Kad malo bolje razmislim o tome sjetim se kako ponekad samo tanka linija dijeli dobrog od mrtvog penjača. Možda ovaj put i nije bilo tako kritično, ali tko zna? Planina će uvijek biti tu, a ja ću, ako preživim, vjerojatno ponovno imati priliku za uspon, na ovu ili neku drugu planinu, pogotovo kad nosim lijepe uspomene i vraćam se bez psihičkih i tjelesnih oštećenja.
Ovo mi sliči na utakmicu u kojoj nisam pobijedio ali imam priliku na revanš. Mislim da iz penjanja, kao i iz života, treba izvući lijepe stvari i živjeti od njih, i ne dozvoliti da nas gomila sitnica i negativnosti povuče za sobom na dno. Neka nas život u planinama uči životu u dolini. Pored ovog iskustva, naše obaveze, posao i svakodnevni život stvarno postaju ljepši".
Zapisao je to u studenome 2005. Joško Božić u svome dnevniku s uspona na himalajski vrh Ama Dablam, objavljenom na portalu www.adventure-sport.net. Božić se na taj vrh penjao sa svojim ocem Stipom, najvećim alpinistom kojeg je Hrvatska ikad imala. Nažalost, Joško priliku za revanš za neosvojeni vrh neće imati, a planirao ga je.
Ima tako nekih vijesti koje te ostave bez daha, potresu kao da ti se tiču najbližih, čak i kad imena u vijesti skoro uopće ne poznaješ. Jedna od takvih bila je i ona o prometnoj nesreći Joška Božića, splitskog alpinista i jednog od najuglednijih članova Gorske službe spašavanja. Prva je informacija bila štura - u sudaru Božićevog motocikla s tegljačem kod Drvenika na Makarskom primorju, Joško i njegova supruga Ana zadobili su teške ozljede i helikopterom su u komi prebačeni do splitske bolnice.
Vijest je uskoro dobila još tragičnije dimenzije - oboje su podlegli teškim ozljedama. Svoj je život tako na Jadranskoj magistrali izgubio čovjek koji je spasio na stotine tuđih života u brojnim akcijama GSS-a, često unesrećene s dalmatinskih planina i otoka prevozeći istim helikopterom, i kojem je izlaganje mnogo većim opasnostima od vožnje motociklom od Splita do Ploča predstavljalo smisao postojanja.
- Joško je čovjek koji je standarde u gorskom spašavanju podigao na jednu novu razinu, podigao je svima letvicu, i zato je ovo što se dogodilo još tragičnije. Vjerujte, u cijeloj Hrvatskoj nije bilo fizički i psihički spremnijeg spasitelja od Joška. Bio je pravi vojnik GSS-a, kad god je postojala i najmanja šansa da nekome pomogne, on bi to i napravio, priča pročelnik GSS-a Vinko Prizmić, kojega prijateljstvo s Joškom Božićem i njegovim ocem vezuje cijeli život.
Gorski spasitelj, kemičar, alpinist, paraglider, ronilac, boksač, snimatelj... sve je to i još mnogo toga bio Joško Božić. Prizmić nam otkriva kako je nedavno čak i počeo učiti svirati klavir, upisao je i tečaj francuskog, stalno tražeći nove izazove.
- Kad imate čovjeka koji je od svojih petstotinjak akcija sudjelovao u sigurno 70 posto onih najtežih koje je GSS izveo u posljednjih deset godina, i to na najtežim poslovima, onda znate koliko je jedna ovakva služba izgubila. Jednostavno, imao je neki instinkt za pomaganje, kaže Prizmić.
Neobična je bila povezanost Joška i Stipe Božića. Dokazujući onu o jabuci i udaljenosti od stabla, potpuno je normalno bilo da se i Joke, kako su ga svi zvali, odluči za alpinizam, unatoč sportskim počecima u borilačkim vještinama. Vrlo brzo dosegao je visoku razinu, ponajviše zahvaljujući predanosti svakom poslu koji je obavljao, pa je s ocem bio i na nekoliko vrlo zahtjevnih ekspedicija, poput onih na Himalaji. Oni koji poznaju obojicu kažu da se relacijom otac - sin njihov odnos ne može sasvim objasniti.
- U sto prilika, kad bi Stipe vodio neku akciju, znalo se da će Joško biti ključni čovjek. Naprosto, Stipe je znao da se na njega uvijek može osloniti, nije ga štedio, nego su bili partneri u istome poslu, u kojemu je bliskost među sudionicima posebno važna. Kad su Stipu zvali na jednu veliku pustolovnu utrku u Patagoniji, on je bio spriječen, ali je organizatorima kratko javio "šaljem vam boljega". Poslao je Joška, kaže Prizmić.
Slično pričaju i drugi koji su imali prilike s Joškom ići na ekspedicije ili u spasilačke akcije. Samouvjeren i tjelesno zapanjujuće spreman, Joško je uvijek bio čvrst oslonac. Frane Bebić, koji je s njim bio na nekoliko velikih ekspedicija i u brojnim akcijama GSS-a, kaže da se i u tako timskom poslu kao što je spašavanje Joško isticao.
- Nema među nama zvijezda, ali se uvijek znalo - sve je unaprijed isplanirano, a opet se nekako podrazumijevalo da Joke bude najjača karika, čovjek za najriskantnije zadatke, kaže Bebić. Inače, Bebić je svojim automobilom vozio za Joškom do Ploča na dan nesreće, i bio prvi koji je stigao do njega. Među alpinistima legende se pričaju o Joškovoj tjelesnoj spremnosti i snazi, pa i o trčanju od Makarske do vrha Biokova.
- Kad smo se penjali na Mount McKinley, koji je teži i od mnogih himalajskih vrhova, u jednom trenutku Joke je vidio da je nama ostalima ponestalo snage. Pojačao je tempo, vukući saonice s opremom, odmakao nekih sat-dva, tamo potpuno sam napravio logor, i onda se još sat i pol spuštao do nas da nam pomogne nositi ruksake, priča Bebić jednu od mnogih priča o Jošku Božiću.
Kad se o Jošku priča s onima koji su ga poznavali, potpuno je jasno da brojne priče o njegovim kvalitetama nisu samo kurtoazija. Valjda je to, smatra Prizmić, i zbog toga što je svakome koga bi upoznao odmah pristupao kao prijatelju, a odnosom prema poslu i druge je tjerao na pružanje maksimuma.
- Kad smo jednom spašavali penjača koji je zapeo u stijeni Debeli kuk u Velikoj Paklenici, na 200 metara visine, znalo se da će po njega iz helikoptera ići Joško. Tamo je bio i jedan slovenski spasitelj, pred čijim iskustvom smo se svi klanjali. Ne i Joke, koji je akciju odradio po svome, i to izveo na najbolji mogući način, čak i s nedovoljnom opremom, za što je dobio priznanje Svjetske spasilačke organizacije. Nijedan mu zadatak nije bio težak. Nećemo ga moći nadoknaditi, kaže Prizmić.
Prizmić nam je otkrio da je Joško sa sobom imao GPS uređaj, iz kojeg su očitali da uopće nije brzo vozio, najviše 80 kilometara na sat, a poznavajući ga, teško mu je vjerovati da bi išao u pretjecanje na nepreglednom mjestu kakav je bio onaj kobni dvostruki zavoj kod Drvenika. Uostalom, na mjestu nesreće nisu nađeni ni tragovi kočenja.
- On je opasne stvari radio na siguran način, uvijek potpuno opremljen, zato je i nosio GPS, kaže Prizmić.
- Rođen 1975. u Splitu
- u djetinjstvu se aktivno bavio tae kwon doom i boksom, u kojem je osvojio titulu junorskog prvaka Hrvatske
- sudionik Domovinskog rata od 1993. do završnih operacija
- alpinizmom se bavi od 1993., kad je završio alpinističku školu u organizaciji GSS Split
- član GSS-a od 1995., otad sudjelovao u više od 500 akcija
- ispenjao je više od stotinu smjerova u suhoj stijeni, od kojih su neki prvenstveni
- ekspedicije: Mount McKinley - 6128 m (1996), Mount Logan - 6025 m (2001), Pari Lapcha, dotad neosvojen himalajski vrh - 6000 m (2003), Aconcagua - 6960 m, Ohos del Salado - 6900 m (2004), Mount McKinley (2005), Ama Dablam, Himalaja - 6812 m (2005), Muztagh Ata - uspon do visine 7000 m (2006)
- sudjelovao u pustolovnim utrkama u Patagoniji i Maroku, a i sam organizirao utrke u Hrvatskoj od 2000. do 2005.
- kao pročelnik splitske stanice GSS-a primio Nagradu grada Splita
- hobiji: paragliding, ronjenje, jedrenje, skijanje, snimanje
- zaposlen kao kemijski tehničar u splitskom Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo
Ivica Profaca
Ovo mi sliči na utakmicu u kojoj nisam pobijedio ali imam priliku na revanš. Mislim da iz penjanja, kao i iz života, treba izvući lijepe stvari i živjeti od njih, i ne dozvoliti da nas gomila sitnica i negativnosti povuče za sobom na dno. Neka nas život u planinama uči životu u dolini. Pored ovog iskustva, naše obaveze, posao i svakodnevni život stvarno postaju ljepši".
Zapisao je to u studenome 2005. Joško Božić u svome dnevniku s uspona na himalajski vrh Ama Dablam, objavljenom na portalu www.adventure-sport.net. Božić se na taj vrh penjao sa svojim ocem Stipom, najvećim alpinistom kojeg je Hrvatska ikad imala. Nažalost, Joško priliku za revanš za neosvojeni vrh neće imati, a planirao ga je.
Ima tako nekih vijesti koje te ostave bez daha, potresu kao da ti se tiču najbližih, čak i kad imena u vijesti skoro uopće ne poznaješ. Jedna od takvih bila je i ona o prometnoj nesreći Joška Božića, splitskog alpinista i jednog od najuglednijih članova Gorske službe spašavanja. Prva je informacija bila štura - u sudaru Božićevog motocikla s tegljačem kod Drvenika na Makarskom primorju, Joško i njegova supruga Ana zadobili su teške ozljede i helikopterom su u komi prebačeni do splitske bolnice.
Vijest je uskoro dobila još tragičnije dimenzije - oboje su podlegli teškim ozljedama. Svoj je život tako na Jadranskoj magistrali izgubio čovjek koji je spasio na stotine tuđih života u brojnim akcijama GSS-a, često unesrećene s dalmatinskih planina i otoka prevozeći istim helikopterom, i kojem je izlaganje mnogo većim opasnostima od vožnje motociklom od Splita do Ploča predstavljalo smisao postojanja.
- Joško je čovjek koji je standarde u gorskom spašavanju podigao na jednu novu razinu, podigao je svima letvicu, i zato je ovo što se dogodilo još tragičnije. Vjerujte, u cijeloj Hrvatskoj nije bilo fizički i psihički spremnijeg spasitelja od Joška. Bio je pravi vojnik GSS-a, kad god je postojala i najmanja šansa da nekome pomogne, on bi to i napravio, priča pročelnik GSS-a Vinko Prizmić, kojega prijateljstvo s Joškom Božićem i njegovim ocem vezuje cijeli život.
Gorski spasitelj, kemičar, alpinist, paraglider, ronilac, boksač, snimatelj... sve je to i još mnogo toga bio Joško Božić. Prizmić nam otkriva kako je nedavno čak i počeo učiti svirati klavir, upisao je i tečaj francuskog, stalno tražeći nove izazove.
- Kad imate čovjeka koji je od svojih petstotinjak akcija sudjelovao u sigurno 70 posto onih najtežih koje je GSS izveo u posljednjih deset godina, i to na najtežim poslovima, onda znate koliko je jedna ovakva služba izgubila. Jednostavno, imao je neki instinkt za pomaganje, kaže Prizmić.
Neobična je bila povezanost Joška i Stipe Božića. Dokazujući onu o jabuci i udaljenosti od stabla, potpuno je normalno bilo da se i Joke, kako su ga svi zvali, odluči za alpinizam, unatoč sportskim počecima u borilačkim vještinama. Vrlo brzo dosegao je visoku razinu, ponajviše zahvaljujući predanosti svakom poslu koji je obavljao, pa je s ocem bio i na nekoliko vrlo zahtjevnih ekspedicija, poput onih na Himalaji. Oni koji poznaju obojicu kažu da se relacijom otac - sin njihov odnos ne može sasvim objasniti.
- U sto prilika, kad bi Stipe vodio neku akciju, znalo se da će Joško biti ključni čovjek. Naprosto, Stipe je znao da se na njega uvijek može osloniti, nije ga štedio, nego su bili partneri u istome poslu, u kojemu je bliskost među sudionicima posebno važna. Kad su Stipu zvali na jednu veliku pustolovnu utrku u Patagoniji, on je bio spriječen, ali je organizatorima kratko javio "šaljem vam boljega". Poslao je Joška, kaže Prizmić.
Slično pričaju i drugi koji su imali prilike s Joškom ići na ekspedicije ili u spasilačke akcije. Samouvjeren i tjelesno zapanjujuće spreman, Joško je uvijek bio čvrst oslonac. Frane Bebić, koji je s njim bio na nekoliko velikih ekspedicija i u brojnim akcijama GSS-a, kaže da se i u tako timskom poslu kao što je spašavanje Joško isticao.
- Nema među nama zvijezda, ali se uvijek znalo - sve je unaprijed isplanirano, a opet se nekako podrazumijevalo da Joke bude najjača karika, čovjek za najriskantnije zadatke, kaže Bebić. Inače, Bebić je svojim automobilom vozio za Joškom do Ploča na dan nesreće, i bio prvi koji je stigao do njega. Među alpinistima legende se pričaju o Joškovoj tjelesnoj spremnosti i snazi, pa i o trčanju od Makarske do vrha Biokova.
- Kad smo se penjali na Mount McKinley, koji je teži i od mnogih himalajskih vrhova, u jednom trenutku Joke je vidio da je nama ostalima ponestalo snage. Pojačao je tempo, vukući saonice s opremom, odmakao nekih sat-dva, tamo potpuno sam napravio logor, i onda se još sat i pol spuštao do nas da nam pomogne nositi ruksake, priča Bebić jednu od mnogih priča o Jošku Božiću.
Kad se o Jošku priča s onima koji su ga poznavali, potpuno je jasno da brojne priče o njegovim kvalitetama nisu samo kurtoazija. Valjda je to, smatra Prizmić, i zbog toga što je svakome koga bi upoznao odmah pristupao kao prijatelju, a odnosom prema poslu i druge je tjerao na pružanje maksimuma.
- Kad smo jednom spašavali penjača koji je zapeo u stijeni Debeli kuk u Velikoj Paklenici, na 200 metara visine, znalo se da će po njega iz helikoptera ići Joško. Tamo je bio i jedan slovenski spasitelj, pred čijim iskustvom smo se svi klanjali. Ne i Joke, koji je akciju odradio po svome, i to izveo na najbolji mogući način, čak i s nedovoljnom opremom, za što je dobio priznanje Svjetske spasilačke organizacije. Nijedan mu zadatak nije bio težak. Nećemo ga moći nadoknaditi, kaže Prizmić.
Prizmić nam je otkrio da je Joško sa sobom imao GPS uređaj, iz kojeg su očitali da uopće nije brzo vozio, najviše 80 kilometara na sat, a poznavajući ga, teško mu je vjerovati da bi išao u pretjecanje na nepreglednom mjestu kakav je bio onaj kobni dvostruki zavoj kod Drvenika. Uostalom, na mjestu nesreće nisu nađeni ni tragovi kočenja.
- On je opasne stvari radio na siguran način, uvijek potpuno opremljen, zato je i nosio GPS, kaže Prizmić.
Kobni dvostruki zavoj kod DrvenikaSlužbena verzija uzroka nesreće u kojoj je stradao Joško Božić kaže da je on motociklom prešao na lijevu stranu kolnika i sudario se s tegljačem crnogorskih registarskih oznaka. |
- Rođen 1975. u Splitu
- u djetinjstvu se aktivno bavio tae kwon doom i boksom, u kojem je osvojio titulu junorskog prvaka Hrvatske
- sudionik Domovinskog rata od 1993. do završnih operacija
- alpinizmom se bavi od 1993., kad je završio alpinističku školu u organizaciji GSS Split
- član GSS-a od 1995., otad sudjelovao u više od 500 akcija
- ispenjao je više od stotinu smjerova u suhoj stijeni, od kojih su neki prvenstveni
- ekspedicije: Mount McKinley - 6128 m (1996), Mount Logan - 6025 m (2001), Pari Lapcha, dotad neosvojen himalajski vrh - 6000 m (2003), Aconcagua - 6960 m, Ohos del Salado - 6900 m (2004), Mount McKinley (2005), Ama Dablam, Himalaja - 6812 m (2005), Muztagh Ata - uspon do visine 7000 m (2006)
- sudjelovao u pustolovnim utrkama u Patagoniji i Maroku, a i sam organizirao utrke u Hrvatskoj od 2000. do 2005.
- kao pročelnik splitske stanice GSS-a primio Nagradu grada Splita
- hobiji: paragliding, ronjenje, jedrenje, skijanje, snimanje
- zaposlen kao kemijski tehničar u splitskom Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo
JOŠKO BOŽIĆ - ŽIVOT I KARIJERA
|
Ivica Profaca