ZAGREB - Nisam mogao vjerovati da mi se to dogodilo - uzdahnuo je
Daniel Rafaelić, načelnik odsjeka za zaštitu i restauraciju filmskog gradiva u Hrvatskoj kinoteci dok je prepričavao dogodovštine za nedavnog boravka u Berlinu, gdje je u tamošnjem Bundesfilmarchivu tražio materijale za svoj doktorat o kinematografiji u NDH.
U najvećem njemačkom filmskom arhivu proveo je dva tjedna i tek su ga pred sam odlazak obavijestili da je pronađen film koji je grozničavo tražio. Nije imao vremena ni pogledati ga na montažnom stolu: uz dodatni trošak od tri tisuće kuna, mogao je promijeniti zrakoplovnu kartu i ostati još nekoliko dana dok mu ne prikažu film, no našim je znanstvenicima nešto takvo u pravilu neizvedivo.
Film o kojem je riječ zove se “Agram, die Hauptstadt Kroatien” (Zagreb, glavni grad Hrvatske), snimljen je 1942. godine za njemačku kompaniju Tobis film i ne traje više od deset minuta. Režirao ga je Oktavijan Miletić, do Drugog svjetskog rata najvažniji hrvatski
filmaš, koji je za svoje amaterske i profesionalne radove tridesetih godina prošlog stoljeća osvajao i međunarodna priznanja. Za razdoblja NDH realizirao je dva kratkometražna, ali i prvi hrvatski cjelovečernji igrani film “Lisinski” (1944.), a u poratnim se godinama uglavnom zadovoljio poslom direktora fotografije.
Pa dok je s uspostavom NDH državna kinematografija tek počela stasati, Miletić je bio ugledno redateljsko ime s angažmanima kod velikih njemačkih filmskih poduzeća. Zahvaljujući tome, izvukao se da ne snima govor poglavnika na Markovu trgu 21. svibnja 1941., njegova su specijalizacija bili tzv. kulturni filmovi, a politike se klonio i kad je surađivao s Nijemcima.
Za njemački Tobis film, nakon UFA-e najveće tamošnje filmsko poduzeće, koje je, između ostalih, produciralo i znameniti “Titanic”, Miletić je napravio tri “kulturna” dokumentarca, koja su se desetljećima smatrala izgubljenima. “Hrvatski kipari” nisu pronađeni, no Rafaelić je u bečkom filmskom arhivu 2004. otkrio “Hrvatski seljački život”, najpoznatiji od ta tri filma. “Agramu” nije bilo traga, no Producent je spremio film jer je procijenio da mu takvo ostvarenje ne treba
situacija se promijenila nakon što su se iz Moskve u Berlin vratili materijali Reichsfilmarchiva, koje je zaplijenila pobjednička Crvena armija.
Rafaelić je najprije pronašao rukom napisanu zabilješku koja pedantno opisuje što se sve u filmu nalazi, od zračnih snimki Zagreba do nizanja njegovih povijesnih i kulturnih znamenitosti te suvremenih zdanja. Uzaludno je pokušavao pronaći tzv. cenzurni karton, dozvolu za prikazivanje koju je Tobis film morao imati ako je s filmom htio u kina. Ispostavilo se da je to stoga što “Agram” nikad nije ni stigao do njemačkih, a kamoli hrvatskih kina.
Najvjerojatniji razlog za spremanje filma u “bunker” je taj da je producent naknadno procijenio da mu takva vrsta ostvarenja zapravo i ne treba. Za razliku od njega, “Hrvatski seljački život” imao je pravu distribuciju, prikazan je na Tjednu njemačkog prosvjetnog slikopisa sredinom studenog 1942. u Münchenu: tamo ga je pozvao nacistički ministar kulture Goebbels osobno, a u publici je bio i Miletić, kao njegov gost.
Potonji je film, međutim, predstavljao ruralnu egzotiku, kakva je odgovarala njemačkim predodžbama o rubnim državicama koje tavore u sjeni Reicha, dok je “Agram” svjedočio o metropoli s neospornom tradicijom. Samog Miletića tada više nije zanimala sudbina njegova dokumentarca jer je upravo počeo pripremati “Lisinskog”, svoj najsloženiji projekt.
Što sve otkriva “Agram, die Haptstadt Kroatien”, znat ćemo na jesen, kada završi restauracija filma koju vode Bundesfilmarchiv i Hrvatska kinoteka. Zakasnjela premijera bit će važan kulturni događaj i završetak čudesne pustolovine filma koji je snimljen u Zagrebu, dovršen u Berlinu, više od pola stoljeća bio zaplijenjen u Moskvi i tek se sada vratio u sredinu iz koje je i ponikao.
Nenad Polimac
U najvećem njemačkom filmskom arhivu proveo je dva tjedna i tek su ga pred sam odlazak obavijestili da je pronađen film koji je grozničavo tražio. Nije imao vremena ni pogledati ga na montažnom stolu: uz dodatni trošak od tri tisuće kuna, mogao je promijeniti zrakoplovnu kartu i ostati još nekoliko dana dok mu ne prikažu film, no našim je znanstvenicima nešto takvo u pravilu neizvedivo.
Film o kojem je riječ zove se “Agram, die Hauptstadt Kroatien” (Zagreb, glavni grad Hrvatske), snimljen je 1942. godine za njemačku kompaniju Tobis film i ne traje više od deset minuta. Režirao ga je Oktavijan Miletić, do Drugog svjetskog rata najvažniji hrvatski
filmaš, koji je za svoje amaterske i profesionalne radove tridesetih godina prošlog stoljeća osvajao i međunarodna priznanja. Za razdoblja NDH realizirao je dva kratkometražna, ali i prvi hrvatski cjelovečernji igrani film “Lisinski” (1944.), a u poratnim se godinama uglavnom zadovoljio poslom direktora fotografije.
Pa dok je s uspostavom NDH državna kinematografija tek počela stasati, Miletić je bio ugledno redateljsko ime s angažmanima kod velikih njemačkih filmskih poduzeća. Zahvaljujući tome, izvukao se da ne snima govor poglavnika na Markovu trgu 21. svibnja 1941., njegova su specijalizacija bili tzv. kulturni filmovi, a politike se klonio i kad je surađivao s Nijemcima.
Za njemački Tobis film, nakon UFA-e najveće tamošnje filmsko poduzeće, koje je, između ostalih, produciralo i znameniti “Titanic”, Miletić je napravio tri “kulturna” dokumentarca, koja su se desetljećima smatrala izgubljenima. “Hrvatski kipari” nisu pronađeni, no Rafaelić je u bečkom filmskom arhivu 2004. otkrio “Hrvatski seljački život”, najpoznatiji od ta tri filma. “Agramu” nije bilo traga, no Producent je spremio film jer je procijenio da mu takvo ostvarenje ne treba
|
Bunker:
|
Rafaelić je najprije pronašao rukom napisanu zabilješku koja pedantno opisuje što se sve u filmu nalazi, od zračnih snimki Zagreba do nizanja njegovih povijesnih i kulturnih znamenitosti te suvremenih zdanja. Uzaludno je pokušavao pronaći tzv. cenzurni karton, dozvolu za prikazivanje koju je Tobis film morao imati ako je s filmom htio u kina. Ispostavilo se da je to stoga što “Agram” nikad nije ni stigao do njemačkih, a kamoli hrvatskih kina.
Najvjerojatniji razlog za spremanje filma u “bunker” je taj da je producent naknadno procijenio da mu takva vrsta ostvarenja zapravo i ne treba. Za razliku od njega, “Hrvatski seljački život” imao je pravu distribuciju, prikazan je na Tjednu njemačkog prosvjetnog slikopisa sredinom studenog 1942. u Münchenu: tamo ga je pozvao nacistički ministar kulture Goebbels osobno, a u publici je bio i Miletić, kao njegov gost.
Potonji je film, međutim, predstavljao ruralnu egzotiku, kakva je odgovarala njemačkim predodžbama o rubnim državicama koje tavore u sjeni Reicha, dok je “Agram” svjedočio o metropoli s neospornom tradicijom. Samog Miletića tada više nije zanimala sudbina njegova dokumentarca jer je upravo počeo pripremati “Lisinskog”, svoj najsloženiji projekt.
Što sve otkriva “Agram, die Haptstadt Kroatien”, znat ćemo na jesen, kada završi restauracija filma koju vode Bundesfilmarchiv i Hrvatska kinoteka. Zakasnjela premijera bit će važan kulturni događaj i završetak čudesne pustolovine filma koji je snimljen u Zagrebu, dovršen u Berlinu, više od pola stoljeća bio zaplijenjen u Moskvi i tek se sada vratio u sredinu iz koje je i ponikao.
Nenad Polimac