Uprava za zatvorski sustav priopćila je da je
Dinko Šakić, osuđen na 20 godina zbog ratnog zločina iz vremena Drugog svjetskog rata, preminuo u ponedjeljak 21. srpnja u 87. godini života u Kliničkoj bolnici Dubrava, koja se nalazi blizu zatvorske bolnice u Svetošimunskoj, gdje je bio smješten od svibnja.
Šakić je u zatvorsku bolnicu bio prevezen zbog teškog zdravstvenog stanja. Naime, Šakić je godinama imao problema sa srcem.
Inače, njegovo spektakularno uhićenje u Argentini 1998. godine te suđenje 1999. godine trebalo je poslužiti suočavanju mlade hrvatske države s tamnim stranama svoje povijesti, posebice zato što je tih godina u Hrvatskoj na djelu bila stanovita revizija ustaštva i NDH.
Šakić je tijekom Drugog svjetskog rata u veljači 1942. godine bio pobočnik zapovjednika ustaškog logora smrti Jasenovac, a od travnja 1944. i zapovjednik tog konc-logora u kojem je stradalo više od 80 tisuća ljudi, uglavnom Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista.
Nakon sloma NDH i poraza nacista poput mnogih visokih dužnosnika ustaške države bježi u Argentinu pod imenom Ljubomir sa svojom suprugom Nadom, polusestrom Maksa Luburića. Neko vrijeme povlačio se zajedno s Pavelićem i njegovim najbližim suradnicima. U toj južnoameričkoj državi rađa mu se troje djece, kojima je krsni kum bio Ante Pavelić. Tamo se bavi biznisom te otvara i malu tekstilnu tvornicu. Šakić se ubrzo uključuje u tamošnji politički život te je gorljivi peronist, a nakon pada Juana Perona i on 1956. godine odlazi u Francovu Španjolsku kod šogora Luburića, ali se nakon samo tri godine ponovno vraća u Argentinu.
Jugoslavija ga nikada nije tražila, a nakon ponovnog povratka u Argentinu uglavnom se politički ne eksponira. No, 1995. godine, tijekom boravka predsjednika Franje Tuđmana u Argentini, navodno je bio na prijemu gdje se neko vrijeme zadržao u razgovoru s hrvatskim predsjednikom, a tom je prilikom dao i intervju za zagrebački Vjesnik.
Lovcima za odbjegle nacističke zločince Centra Simon Wiesenthal nakon toga zapeo je za oko te su oni početkom 1998. godine, pod krinkom TV novinara koji rade reportažu o prvenstvu svijeta u nogometu (Argentina i Hrvatska tada su bile u istoj skupini), ušli u njegovu kuću te ga isprovocirali na razgovor o NDH.
Ubrzo nakon toga argentinska ga policija uhićuje. Na tadašnju Tuđmanovu Hrvatsku izvršen je pritisak te je ona zatražila Šakićevo izručenje, koje je uskoro uslijedilo. Šakić je osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u logoru Jasenovac.
U presudi mu je navedeno da je “propustio spriječiti i kazniti zločine podređenih ustaških dužnosnika” te da je osobno hicima iz pištolja ubio četvoricu logoraša te zapovjedio vješanje 22 zatočenika. Kaznu je služio u lepoglavskoj kaznionici, a već na proljeće 2001. godine zbog zdravstvenih treškoća bio je premješten u bolnicu u Svetošimunskoj. Iste godine doznalo se da u zatvoru piše knjigu pod radnim nazivom "S Poglavnikom u Alpama 1946. godine".
Vlado Vurušić
Šakić je u zatvorsku bolnicu bio prevezen zbog teškog zdravstvenog stanja. Naime, Šakić je godinama imao problema sa srcem.
Inače, njegovo spektakularno uhićenje u Argentini 1998. godine te suđenje 1999. godine trebalo je poslužiti suočavanju mlade hrvatske države s tamnim stranama svoje povijesti, posebice zato što je tih godina u Hrvatskoj na djelu bila stanovita revizija ustaštva i NDH.
Šakić je tijekom Drugog svjetskog rata u veljači 1942. godine bio pobočnik zapovjednika ustaškog logora smrti Jasenovac, a od travnja 1944. i zapovjednik tog konc-logora u kojem je stradalo više od 80 tisuća ljudi, uglavnom Srba, Židova, Roma i Hrvata antifašista.
Nakon sloma NDH i poraza nacista poput mnogih visokih dužnosnika ustaške države bježi u Argentinu pod imenom Ljubomir sa svojom suprugom Nadom, polusestrom Maksa Luburića. Neko vrijeme povlačio se zajedno s Pavelićem i njegovim najbližim suradnicima. U toj južnoameričkoj državi rađa mu se troje djece, kojima je krsni kum bio Ante Pavelić. Tamo se bavi biznisom te otvara i malu tekstilnu tvornicu. Šakić se ubrzo uključuje u tamošnji politički život te je gorljivi peronist, a nakon pada Juana Perona i on 1956. godine odlazi u Francovu Španjolsku kod šogora Luburića, ali se nakon samo tri godine ponovno vraća u Argentinu.
Jugoslavija ga nikada nije tražila, a nakon ponovnog povratka u Argentinu uglavnom se politički ne eksponira. No, 1995. godine, tijekom boravka predsjednika Franje Tuđmana u Argentini, navodno je bio na prijemu gdje se neko vrijeme zadržao u razgovoru s hrvatskim predsjednikom, a tom je prilikom dao i intervju za zagrebački Vjesnik.
Lovcima za odbjegle nacističke zločince Centra Simon Wiesenthal nakon toga zapeo je za oko te su oni početkom 1998. godine, pod krinkom TV novinara koji rade reportažu o prvenstvu svijeta u nogometu (Argentina i Hrvatska tada su bile u istoj skupini), ušli u njegovu kuću te ga isprovocirali na razgovor o NDH.
Ubrzo nakon toga argentinska ga policija uhićuje. Na tadašnju Tuđmanovu Hrvatsku izvršen je pritisak te je ona zatražila Šakićevo izručenje, koje je uskoro uslijedilo. Šakić je osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u logoru Jasenovac.
U presudi mu je navedeno da je “propustio spriječiti i kazniti zločine podređenih ustaških dužnosnika” te da je osobno hicima iz pištolja ubio četvoricu logoraša te zapovjedio vješanje 22 zatočenika. Kaznu je služio u lepoglavskoj kaznionici, a već na proljeće 2001. godine zbog zdravstvenih treškoća bio je premješten u bolnicu u Svetošimunskoj. Iste godine doznalo se da u zatvoru piše knjigu pod radnim nazivom "S Poglavnikom u Alpama 1946. godine".
Vlado Vurušić