BEZ PORODILJNOG

TOMISLAV ČADEŽ Kako šefica Yahooa može brinuti o tvrtki ako se nebrine ni o svojoj djeci? Krasna majka, krasna šefica... Zaslužila je otkaz!

Justin Sullivan/Getty Images/AFP

Gospođa je opet trudna, ovaj put nosi blizance, i opet tvrdi da neće koristiti porodiljni dopust. Možda ostane kod kuće, kao prošli put, dva tjedna, a i za to će vrijeme slati i primati poslovne mejlove. Krasna majka, krasna šefica

Marissa Mayer, šefica Yahooa, točnije izvršna direktorica, zaslužila je otkaz. Naime, gospođa je opet trudna, ovaj put nosi blizance, i opet tvrdi da neće koristiti porodiljni dopust. Možda ostane kod kuće, kao prošli put, dva tjedna, a i za to će vrijeme slati i primati poslovne mejlove. Krasna majka, krasna šefica.

Dakle, da sam joj ja poslodavac, dobila bi pedalu. Prvo, kako osoba koja se ne želi brinuti o vlastitoj djeci može voditi desetke tisuća ljudi i brinuti se za dobrobit i napredak firme? Drugo, očigledno ne preže ni od čega e da bi izgradila što bolju sliku o sebi pred poslodavcem. Ona je prioritet sama sebi?

Treće, ako može, još krvava od poroda, nadgledati poslovni proces, onda očito i ne radi bogznakako zahtjevan posao. Moglo bi se glatko i bez nje. Glumi zapravo biće s nadljudskim sposobnostima. I sama to priznaje jer ostalim zaposlenicama, običnim ženama, omogućila je čak šesnaest tjedana porodiljnog dopusta. Osobe koje precjenjuju sebe, a s velikom moći u rukama, svojem poslodavcu dugoročno neće donijeti nego nevolje. Ili je, zapravo, njezina moć ograničena i ne odlučuje ni o čemu bitnom, nego jedino služi za zastrašivanje i ponižavanje svih zaposlenica?

Doduše, gospođa se možda samo prenemaže. Naime, kad je rodila sina, dala je urediti pokraj svoga ureda sobu u koju ga je smjestila. Radoznao sam koliko bi se poslodavcu isplatilo da svakoj rodilji omogući iste uvjete.

Zamislite sad jednu visokokvalificiranu ženu o kojoj svakodnevno ovise životi njoj nepoznatih građana, kirurginju. Doduše, posrijedi je tipično muška specijalizacija, ali sve je više žena koje uzimaju skalpel ili laser u ruke. Tko bi se dao pod nož osobi koja je toliko neodgovorna da će se baciti na vas premda je očito iscrpljena, nepribrana i nekritična prema sebi? Ako neće na porodiljni, koliko je tek užasava odlazak na godišnji odmor u trajanju od, primjerice, mjesec dana. Hrvatima su, kad je poslovna etika i radna disciplina posrijedi, uzor dakako Nijemci. Zamislite sad jednog njemačkog primarijusa, muškarca dakle, koji je odlučio da neće na godišnji odmor, jer čemu gubiti vrijeme na takve trice. Šef bolnice pozvao bi ga na razgovor diskretno se raspitujući kako u posljednje vrijeme stoji sa živcima, ima li kakvih problema, je li možda upao u kakvu nevolju? Ako bi cijenjeni primarijus inzistirao da se ne želi maknuti od operacijskog stola, ni sa svojeg odjela, poslao bi ga na prisilni, dakako plaćeni odmor. Ako bi to gospodin odbio, ne bi mu preostalo drugo do da ga otpusti. A s liječnicom koja, što bi naš čovjek rekao, otvara ljude i koja ne želi na porodiljni dopust ne bi uopće raspravljao. Jednostavno bi joj zabranio da priđe pacijentima.

Eto, za liječnike, osobito kirurge, godišnji odmor je obveza. I što su više napredovali u profesiji, to im je taj odmor dulji. Zašto, nije teško prokljuviti. Umoran, zasićen, euforičan radnik pogriješit će sigurno. A kad pogriješi, šteta je nepovratna. Umjesto na intenzivnoj njezi, završit ćete u mrtvačnici.

Ali pustimo sad kirurge i kirurginje začas po strani. Oni, uostalom, odjednom mogu usmrtiti svega jednog čovjeka. Vozači autobusa, a da ne govorimo o vlakovođama, u prilici su usmrtiti odjedanput po pedeset ili čak pet stotina građana. Stoga njima nije propisan samo godišnji odmor nego i dnevni. Zapne li jedan takav sivonja da vozi dvanaest ili više sati u komadu, poslodavac ga je dužan skloniti s posla, a sam riskira veliku globu. Ponovi li sivonja svoju pogrešku, ne preostaje mu, dakako, nego da ga otpusti.

Doduše, ima neodgovornih poslodavaca koji će i sami tjerati vozača na takav rizik. Dugoročno, prijeti takvom poslodavcu propast. Jer prije ili kasnije njegovi će radnici stati izazivati prometne nesreće s teškim posljedicama. Uostalom, o takvim prijevoznicima čitamo svako toliko u crnim kronikama.

Šefica Yahooa naizgled nije u poziciji da ikog pošalje na groblje. No, je li baš tako? Ako je odgovorna za radno okruženje desetaka tisuća ljudi, neće li se među njima naći onih koji ne mogu izdržati pritisak eto takvog radnog “morala” u kojem je zločin odmoriti se pa će se srondati automobilom u provaliju ili podići ruku na sebe kad izgubi posao zato što je navodno lijen i nesposoban?

Kako bilo, ispada da je mnogo jednostavnije upravljati multinacionalnom kompanijom nego voziti autobus, a kamoli odstraniti slijepo crijevo. Problem je jedino, eto, u plaći. Gospođa Mayer, naime, zarađuje otprilike koliko tisuću vozača i stotinu primarijusa, barem kad je Europa posrijedi. Stječe se dojam da ona nije plaćena zato što radi, nego zato što glumi da radi. Ona je lutka na koncu, mamac za slično ambiciozne i neodgovorne ljude, kojima nije na umu čak ni dobrobit vlastite djece, a kamoli zaposlenika.

Da se razumijemo, nikome ne treba braniti da radi koliko hoće. I to je ljudsko pravo. Ali trebalo bi ga ograničiti na one koji pritom odlučuju samo o sebi i svojoj sudbini. Evo, primjerice, ova naša novinarska profesija. Bio bih žalostan da mi se onemogući da pišem bez stanke za godišnji odmor. Za mene, dakle, odmor predstavlja kad pišem svega tri teksta tjedno. Manje od toga ne mogu. No, kakvu bih ja štetu mogao počiniti premoren? Jedino sebi, da napišem kakvu glupost, ili da objavim vijest koja je davno objavljena. Raditi non-stop moralno je jedino na vlastitu odgovornost. Stanem li pisati gluposti, jednostavno će me čitatelji kazniti ignoriranjem, a poslodavci će mi oduzeti prostor u novinama.

Uostalom, pisati možete i pod temperaturom, i pod stresom, i u krevetu, i bezvoljni i, općenito, kad ste izvan forme i bez energije. Ali, ne možete takvi sjesti za volan, dohvatiti skalpel.

Postoji, dakako, još more profesija koje zahtijevaju izniman napor ili koncentraciju. Kako možete, primjerice, biti kreativni ako ste umorni? Kako, primjerice, možete baratati motornom pilom ili dizalicom ako vam titra pred očima?

Manijakalnost neprestanog šljakanja? Ta zato imamo strojeve! I bit će ih sve više. Općenito, težak i odgovoran fizički rad prepustit ćemo njima. Pa čak i kirurgiju, a kamoli vožnju. Ima već koja godina da su u Kaliforniji registrirana prva vozila bez vozača. Nanostrojevi uskoro će iznutra popravljati naša tijela i tako redom. A što će raditi ljudi? Prije svega, misliti, biti kreativni. A kreacija zahtijeva inkubaciju, dokolicu i dragocjene trenutke maštanja o nemogućem.

Tagovi

Izdvajamo