ZAGREB - Elvis je 1977. svojim djelima iz 50-ih, baš kao i u vrijeme pomaljanja Dylana, Beatlesa, Stonesa, još uvijek bio bitan. Singlovi za Sun Records i prva dva albuma udarili su temelj rock’n’rolla, a time i većine rock izvođača stasalih nakon 1955. godine. To se nije promijenilo ni danas.
No, kako bi Elvis izgledao da je kojim slučajem doživio 75. rođendan, kako bi posljednjih tridesetak godina izgledala njegova karijera da nije umro 16. kolovoza 1977. i koliko bi danas bio relevantan? Za odgovor na to hipotetsko pitanje ne treba nam ni kristalna kugla, a ni vremeplov.
Dovoljno je promotriti posljednjih desetak godina Elvisova života i usporediti što su u dva-tri desetljeća nakon njegove smrti činili suvremenici poput Johnnyja Casha, Jerryja Leeja Lewisa, Chucka Berryja i sljedbenici poput Dylana, McCartneyja, Springsteena te Kralj popa, Michaela Jacksona.
Energija velike eksplozije
Punk se pojavio uoči smrti Kralja, ali Njega se to nije dotaklo iako su baš The Clash i Ramonesi rocku vratili neposrednost i zagubljenu energiju velike eksplozije koju je 19. srpnja 1954. Elvis potpalio debitantskim singlom “That’s All Right”. Elvis se još u 60-ima od rock’n’rolla okrenuo k šlagerima, baroque-popu, countryju i gospelu.
Premda u toj hrpi postoji pregršt fenomenalnih snimaka, Elvis u trenutku smrti s djelima iz 60-ih i 70-ih za tadašnju rock scenu nije bio previše relevantan. Od pjevača i seks-simbola koji je glasom, rock’n’rollom i scenskim pokretima “oslobodio naša tijela i umove”, kako to jednom reče Springsteen, nekoliko godina prije smrti Kralj je uglavnom bio percipiran kao zabavljač iz Las Vegasa i groteskni tabletoman koji rijetko napušta Graceland.
Ovisan o malicioznom i pohlepnom menadžeru, “pukovniku” Tomu Parkeru, živio je isključen od vanjskog svijeta. Revolucionarni izvođač 50-ih sredinom 70-ih postao je čest predmet sprdnje i izblijedjela ikona rocka koji se toliko promijenio da ga njegov stvoritelj više nije mogao prepoznati, a kamoli participirati u njemu. Oduvijek je ovisio o autorima pjesama, a pred smrt više je nalikovao svojim imitatorima nego samome sebi.
Sinteza stilova
S druge strane, krajem 60-ih Elvis je snimio nekoliko antologijskih singlova (“Big Boss Man”, “Guitar Man”, “In The Ghetto”, “A Little Less Conversation”, “Suspicious Minds”...) i sjajan soul album “From Elvis In Memphis”. Godine 1968. osmislio je unplugged formu povratničkim TV nastupom i albumom “68 Comeback Special” dok su live snimke iz Las Vegasa odavale koliko je potencijala bilo u velikoj sintezi stilova iz prve dvije-tri sezone njegova stolovanja u Gradu grijeha čiji je zatočenik kasnije postao.
Imajući to na umu, a pod uvjetom da se riješio tableta, izolacije na Gracelandu, menadžera Parkera i poživio do danas, Elvis tijekom 80-ih ne bi pao u zaborav kao što se to gotovo dogodilo Jerryju Leeju Lewisu, Carlu Perkinsu ili Chucku Berryju. Ipak je on, i nitko osim njega, bio i ostao Kralj. Sporadično bi snimao pjesme - uglavnom pop, country, soul i gospel. Ne bi bio zanimljiv MTV-u, osim u duetima s Bowiejem, Princeom, Madonnom ili zetom, Michaelom Jacksonom. Možda bi se Clive Davis dosjetio albumu Elvisovih dueta s plejadom mlađih pop-zvijezda, kao što se toga kasnije dosjetio sa Santanom. Možda bi ga se sjetili pozvati na Live Aid. King i Queen na Wembleyju bi zapalili masu s “We Will Rock You” i “Jailhouse Rock” i baš bi tamo počeo njegov drugi comeback. A, možda bi ga se sjetili tek početkom 90-ih, nakon što bi ga U2 krajem 80-ih pozvao da gostuje u filmu i na albumu “Rattle And Hum”. Tada bi doživio znatno veći uzlet nego B. B. King ili Tom Jones i Tony Bennett, pa čak i Sinatra.
Maloumni producenti
S druge strane, možda bi živio poput Jacka i završio u dugovima, pa bi se čupao iz financijske gabule. Prodao bi čak i trikoe iz Las Vegasa, pa čak i ružičasti Cadillac koji je 1955. kupio mami. Neki maloumni producenti unakazili bi mu snimke s nepodnošljivim bubnjevima koji su zvučali isto i kod Madonne i kod The Jesus And Mary Chaina, na pola puta između disca, primitivne elektronske jeke i prisjećanja na rock’n’roll prasak.
Možda bi mu glas podložili sintesajzerima nalik Frankie Goes To Hollywood, ali dug bi otplatio. Na nekoliko ključnih nastupa ugostio bi ga Springsteen koji je sredinom 80-ih rasprodavao stadione kao svojedobno Elvis hotelske dvorane u Las Vegasu. Ali, nije isključeno ni da bi ostao u Las Vegasu, kao svojedobno Sinatra, te posve prešao u pjevače easy listeninga, iako im je sredinom 50-ih bio potpuna suprotnost. Jedno bi vrijeme vodili mrtvu trku s cijenama ulaznica za nastupe u najluksuznijim dvoranama.
Možda Elvis u 80-ima ne bi bio član The Highwaymena kao Johnny Cash ili Travelling Wilburysa kao Roy Orbison, ali možda bi mu u 90-ima “redizajn” napravio Daniel Lanois koji je to maestralno učinio s Dylanom ili Rickom Rubinom koji je pod stare dane revitalizirao i mladima predstavio Casha na posve drukčiji način.
To bi ga osokolilo i možda bi snimio album s producentima elektronske glazbe poput JXL-a koji je briljantno remiksirao stari Elvisov hit “A Little Less Conversation”. Opet bi u priču ušao Nike i od te pjesme, usred nogometne groznice, načinio globalni hit. Naredni hit možda bi bio “You’ll Never Walk Alone” u mahnitoj verziji Elvisa i Prodigyja, a potom i “Good Rocking Tonight” u big beat verziji s Fat Boy Slimom ili Chemical Brothers. Vjerojatno bi Elvis u 21. stoljeću, umjesto Dylana i Neila Diamonda, postao najstariji osvajač prvog mjesta ljestvice najprodavanijih albuma u Americi.
Možda bi snimio i još koji film, prvo autobiografski “Elvis” u režiji Johna Carpentera u kojem bi Kurt Russell glumio mladog, a Presley ostarjelog Elvisa. Možda bi s drugim zetom Nicholasom Cageom, a u režiji braće Coen, Davida Lyncha ili Jima Jarmuscha, snimio filmove za Zlatnu palmu ili Oscara.
U tim filmovima izgledao bi onako kako zamišljamo Boga, dakle poput Johnnyja Casha. Ili bi više sličio botoksiranome i odebljalom, samo još starijem Mickeyju Rourkeu. Ili bi zadržao babyface ljepuškastost kakva i u poznim godinama krasi Paula McCartneyja s kojim bi snimio duet i zajedno nastupio na moskovskom Crvenom trgu.
Bono bi ga nazvao da s U2 nastupi na obljetnici rušenja Berlinskog zida. Spektakularnim nastupom otvorio bi Olimpijadu 2008. u Pekingu, sam ili u duetu s Beyonce. I Jay-Z i Elvis bi 2009. snimili duet i iščekivali nastup u poluvremenu Super Bowla, pa dodjelu Grammyja.
Opet se navukao...
Svoj 75. rođendan dočekao bi s Priscillom (vratila bi mu se krajem 70-ih), Lisom Marie i unucima na Gracelandu, a uoči proslave najveće TV postaje svijeta prenosile bi obljetnički koncert Elvisa i drugih najvećih pop i rock zvijezda 21. stoljeća. I taj bi prijenos potukao rekord gledanosti, kao što je 12. siječnja 1973.
Elvis to već učinio s prijenosom koncerta “Aloha From Hawaii”. Jacko je umro, Elvis bi mu održao slovo na pogrebu, a Steve Jobs ne bi imao izbora i ponudio bi mu milijune dolara da postane ikona Apple Tableta.
Dežurni kritičari, znajući da mu unuci “ofriškavaju” Facebook stranicu, zlobno bi komentirali kako se Elvis opet navukao na tablete. Ali, ionako mu ne bi mogli nauditi jer i u 21. stoljeću bio bi Kralj. Jedini i nedodirljivi. Murdoch bi za poveću svotu kupio njegov portal, a Amazon isplatio predujam veći od predujma Dana Browna za autobiografiju koju bi 2010. ekskluzivno objavio samo za Kindle. Tiskane knjige umiru, ali Kralj živi vječno.
I mrtav zarađuje više od živih: lani je ‘ubrao’ oko 55 milijuna dolara
Naravno, i bez ovih fantazija i bez obzira što Elvis krajem svog života baš i nije nalikovao onom Elvisu koji je 1954. nepovratno promijenio popularnu i cjelokupnu kulturu 20. stoljeća, jedno je nepobitno. Elvisovo nasljeđe živjelo je, živi i živjet će još stotinama godina nakon njegove smrti, kao što je to običaj s djelima istinskih velikana.
Odličan 4CD box-set “Elvis 75: Good Rockin’ Tonight” iznova nam dočarava iskričavost, energičnost i autentičnost prvobitne Elvisove sinteze bjelačkog country & westerna i crnačkog rhythm & bluesa iz koje se izrodio rock & roll, ali i njegovu univerzalnost kao savršenog pjevača koji se volio okušavati u brojnim drugim stilovima poput gospela, popa i soula.
Kralj je i financijski vrlo živahan. 2009. godine zaradio je 55 milijuna dolara. Ipak, na toj ga je listi u godini svoje smrti pretekao bivši zet Michael Jackson, no pitanje je kako će utrka u posthumnom zarađivanju dolara teći u nadolazećim godinama i tko će se 2020. pokazati neprikosnovenim Kraljem. Kladim se na Elvisa.
Robert Mareković: Držao bi se tradicionalnih američkih stilova
Među najboljim hrvatskim poznavateljima života i djela Elvisa Presleya je i pjevač grupe Swingers te istaknuti radijski urednik i voditelj Robert Mareković koji ovako zamišlja Kralja: “Posljednje dvije godine, označene lošim fizičkim i psihičkim zdravljem, teško mogu ukazati kako bi Elvis nastavio karijeru, no sigurno je da bi krajem 80-ih ili početkom 90-ih iznova doživio medijski boom, kao što se to dogodilo Sinatri, Orbisonu, Benettu...
Kako je uz Sinatru bio najveći solo izvođač, vjerojatno bi to poprimilo velike medijske razmjere. Što se kvantitete i stila tiče, sumnjam da bi Elvis previše snimao.
Već mu je prije smrti okopnio interes za diskografiju, iako zbog zdravlja to ne mora biti nužno parametar, ali mislim da King ne bi na silu, poput Toma Jonesa, trudio dodvoriti se novijoj produkciji nego bi se više držao tradicionalnih američkih stilova.
