Netko bi se trebao zabrinuti kada za najvažnije novoizašle knjige ne saznajemo tako što u knjižari pregledamo policu s novim izdanjima, niti tako što prelistamo kulturne dodatke i književne priloge u dnevnim novinama. U Hrvatskoj je, možda, ostalo pet-šest dućana koje bismo, vrlo blagonaklono, mogli nazvati knjižarama (u Zagrebu je, osim knjižare AGM u Teslinoj ulici, knjižara još samo Arkadija na Jelačić placu, dok su sve drugo papirnice i prodajna skladišta takozvanih velikih izdavača). A kulturnog dodatka i književnog priloga, šućur Allahu, niti jednoga nema nakon što je Zdravka Zimu potjeralo u mirovinu.
Gospodična Bašćanska
O knjigama, pak, na stranicama dnevnih novina smiješno je i govoriti, jer da poznate ličnosti, selebritiji i osobe s estrade povremeno ne objave knjigu, ne bismo znali da taj, tisućama godina star medij, i kod Hrvata još uvijek postoji. Srećom, nađe se tu i moj novinski kolega Dalibor Šimpraga, koji svojoj književnoj kolegici Nives Celzijus udijeli prostor za njezin književni manifest, tako da javnost, ipak, dobiva minimum informacija što rade, o čemu pišu i kakvim se temama inspiriraju hrvatske književnice i književnici. Da nije toga, mislili bismo da je posljednja hrvatska književnica bila gospodična Ploča Baščanska, a književnik gospodin Mačak Modni.
Eto, nakon malo šale i revijale, koja bi trebala privući široko čitateljstvo, nešto ozbiljno. Slučajno sam, ovih dana, preko elektronske info-adrese na mojoj web stranici, primio informaciju o tri novoizašle knjige, a nakon toga, ljubaznošću izdavača, do mene su, zemaljskom poštom, stigli i primjerci. Ne, nije riječ ni o kakvom opskurnom nakladniku iz provincije, ni o marljivim entuzijastima iz najmanje podružnice Matice hrvatske (kojima se, doista, zna dogoditi da objave neke silno važne i uzbudljive knjige), pa čak ni o dečkima iz predgrađa koji su nas obradovali pjesničkim samizdatom.
Ministrica i pilići
Izdavač, Multimedijalni institut iz Preradovićeve 18, nije osobito anoniman, adresa je vrlo ugledna, naročito u krugovima kulturnih alternativaca, a ime urednika Petra Milata, prevoditelja, pisca i teoretičara, srećemo godinama po domaćim i regionalnim tiskovinama. MaMa je jedno od autentično živih čvorišta zagrebačke kulture, u koju bi, da u svemu ovom ima logike, zagrebački takozvani knjižari, veliki izdavači (to su oni koji nisu zaprešićka Fraktura, a prvi vam na um padnu) i pacijenti iz “Pola ure kulture” trebali dolaziti na tjedno poklonjenje, da se raspitaju o intelektualnim trendovima, o novim filmovima, art-projektima i knjigama. Jednom mjesečno morala bi tu biti ministrica Andrea Zlatar, zajedno sa svojim pilićima, u potrazi za suvislošću kao temeljnim, premda nedosegnutim, idealom žive hrvatske kulture.
Anđeo smrti
Zahvaljujući Petru Milatu i prevoditeljici Viktoriji Šantić, u hrvatsku je kulturu, i u moj poštanski sandučić, pristigao László Krasznahorkai. Jedan od uzbudljivijih i intrigantnijih prozaista današnjice, apartni Madžar, čije su knjige europski i američki intelektualni hit, a spominju ga - što baš i nije tako važno, ali jest znakovito - kao ozbiljnoga kandidata za Nobelovu nagradu. Krasznahorkai je autor literarnih predložaka za filmove Béle Tarra, pisac nevjerojatne snage, opojnih rečenica i osobene narativne privlačnosti. Iako nisu usporedivi ni po intelektualnim interesima, ni po literarnim strategijama, Krasznahorkai je sličan Sebaldu po opojnom djelovanju njegova teksta na čitatelja. Multimedijalni institut je u biblioteci Vizualni kolegij objavio pripovijest “Posljednji vuk”, jedan od novijih komada ovoga pisca, od četrdesetak stranica, pisanih za neke rezidencijalne stipendije.
Prošle je godine u MaMi gostovao Thomas Keenan, književni teoretičar i aktivist, koji je s Eyalom Weizmanom napisao knjigu “Mengeleova lubanja - začeci forenzičke estetike”. Riječ je o utišanom, znanstveno fundiranom tekstu, koji na čitatelja djeluje šokantno. Josef Mengele, medicinski genij zla, “Anđeo smrti”, eksperimentirao je u Auschwitzu na živim ljudima, i bio odgovoran za mučenja, sakaćenja i smrt neutvrdivog broja ljudi, mahom Židova i Roma. Mengele je, na radikalan, zastrašujući način, suprotstavio sebe prethodnoj povijesti medicine, i doveo čovječanstvo pred prva i posljednja pitanja o smislu humanosti i humanizma. Pobjegao je u Latinsku Ameriku, i nitko ga nije mogao uhvatiti, premda je i iz jurističkih i iz simboličkih razloga njegovo uhićenje bilo važnije od uhićenja svih drugih (ili većine drugih) nacističkih zločinaca. Godine 1985. pronađena je u Brazilu lubanja za koju se vjerovalo da je Mengeleova. Keenan i Weizman pričaju priču o toj lubanji.
Knjigu “Kore” napisao je francuski povjesničar umjetnosti Didi-Huberman. Lijepa i tužna, vrlo lirska knjiga, s autorovim fotografijama, o posjetu logorima Auschwitz-Birkenau. Osim kao snažan književni tekst, “Kore” su značajne jer živo demonstriraju što biva kada se jedan skup znanja, jedan zanat (znanje i zanat povjesničara umjetnosti), uz ozbiljan i vrlo kultiviran književni talent, okupe oko teme koja na prvi pogled nije inherentno umjetnička. Huberman se ne bavi estetizacijom holokausta - grozi se toga - ali se bavi estetikom poprišta. “Kore” su na neki način srodne fotografskom ciklusu Sandre Vitaljić “Neplodna tla”.
Majstor Gamba
Ediciju Vizualni kolegij sjajno je dizajnirao Damir Gamulin Gamba. Knjige su objavljene u nakladama od 300 kopija. Vrlo su dragocjene. Idite u Preradovićevu 18, pozvonite i zamolite da vam ustupe po primjerak, za neveliku svotu novca. Ovakva izdanja čovjeka na trenutak učine ponosnim što pripada jednoj kulturnoj zajednici. Ili što povremeno prođe Preradovićevom ulicom u Zagrebu.