Vrijeme je da se vidi što je aktualna Vlada dosad učinila - rekao je predsjednik Ivo Josipović, skidajući svilene rukavice kojima se u ophođenju s Markovim trgom dosad služio. Vladi je uputio dvije jasne i nimalo nježne poruke.
Prva je da nema rezultata i da s obzirom na rast nezaposlenosti i pad proizvodnje mora položiti račune. Druga je da se nakon godinu i pol dana od dolaska na vlast više ne može vaditi na grijehe prethodnika.
Poziv šefa države premijeru Milanoviću da sa svojim kabinetom stavi karte na stol izraz je razumljivog nezadovoljstva ekonomskim stanjem države, a još više Vladinim neofenzivnim, zapravo prilično nonšalantnim odnosom prema toj činjenici. Josipović ih je dosad pokušavao cimnuti vrlo obzirno. Sada je možda zaključio da ih samo šok-porukom može probuditi.
Intenzitet se pojačava i zato što predsjednik svoje obaveze prema javnosti ne može ignorirati. Nerealno je očekivati da bi masovna raspoloženja mogao zanemariti. Pogotovo s obzirom na najavu da ide po novi mandat. Iznenađujuće uranjenim neformalnim objavljivanjem kandidature Josipović na neki način otvara svoju predizbornu kampanju, što znači da će se njegova i dosad pristojna komunikacija s građanima dodatno intenzivirati.
Milanović mu je možda blizak, barem je to bio, ali predsjednik mora pokazati da čuje i uvažava glas javnosti. A mora demonstrirati i to da njegova funkcija i silna popularnost koju uživa nečemu i služe. Građani ga podržavaju, ali od njega nešto i očekuju. Očekuju da svoj ugled uloži u pokretanje rješavanja problema koji dave naciju i državu. Već ga prozivaju da je morao sazvati sjednicu Vlade. Premda on to može samo tražiti, ali bez premijera ne i realizirati. Instrumenti u predsjednikovim rukama prilično su skromni, ali ako ništa drugo, može raditi pritisak na Vladu. Ili barem pokazati da to radi.
Osim toga Josipović zna da loši ekonomski pokazatelji ni njemu ne idu na ruku. Situacija da se Vlada smatra neuspješnom, a šef države, premda dolazi iz istog stranačkog miljea, uživa masovnu potporu, ne može vječno trajati. Predsjednik i premijer na neki način dijele odgovornost za stanje u državi.
Zapravo su u istom čamcu. Josipović je prilično konsterniran Vladinim nedovoljno ozbiljnim odnosom prema gospodarskim problemima i hladnim, faktički ignorantskim odnosom prema socijalnim nevoljama. Uvjerljivije od Vladina ničim potkrijepljenog optimizma djeluju mu ekonomisti koji tvrde da je propast izglednija od ekonomskog oporavka. Smatra da je Vlada izgubila mnogo dragocjenog vremena. Da je u prvoj godini mandata propustila povući prave poteze. Da je kriza danas dublja nego u trenutku kad je preuzela upravljanje državom. Uvjeren je da se s takvim rezultatima ne može dočekati kraj mandata.
Nasuprot Vladinim uvjeravanjima da će dobri pokazatelji doći, evo, samo što nisu, na Pantovčaku smatraju da bi oni mogli stići prekasno za Milanovićevu ekipu. Predsjednik se boji da aktualna Vlada klizi u situaciju sličnu onoj u kojoj se batrgala prethodna: kabinet Jadranke Kosor u Saboru je raspolagao stabilnom većinom i nitko ih nije mogao smijeniti, ali je javnost zahtijevala njihovo odstupanje i što god da su napravili, činilo se uzaludnim. Josipović strahuje da se premijer Milanović ubrzano približava toj točki forsiranja svog Rubikona.