Objavljeno:  16.06.2007

Cijena autizma

Kad čovjek s distance gleda povijest Feral Tribunea, ne preostaje mu nego posegnuti za onom groznom, olinjalom publicističkom frazom po kojoj Feral - eto, reći ću - "nikog nije ostavljao ravnodušnim".

Tijekom najvećeg dijela svoje dvodesetljetne povijesti (koja počinje osamdesetih u Nedjeljnoj Dalmaciji) Feral je proizvodio burne, oprečne strasti. Bile su to novine koje se jako voljelo i jako mrzilo, novine koje su ljudi javno spaljivali na trgovima, ali i kojima su vlastiti čitatelji oporukom ostavljali nekretnine. Paradoks je povijesti da je tjednik koji je živio od uzburkanih i konfliktnih strasti preminuo ne od burnih emocija, nego upravo od - ravnodušnosti. Feral Tribune, tjednik koji je ovog tjedna prestao postojati, nisu upokojili ni SUBNOR ni HVIDRA. Njegovo konačno utrnuće nisu skrivili ni Tuđman ni sudski procesi. Feral nisu ubili oni koji su ga mrzili - ubili su ga oni kojima je svejedno, oni kojima ništa više nije značio u novom, promijenjenom svijetu bez diktatora i jakih ideologija. Priča o dva desetljeća Feral Tribunea priča je koju novinar, a pogotovo ne ja, ne može pripovijedati iz

Feral je postajao sve više novina za stare oficire, ne za urbane mlade

neutralne hladnoće trećeg lica. S nekim od ljudi koji su činili FT danas sam dobar osobni prijatelj, s nekima se ne pozdravljam na ulici. S nekim od ideatora Ferala zajedno sam radio, s drugima sam imao gorke, prgave polemike. U Feralu sam neko vrijeme objavljivao, a nakon toga za dugo sam bio "kućni neprijatelj", citati su mi izlazili u Greatest Shits, a u lako vidljivoj feralovskoj  podiobi na "naše" i "vaše" imao sam mjesto na polici za negativce, polici koja je godinama postajalo sve veća. Unatoč tome, stalno sam se veselio da Feral postoji. Uživao sam u njemu osamdesetih, kad je izlazio kao podlistak Nedjeljne i kad je bio najbolji, najduhovitiji. Milo mi je bilo da postoji u devedesetima, kad je bio mali trn u tabanu ajatolahu Tuđmanu. Bilo mi je drago da Feral postoji koncem devedesetih, kad je netko morao objaviti svjedočenje Mira Bajramovića i pokrenuti lavinu. Bilo mi je drago da postoji čak i zadnjih godina, kad je postao poprilično besmislen. Feral sam simpatizirao više nego Feral mene, ali tako je to katkad u životu.

Tradicija

Razlog zašto nisam mogao prestati navijati za Feral bio je samo jedan - smijeh. Najveći dio Feralova "ozbiljnog" novinarstva bio je predvidiv, shematičan i repetitivan. Ali, za onu količinu ludičke energije koju mi je Feral priuštio prvo u Nedjeljnoj, potom u Slobodnoj, a kasnije i prvih godina samostalnog izlaženja, ja sam nekome tamo ljudski zahvalan. Možda sam lokalpatriot, ali ja sam u Feralu nalazio nastavak iste one spalatinističke tradicije prgavog, terorističkog humora koja je osamdesetih živjela u bezobraznom Berekinu, a između dva rata obitavala u čak 42 satirička lista koja su izlazila u Splitu od 1918. do Aleksandrove diktature. Feral je u svojim ranim i najboljim danima nastavio tu baštinu humora s imenom i prezimenom, izravnog, drskog i bombaškog, i nadogradio je duhom epohe nakon Monthyja Pythona - autoreferencijalnošću, medijskom osvještenošću i citatnom domišljatošću.

Početkom devedesetih Feral se osamostalio, Tuđmanova tiranska sjenka nadvila se iznad Hrvatske, a tjednik s Bačvica najednom je postao čudnovato važan. Razlog zato ležao je u odnosu Tuđmana i Ferala, sado-mazohističkom catch as canu u kojem je pokojni velmoža ostao kraćih rukava. Pompozan, mrk i velevažan, Tuđman je bio idealnom metom zafrkancije, a još ga je više takvim činilo to što se na zafrkanciju ljutio. Poput dosadnoga germanskog uče Tuđman nije razumio Mediteran, ulicu i zezanje, svojim je bijesom potpirivao novu satiru i hranio još gore psine. S vremenom je Tuđman postao ono što u Splitu zovu "fjoket" - spadalo - a u vrijeme kad je njegova autokratska sjenka u Hrvatskoj zasjenjivala svakog i sve, ta pukotina ranjivosti hranila nas je poput kruha.

Postmoderna

Ali, na žalost Ferala, Tuđman je jednom morao umrijeti. A upravo je Tuđmanova smrt (a ne poraz HDZ-a 2000.) bila trenutak kad Feral gubi razlog postojanja. U idućih godina hrvatska će se politika pretvoriti u postmoderni "anything goes", ideologije se svlače kao košulje, a namjesto političkog monarhizma Hrvatska dobiva sustav kojim vladaju raspršeni, sivi, bezidejni stranački biroi. Pogreška Ferala bila je u tome što je vjerovao da od Budiše, Račana ili Sanadera može načiniti novu dominantnu figuru koja kod publike izaziva prasak oslobađajućeg užitka onog časa kad golemi kumir padne. Hrvatska više nije funkcionirala na taj način - a Feral je to propustio uočiti i propustio se mijenjati.

Zašto Feral nikad nije postao ideološki solidni, inkluzivni, ozbiljni newsmagazin poput sarajevskih Dana ili beogradskog Vremena? Zašto je tako slabo iskoristio svoj veliki ugled? Zašto nije poput B92 oko sebe stvorio medijsku industriju jasnog svjetonazornog predznaka? Zašto je - ukratko - Feral ostao tako sam, umjesto da bude centar kulturološkog okupljanja, što je trebao biti? Odgovor se vjerojatno krije u ljudima koji su čitav projekt vodili, a koji neke stvari nisu shvatili, a trebali su. Netko tamo nije naime razumio da uz politički sustav vrijednosti ide i lifestyle. U kulturi, životu i društvenoj sceni Feral nikad nije niti pokušao artikulirati nešto što bi bilo programatski i afirmativno, nešto iza čega bi stajali i rekli "evo, to je ono što mi mislimo da vrijedi". Posve nezainteresirani za takvo "desno plućno krilo" novine, a po osobnom ukusu i prilično konzervativni, ključni ljudi Ferala na koncu su izgubili prirodne saveznike: kontrakulturu, klupsku scenu, GLBT grupe, rokere, Mamu, Motovun, Kocku, Zarez, FAK. Kulminacija takvog autizma bio je jedan broj s početka ove dekade u kojem je Feral s grožnjom pisao o buci klubova koji rade dokasna. FT je postajao sve više novina za stare oficire, ne za urbane mlade.  I kad danas Feral zapomaže što nije imao oglašivača (pa za to krivi Sanadera i korporacije), onda je ta kuka lijepim dijelom uperena nakrivo. Ne znam zašto nitko nije htio oglašavati u Feralu, ali jedan je od mogućih razloga i taj što nije više bilo jasno koju demografiju i koji životni stil priheftati uz Feral. U međuvremenu, naime, u Hrvatskoj postupno stasava jedna sasvim nova građanska klasa. Ta nova buržoazija danas i bez Ferala zna da je Šaban Bajramović dopušten, a Karleuša nije, da su Zagreb FF, Edo Maajka i azijska kuhinja "naši", a splitska estrada i vjenčanja s pucanjem "njihovi". U tvorbi te nove urbane middle class Feral je mogao imati glavnu ulogu, a nije. Mogao je je biti ćaća i mater buldožerovskom "novom vremenu". Ovako, to ga je "novo vrijeme" metnulo u starački dom - i na kraju ugušilo, nježno, jastukom.
Jurica Pavičić