ZAGREB - Nakon što je više od 40 godina svoga profesionalnog života posvetio HTV-u, jedan od najboljih sportskih komentatora Božo Sušec krajem prošle godine otišao je u mirovinu. Ipak, spletom oklonosti, Sušec s Prisavlja nije bio ispraćen ni najmanje dostojanstveno, posve u neskladu s njegovom bogatom novinarskom karijerom u kojoj je bio odan isključivo javnoj televiziji.

Prijevremena mirovina bila je tek povod za razgovor o 40 godina Sušecova bavljenja novinarstvom, u kojem se ponajprije posvetio sportu. A da će postati novinar, znao je, kaže, još odmalena. Dijete iz liječničke obitelji, rodio se 1. siječnja 1946. u Meljinama u Crnoj Gori, gdje je njegov otac, ortoped tada radio u mornaričkoj bolnici, prvi dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, a potom u Skoplju, gdje se obitelj ponovno odselila zbog očeva posla.

Sušec se vratio u Zagreb nakon katastrofalnog potresa 1963., pošto su nekoliko mjeseci, baš kao i svi, spavali pod šatorima, no toga tragičnog dana, srećom, nitko od njih se nije zatekao u Skoplju. Otišao je bez očeva pristanka i potpore, pa se u prvo vrijeme sam snalazio u Zagrebu, završivši četvrti razred srednje škole, a potom upisao Fakultet političkih znanosti

- Nisam imao nikakvih drugih želja i ambicija osim novinarstva. Klinci maštaju biti piloti, vatrogasci, vozači formule 1, a ja sam nekako uvijek imao u glavi to da budem novinar. Mala dvojba je tek bila za koje područje, vanjska politika ili sport, jer sam bio sportaš. U to vrijeme na FPZ-u nije bilo smjera novinarstvo, ali je fakultet bio nekako usmjeren prema tom području, vrlo ozbiljan i sa sjajnim predavačima poput jednog Vanje Sutlića, Dragičevića, Smailagića, Franje Tuđmana...

• Kada ste ušli u novinarske vode?

- Odmah kad sam došao u Zagreb. Imao sam fenomenalnog oca s kojim sam imao odlične odnose, ali on se nije slagao s tim da idem u Zagreb, što je značilo da se moram sam financirati. Doslovce sam u prvo vrijeme radio svašta, ali osnovni prihod mi je bilo to da sam bio dopisnik Radio Skoplja iz Zagreba i radio sam sve, od glazbenih festivala do velikih intervjua. No, ni to mi nije bilo dovoljno za život, ali kada radite još nešto sa strane, od čuvara na Velesajmu do lijepljenja plakata, onda možete pristojno živjeti. S velikim zadovoljstvom se sjećam tog razdoblja života, jer sam u domovima upoznao ljude iz vrlo vrlo različitih slojeva društva, koje kao dijete iz liječničke obitelji s potpuno drugačijim krugom poznanika nisam imao priliku upoznati.