
- Civilizirano razvesti? Kako, kako to misliš? - mucao sam.
- Tako kako si čuo, Branko. Bez svađa i nepotrebnih natezanja - mirno je rekla.
- Ali nikad mi dosad takvo što nisi spomenula.
- Ne namjeravam promijeniti odluku, a na tebi je da odlučiš hoćemo li svatko na svoju stranu kao prijatelji ili kao neprijatelji.
Ni u snu to nisam očekivao. Istina, posljednjih pet-šest godina u našem se braku ugasila svaka vatra, živjeli smo praktički kao brat i sestra, iako ne zato što sam ja to htio. Ali činilo mi se da se dobro razumijemo, nikakvih većih nesporazuma nije bilo, nikad nismo podigli glas jedno na drugo.
- Možeš mi reći što se dogodilo, zašto me želiš ostaviti? - glas mi je podrhtavao.
- Ništa loše nisi učinio. Ti si dobar čovjek, ali ovaj brak više nema smisla. Da imamo malu djecu, vjerojatno bih drukčije postupila. Ovako, želim još nešto ugrabiti od života. Ne brini, ja ću se odseliti, o svemu se možemo mirno dogovoriti - više nije bilo nikakve sumnje da misli sasvim ozbiljno.
- Samo tako, otići ćeš i gotovo? Kamo ćeš otići?
- Želimiru - kratko je odgovorila, kao da je to jasno samo po sebi.
- Želimiru? Tko je Želimir? - pogledao sam je u čudu.
- Čovjek u kojeg sam se zaljubila - zaprepastila me odgovorom.
Ni po čemu nisam mogao zaključiti da ima drugog muškarca, a kamoli da je zaljubljena. Činilo mi se da su je neke stvari sasvim prestale zanimati. Znao sam da se muškarci kad dođu u moje godine bace u potragu za ljubavnim avanturama, ali žene…
- Zaljubila? U tim godinama? - moram priznati, nisam baš bio taktičan.
- Dragi moj, tek mi je četrdeset i pet, nisam još za staro željezo i ne namjeravam dignuti ruke od sebe.
- A tko je on, poznajem li ga?
- Ne. Zanimljiv je i šarmantan. Da, i gotovo deset godina mlađi od mene. Ali sjajno se slažemo.
Bio sam izvan sebe, puno mi je trebalo da se koliko-toliko priberem. Već tri dana kasnije odselila se, pokrenuli smo postupak za sporazumni razvod braka i nekoliko mjeseci kasnije to smo i formalno obavili.
Moj se život stubokom promijenio. Prvih sam tjedana bio potpuno izgubljen, danas mi uopće nije jasno kako sam uopće funkcionirao na poslu.
- Gledaj to s druge strane. Dobio si slobodu, mnogi bi suhim zlatom platili da su na tvom mjestu - uvjeravao me prijatelj Tošo onoga dana kada sam mu rekao da sam odsad i formalno rastavljen.
- Gotovo smo dvadeset godina bili zajedno, ne mogu to prebrisati spužvom - objašnjavao sam mu kako se osjećam.
- Pogledaj uokolo, čovječe, grad je pun lijepih žena. Nemoj samo jadikovati. Treba ti žensko društvo, vjeruj mi.
Možda je bio u pravu, zacijelo bi mi dobro došla ženska utjeha. Imao sam nekoliko prijateljica, s nekima sam zaista bio blizak, ali sve su one imale svoj život i svoje probleme, bilo je uobičajeno da ja slušam i tješim njih, a ne one mene. Trebao bih proširiti krug poznanstava, to mi je bilo jasno, ali nekako nisam imao ni snage ni previše volje. Tragično, ali najveći mi je prijatelj postalo moje kućno računalo. Bez posebne potrebe i smisla satima sam surfao po internetu, a onda, za svoju dušu, počeo pisati ljubavne priče, zapravo erotske. Oduvijek sam maštao o tome da pišem priče, ili objavim neku knjigu, da se odmaknem od tih suhih pravnih paragrafa koji su me pratili na poslu. A onda sam se, zvuči to smiješno u mojim godinama, zapalio i za igrice koje mi je nabavio Tošo. Sram me je to i priznati, ali cijele bih noći provodio pred zaslonom kompjutora i igrao se.
- Kad si se već toliko zaljubio u taj kompjutor, zašto ne učiniš nešto zaista zanimljivo i izazovno? - upitao me Tošo jednoga dana.
- Na što misliš? - oprezno sam upitao.
- Lijepo ćeš iz svog stana, iz svog dnevnog boravka, sjedeći za kompjutorom, upoznati nekog dobrog komada - slavodobitno je rekao.
Znao sam, naravno, za takve kontakte i veze, ali nije mi padalo na pamet da se i sam u to upustim. Tošina me ideja, međutim, zagolicala.
- Nisam siguran da je to za mene - ipak sam još bio skeptičan.
- Ako je za mene, zašto ne bi bilo i za tebe - u čudu sam ga pogledao kad je to rekao. - Da, iskreno ću ti priznati, već sam na taj način upoznao tri-četiri cure. I s dvije sam se jako dobro proveo - namignuo mi je.
Iznenadio me. Ali, nije se dao smesti. Pomogao mi je da otvorim svoj e-mail sandučić, koji dotad nisam imao, objasnio mi je kako se preko internetskog posrednika mogu uključiti u društvo muškaraca i žena koji traže partnera. Ili samo za čavrljanje, ili i za nešto više.
- Bit će sramota ako netko od znanaca sazna što radim - još sam se nećkao kad mi je pokazivao što trebam učiniti.
- Meni valjda vjeruješ. Uostalom, nitko ne može saznati. Prijavljen si pod šifrom i sasvim zaštićen. Naravno, ako se ne poželiš nekoj dami sam otkriti - nasmijao se.
I tako sam idućih dana zaboravio na igrice, sav sam bio u tim elektronskim kontaktima. Sve aktivniji i sve hrabriji. Već sam razmjenjivo poštu s nekoliko žena, ali na tome je i ostajalo. Znao sam zoru dočekati pred kompjutorom, neispavan odlaziti na posao. A onda se jedne noći pojavila ona. Snježana. Tako se predstavila. Napisala mi je da ima četrdeset godina, da je usamljena, da voli čitati i gledati filmove, čak da je zanima i sport. Baš meni po mjeri. Najprije smo razmjenjivali samo takve, manje-više konvencionalne poruke, zakazivali 'spoj' za sutra i poželjeli si laku noć. No, sve sam češće razmišljao o njoj i veselio se ponovnom čavrljanju.
I tako je krenulo. Razgovarali smo gotovo svakoga dana, a kad mi se jedne večeri nije javila, bio sam razočaran. Kao da me iznevjerila. No, već je iduće noći opet bila tu, uz ispriku da joj nešto nije bilo u redu s kompjutorom. Zabavljala su me i obuzimala ta naša čavrljanja, ispunjala nekakvim čudnim zadovoljstvom.
Naši su razgovori postajali sve prisniji. Saznao sam puno toga o njoj, a i ona o meni. Čak smo razgovarali i o intimnim stvarima. Priznao sam joj da sam zaboravio kada sam zadnji put spavao s nekom ženom što, da sam se s njom gledao u oči, vjerojatno ne bih bio u stanju izreći. I ona se, poručila mi je, teško snalazi s muškarcima, pa je zato i izabrala ovakav način komuniciranja. Došlo je vrijeme, zaključio sam napokon, da odem korak dalje.
- Snježana, ne mogu više zamisliti dan a da ne razgovaram s tobom. Mislim da si sjajna osoba - napisao sam joj jedne večeri.
- Da? Kako možeš biti siguran? Možda se lažno predstavljam, možda sam zla vještica, možda upravo pred kompjutorom sjedim na metli - otpisala je.
- Znam da si draga. I šarmantna, i lijepa.
- Uostalom, to možeš lako provjeriti - osjetio sam čudesno uzbuđenje kad sam to pročitao.
- Da, a kako?
- Pa ne očekuješ valjda da ja tebe pozovem na spoj - mogao sam zamisliti kako se smješka dok to piše.
- Znači, mogli bismo se naći?
- Da, rado bih se vidjela uživo s tobom - odmah je odgovorila.
Nisam oklijevao, već za sutra zakazao sam sastanak u kafiću u središtu grada. Dogovorili smo se da ja dođem ranije i zauzmem mjesto. U ruci ću imati časopis o automobilima, tako će me prepoznati.
Toga sam dana na poslu bio potpuno dekoncentriran, razmišljajući samo o prvom susretu sa Snježanom. Kako zapravo izgleda, hoću li se možda razočarati, ne radim li veliku glupost, nisam li neozbiljan, stotinu mi se pitanja motalo glavom.
Kad sam se vraćao s posla, baš sam morao naletjeti na Tošu. Dobro me poznavao, vidio je da sam napet.
- Onda, stari, ideš na prvi spoj? S onom Snježanom, kako li se ono zove? - pokroviteljski me potapšao po ramenu.
Priznao sam mu da je pogodio. Često me pitao kako mi ide elektronsko druženje, pa sam mu spomenuo Snježanu.
Zaista sam bio napet, iako racionalno gledano, nije bilo razloga za to. Ako mi se dopadne, a i ja njoj, možemo se viđati, ako ne, svatko na svoju stranu i nikome se ništa loše neće dogoditi.
Jesam li bio razočaran kad mi je prišla? Možda malo. Zaista nije bila neka ljepotica, ali što sam zapravo očekivao? Da će mi prići neka holivudska glumica? Bilo je neobično vidjeti uživo osobu s kojom sam satima čavrljao, a nisam znao kako izgleda, kakav joj je glas, kako se odijeva. Tko zna kakav sam ja dojam ostavio na nju. Naravno, oboje smo bili zbunjeni, u početku i ukočeni, ali led se polako topio. Kad smo se rastajali, bio sam zadovoljan. Upoznao sam šarmantnu i dragu osobu, rekao sam joj na rastanku. Nadao sam se da i ona tako misli o meni, da mi nije to rekla samo iz pristojnosti, da bi uzvratila kompliment.
Sve smo se češće viđali. Ali, nastavili smo se i dopisivati. I tako smo noći provodili zajedno. Svatko pred svojim kompjutorom.
A onda smo dogovorili i drugi spoj. Danas se svega ne mogu točno ni sjetiti, te sam večeri možda malo previše srknuo iz čašice, ali gotovo sam siguran da je bila njezina ideja da odemo na još jedno piće. I to k meni.
Čim smo izašli iz lokala, strastveno smo se počeli grliti i ljubiti. Kao da smo samo na to čekali. A vjerojatno i jesmo. Oboje. Kad sam otključavao vrata stana, bio sam uzbuđen poput pubertetlije kojem se napokon pružila prilika da bude sa ženom. Bilo je sjajno. Vratila me u život. Nikad ranije nikome nisam govorio o svom intimnom životu, ali sutradan sam se morao pohvaliti Toši. On je, na neki način, kumovao tome što mi se dogodilo.
- Jesam li ti rekao, stari moj, da ćeš se preporoditi - i on je bio zadovoljan.
- Počelo je dobro, vidjet ćemo kako će ići dalje.
- Bio i ostao skeptik. Opusti se i uživaj. Krene li pogrešnim smjerom, uvijek možeš prekinuti. Pa niste djeca - bio je, kao i obično, racionalan.
Snježana i ja viđali smo se gotovo svakoga dana. Samo sam se jednog pravila morao držati: nisam je smio zvati u ured u kojem je radila. Nije željela da se sazna da je u vezi. Ne znam zašto bi joj to smetalo, ta nije bila udana, ali nisam to držao važnim. Uostalom, mogli smo se u svakom trenutku čuti na mobitel.
Dan bez nje, ako smo ona ili ja imali neku drugu obavezu, bio mi je promašen i prazan. Jesam li je zavolio? Teško je reći. Bila mi je draga, trebala mi je, ali mislim da to ipak nije bila ljubav u pravom smislu te riječi. Možda više i nisam bio u godinama za takvo što. O braku pogotovo nisam razmišljao. Nikad se više nisam želio vezati. Gotovo sam siguran da je i ona tako razmišljala, iako o tome nikad nismo razgovarali. Uvijek smo odlazili u moj stan, ponekad bi kod mene i prespavala, ili ostala cijeli vikend, ali najčešće se svojim autom vraćala kući. Da se dobro naspava prije posla, govorila je. Nikad me nije pozvala k sebi, iako je, kako mi je rekla, i ona živjela sama.
Prošla su dva mjeseca otkako smo se tako intenzivno družili, kad jedne večeri nije došla na zakazani sastanak. Nije se javljala ni na mobitel. Bože moj, valjda joj se nije nešto dogodilo. Čekao sam je dulje od sat vremena. Onda sam odjurio kući i poslao joj poruku. Nije bilo odgovora. Izvan sebe, nisam znao što bih poduzeo. Da nije imala prometnu nesreću? Možda leži negdje u bolnici? Nije valjda poginula? Cijelim sam tijelom zadrhtao na tu pomisao. Nisam mogao zamisliti da nestane iz mog života. Bila je gotovo ponoć kada sam začuo zvono. Otvorio sam. Bila je ona, sva u suzama.
- Snježana, zaboga, što se dogodilo? - zagrlio sam je na pragu i uvukao u stan.
- Najurili su me. Ostala sam bez posla. To je strašno, ne znam što ću - jecaj joj je prekinuo rečenicu.
- Molim te, smiri se. Nije to najgore što se čovjeku može dogoditi. Bojao sam se za tebe - stao sam je tješiti dok sam je vodio u dnevni boravak.
Šef joj je jutros rekao da mora otpustiti četvero ljudi jer je firma u krizi, i da je ona među njima. Nije to očekivala, nikakvih naznaka nije bilo da su njome nezadovoljni, utoliko joj je sve teže palo. Bila je uplašena i osjećala se povrijeđeno, duboko povrijeđeno. Dok mi je to pričala, nije prestajala plakati.
- Pa zašto mi se odmah nisi javila? - upitao sam dragajući je po kosi.
- Nisam te željela uznemirivati, morala sam to pregrmjeti u sebi.
- Ni na mobitel se nisi odazivala, jako sam se zabrinuo.
- Nemam pojma gdje mi je mobitel. Bila sam izvan sebe, nisam znala što radim.
- Smiri se, nije smak svijeta. Sve će se srediti - pokušavao sam je utješiti.
Te je noći ostala spavati kod mene. Voljeli smo se strastveno, činilo mi se strastvenije nego inače. Ujutro mi je djelovala smirenije. Shvaćao sam da joj je teško, ali nije bilo razloga za paniku. Naći će novi posao, a do tada joj ja mogu pomoći.
- Ako želiš, možeš se preseliti k meni, možda bi ti bilo lakše prebroditi ove dane. Mislim, dok ne nađeš posao - predložio sam joj ujutro.
- Hvala ti, ali nema potrebe. Nismo o tome pričali, ali i ti i ja navikli smo na nekakvu samostalnost. U godinama smo, imamo svoje navike, nisam sigurna da bi bilo pametno da zajedno živimo. Makar i privremeno - bila je sasvim razložna, pa sam zaključio da je prvu krizu prebrodila i bilo mi je drago zbog toga.
I zaista, idućih se dana ponašala uobičajeno. Viđali smo se svake večeri, ali ona se uvijek vraćala u svoj stan. Rekla mi je da intenzivno traži novi posao, da su joj neki prijatelji spremni pomoći i da se nada da će uskoro sve biti u redu. Ponudio sam joj novčanu pomoć, ali ju je glatko odbila, rekavši da u tom pogledu još nije u krizi. Onda mi se jednoga dana veselim glasom javila na mobitel.
- Izgleda da ću dobiti posao - najavila je.
- Odlično. Moramo to onda večeras proslaviti - bilo mi je drago što su stvari krenule nabolje.
Te smo se večeri zaista lijepo proveli. Bila je radosna i uzbuđena. Ispričala mi je da joj je jedan znanac ponudio radno mjesto u svojoj firmi, bila bi zadužena za odnose s javnošću, a na posao bi mogla nastupiti već za desetak dana. Veselio sam se zajedno s njom. Ali, tri dana potom bila je primjetno neraspoložena.
- Snježana, što ti je, što se događa? - upitao sam je.
- Ništa, što bi se događalo? Sve je u redu - odmahnula je rukom.
- Ma, daj, molim te, predobro te poznajem. Reci mi, mogu li ti kako pomoći?
- Možda s onim poslom neće biti baš onako kako je u početku izgledalo - rekla je poslije kraćeg oklijevanja.
- Zašto? Tvoj se znanac predomislio?
- I da i ne. Mislim da od svega neće biti ništa.
- Uopće te ne razumijem. Hoće li ti dati posao ili neće?
- Hoće, ali pod jednim uvjetom. A njega ne mogu ispuniti - tužno me je pogledala.
- Kakav je to uvjet? Mogu li ti ja pomoći?
- Ne, ne možeš. Dobro, možda i možeš, ali ne želim to od tebe tražiti.
- Ne vrdaj, molim te. O čemu se radi? - inzistirao sam.
Nekoliko je trenutaka šutjela, kao da važe u sebi hoće li mi ili neće reći što je muči. Činilo mi se da nemamo međusobnih tajni pa me to prilično iznenadilo. O čemu bi mogla biti riječ? Čak sam pomislio da možda traži od nje da spava s njim. Inzistirao sam da mi kaže punu istinu, pa je popustila.
- Hoće da mu dam novac - napokon je izustila tihim glasom.
- Novac? Za što? - pogledao sam je u čudu.
- Ja njemu novac, on meni stalni radni odnos. Kakav gad, nisam to očekivala od njega. Tako da je to riješeno, nemam te love koju traži od mene.
- Stvarno je gad. A koliko bi mu trebala dati?
- Ma uopće o tome ne želim govoriti. Zaboravi. I dalje ću tražiti posao. A dotle mogu životariti od naknade s burze.
- Ne okolišaj kao mačka oko vruće kaše. Nije u redu to što traži od tebe, trebalo bi ga prijaviti policiji ili sindikatu, ali znam da bi to bilo uzalud. Dakle, reci, koliko?
- Deset tisuća eura. Ali, kažem ti, zaboravi. I poljubi me - ovila mi je ruke oko vrata.
Puno novaca. Ipak, mogao sam joj dati tu svotu. Ali, ima li smisla da se zaposli u firmi u kojoj vladaju takva nemoralna načela? Možda je zaista bolje da sve zaboravi. A možda bih joj i ja mogao pomoći da nađe neki posao. U svakom slučaju, nisam je mogao gledati tako razočaranu.
- Zaista ti se dopada to što bi tamo radila? - upitao sam je.
- Da, znaš da sam oduvijek željela baš takav posao. Ali ipak ne pod tim uvjetima.
- Ja ću ti dati taj novac - odlučno sam rekao.
- Ne, ne dolazi u obzir. Nemoj me dovoditi u takvu situaciju - usprotivila se.
- Ali ja to želim. Rado ću to učiniti jer vidim da ti je stalo. Dopusti mi da ti pomognem - inzistirao sam.
Nećkala se, a onda je ipak pristala. Pod uvjetom da mi vrati novac, naglasila je. I tako sam joj već iduće večeri dao deset tisuća eura. I gotovo do nule ispraznio svoj devizni račun.
Te smo noći strastveno vodili ljubav. Jedino što nisam znao da je to bilo posljednji put. Više je nikad nisam ni vidio niti čuo. Nisam je mogao dobiti na mobitel, nije odgovarala na e-mail poruke, u firmi u kojoj je navodno dobila otkaz nikad za nju nisu čuli, na burzi nisu o njoj imali pojma. Nisam zapamtio ni broj njezina automobila, a sivih unića ima u gradu koliko ti srce poželi. Izgubila se zauvijek. Gadno me je namagarčila. Kako sam samo bio brzoplet i naivan. Zasigurno nisam bio ni prvi ni posljednji kojeg je tako povukla za nos. I Toši sam se sramio priznati što mi se dogodilo. Samo sam mu napomenuo da smo se Snježana i ja razišli. Nije me baš ni pokušao tješiti. Zaključio je da sam se ipak dobro proveo. I jesam, ali me je to skupo stajalo. Tri mjeseca poslije te neslavne avanture, koju sam se trudio što prije zaboraviti, javila mi se Jasenka.
- Branko, imaš li malo vremena za mene? - molećivo je pitala.
- Naravno, za tebe uvijek - pristao sam bez oklijevanja, iako sam u to vrijeme i sam sebi išao na živce. S kojim problemom mi sad još i ona dolazi?
Vidjeli smo se iste večeri. Rasplakala mi se na ramenu. Taj Želimir bio je običan dripac. Nije joj jasno kako se mogla toliko prevariti u njemu. Zna da me je povrijedila, da se ružno ponijela, ali došla je k pameti. Sve je to izgovorila u dahu.
- Trebaš mi, jako mi trebaš. Imaš me pravo mrziti, ljutiti se na mene, ali možemo li pokušati ispočetka? - upitala je na kraju.
Dva dana kasnije vratila se kući. Priznao sam i ja njoj kakvu sam glupost učinio. Kako ćemo dalje, vidjet ćemo. Ali, drago mi je što smo opet zajedno.