Kad je pred nekoliko godina moj frend Renato Baretić objavio svog “Osmog povjerenika”, i za njega osvojio svih sto-dvjesto književnih nagrada koje u Hrvatskoj postoje, puno se pisalo i o knjizi i o autoru, ali se malo ili nimalo pisalo o onom što je u fenomenu “Povjerenika” meni osobno najzanimljivije.
“Osmi povjerenik” je, za one koji ne znaju, knjiga o velegradskom političkom aparatčiku koji je nešto zglajzao i dobio premještaj na pučinski otok bez linije, vodovoda i mobitelskog signala. U početku, za junaka je knjige otok Trećić najgora moguća kazna, kaštig i pokora. Međutim, kako roman teče, ispostavit će se da je spram prljavog političkog darvinizma u gradu otok daleko od civilizacije u stvari pravi odmor, pa i jedino mjesto gdje se može autentično živjeti. Nije to nevina literarna konstrukcija. Naprotiv: iza koprene duhovitog regionalizma, priča koju Baretić pripovijeda zapravo krije strašnu poantu. Ta priča, naime, kaže kako je ova zemlja toliko smrdljiva, toliko nepodnošljiva i trula da je čak i mrtvi škoj nasred mora bolji od njezina svijetlog, glamuroznog središta.
Priča o povjereniku, o središtu moći i o svim našim trećićima pala mi je ponovo napamet ovih dana, dok sam čitao u dalmatinskom tisku članke koji se bave rubovima afere Bankomat. Čitava nacija prošlog je tjedna pratila elliotnessovsko hapšenje poslovodstva važne hrvatske banke, s novinskih stranica gledala su nas lica uhićenih menadžera, uključujući i direktora koji fura imidž San Rema pedesetih, a siroti hrvatski svijet sa smjesom je prepasti i gnjeva čitao kako su ljudi zaduženi da bdiju nad našim crkavim penzijama dijelili sebi ogromne bonuse i stanove opremali zlatnim špinama. A u svoj toj komunikacijskoj buci, u tom gomilanju informacija o baroknoj obijesti naše vladajuće oligarhije, malo je kome zapalo za oko kako jedan krak fabulozne hobotnice vodi nikamo drugdje nego na jedan od mnogih jadranskih - trećića. A taj se Trećić u ovom se slučaju, recimo, zove Sućuraj.
Sućuraj je, za većinu vas koji ne znate, mjestašce na krajnjoj istočnoj punti otoka Hvara, preko puta makarskog primorja i Biokova. Većini vas na spomen Hvara na pamet padnu carpe diemi, renesansna nobles, plodovi mora, Sunseekeri i mletačka patricijska kultura. Sućuraj je, međutim, jedan drugi, drukčiji Hvar. Istočni Hvar je Hvar izbjeglica iz turskih ratova, štokavsko-fratarski stratum gdje su još donedavno postajali deseterci i guslari, a sam Sućuraj jedno je od mnogih, posve tipičnih dalmatinskih mjesta: vala, kamene kuće, gostionica, pet-šest koča i trajektni gat. U memoriji moje obitelji Sućuraj se pamti jer je moj pradjed Vorbanjanin tamo davno, za Austrije, bio narodnjački općinski tajnik. Mislim da se od tih dana kasne K. u. K. mjesto nije bitno promijenilo: dugi zemljeuz i rt, lanterna, ribarice i beskonačni nizovi suhozida i drača.
Do tog i takvog, trećićanskog Sućurja stigao je, međutim, jedan krak onog istog metaforičkog mekušca kojem u glavi sjede ljudi sa zlatnim špinama. Tako bar veli Dubrovački vjesnik, koji je objavio kako su dvojica od uhapšenih korisnika HPB-ovih kredita kredit koristili da bi otkupili zemljišta u sućurajskoj općini, i to za apartmansko naselje. Dubrovački list i Slobodna Dalmacija pritom su prenijeli tvrdnje lokalne općinske opozicije koja veli da je općinski načelnik pogodovao akterima Bankomata i da je u ime sućurskih apartmana izdijeljeno od 300.000 do 1,139.000 eura darova i mita.
Ne znam kako se vama to čini, ali meni je kad sam ovo pročitao maca pojela jezik. Još smo nekako i navikli da se mračni, lopovski milijuni vrte “gore”, u svijetu upravnih odbora, pi-arova, japanskih restorana i wellnessa, pod staklenim zvonom velegradske oligarhije. Ali, kad toliki novac iscuri u jedan Trećić, onda za mene to postale literarno fascinantno. Pokušajte zamisliti mjesto od 400 duša, u kojem netko ili neki u ovom trenutku pod jorganom drže milijun eura, jer su neku šikaru prenamijenili iz zelenog u crveno? Pokušajte zamisliti ta susjedska došaptavanja, paranoju i glasine, sada, dok su noći duge, mrak pada u tri, a do dolaska prvih furešti treba još pregurati južnu veljaču i marčane bure? To je za mene jače nego Clouzotov “Gavran”, jezivije nego i jedan Chabrolov krimić. To je, ukratko, briljantan literarni materijal - ali još nešto: stvarna priča o onom što zovemo “hobotnica”.
Hobotnica je, naime, kao prispodoba ušla u naše živote, postala rječnički termin baš kao “flaster”, “jamiti” ili “grijeh struktura”. No, s tim mekušcem štos je u tome što on ima i glavu, ali ima i krakove. Gdje je glava, to svi znamo: ona je u visokoj politici, bankama i vladinim agencijama, u brojčano nevelikom gremiju ekonomsko-političke elite skoncentrirane u desetak tisuća duša i četiri kvadratna kilometra s epicentrom u Bogovićevoj. No, pričajući o hobotnici zaboravljamo krakove. A ti krakovi, ne jednom, nego mnogo puta, vode u ubave vale s čempresatama, u nekakav priobalni kamenjar gdje se divlje smokve prepleću s mrtinom oko porušenih suhozida. Pelješki most, Broce, Čemprijesi, Mrtinovik: krenuvši od glave, hobotnica uvijek završi na ovom ili onom Trećiću.
I to je priča o našim životima u korumpiranoj državi. Nema, naime, tog Trećića do kojeg pipci ne dolaze i nema tog otoka gdje bi se Povjerenik mogao sakriti. Razlog zašto su ljudi silno voljeli Baretićevu knjigu je što im je nudila žuđeni rezervat, san o sigurnoj zoni koja nije zagađena našim mladokapitalističkim smećem. Ali, te arkadijske zone nema, pipci se na koncu uvuku kroz svaku škuru, svaku balaturu i lumin: nikog nema tko ovdje nije talac kužne bolesti. Ona na koncu dođe i do vas, pa bili sućurski maslinar ili kasirka u Kerumu, novinar, knjigovođa ili učitelj. Ona se, kako se obično veli, ne događa nekom drugom: događa se svakom, svugdje.
