ZAGREB - Od svih urednih i jasnih prostora kojima se Zagreb jednom studentu iz provincije običava predstaviti kao grad europskih pogleda, pa još i kao metropola, meni se predstavio u najneurednijem i najnejasnijem, u antikvarijatu Moderna vremena.
Taj antikvarijat, sa svim svojim adresama, za mene je, međutim, bio i ostao najočitiji dokaz da je Zagreb velik i važan grad, i nikada se nisam ni od gledanja u Esplanadu kroz prozor, ni od Strossmayerove galerije, u njemu osjećao kao u nekom svjetskom gradu, kao što sam se osjećao na drugoj etaži Modernih vremena, na uglu Tesline i Preradovićeve ulice.
Darko Desnica radio je u tome antikvarijatu i oko njega sve do svoje smrti i brinuo da na gornjoj etaži sve bude sfumato i da svira John Coltrane. Dio te atmosfere plus cijeli jedan život ispričao je poslije u zbirci kratkih priča “Antikvarijat”, koje su, uz ostale njegove priče i eseje, nedavno objavljene u knjizi “Pietŕ - sabrana djela Darka Desnice”, u nakladi izdavačke kuće Aora. Te su priče iz antikvarijata prvi put objavljene 1996. godine i nisu od Darka Desnice učinile fakat u hrvatskoj književnosti.
On je bio i ostao na marginama jer tako funkcioniraju i njegove priče, harmsovski prodorne, zajdljive, genijalne i čiste. Radi se, zapravo, o dijalozima, u kojima se antikvar bez identiteta susreće s kupcima bez mozga. Doduše, pozicija se antikvara u pričama mijenja, pa je on tako i sveznajući i neznajući, i cinični slavodobitnik i šarmantni gubitnik.
Ako je nadmoćan, ta nadmoć proizlazi iz čitavog niza malih životnih besmislenosti, na primjer, iz činjenice da netko s takvim razumijevanjem Harmsa, Savonarole, Cvetajeve ili svetog Augustina, radi za blagajnom.
Ako je pak nemoćan, ta nemoć proizlazi iz istih razloga, kao u priči “Praunuka Haller” u kojoj bljedoputa mademoiselle želi kupiti “Sintaktičke strukture” Noama Chomskog, ali knjigu ne želi dokučiti s police jer nije ona hostesa da dokučuje stvari.
Osim priča iz antikvarijata sabrana djela Darka Desnice obuhvaćaju i još kraće priče, iz knjige “Odraz u bijelom” tiskane 2002. godine. Njihovo svedeno estetsko stanje lijepo je u predgovoru sintagmom “kontrolirana rasutost senzacija” opisao Krešimir Bagić: Desnica u njima obrađuje potpuno nesenzacionalne, popodnevne stvari, kao što su rezanje noktiju ili ljepljenje plakata, i čini to bez ikakve ideje o cjelini. Konačno, sabrana djela Darka Desnice zaokružuju njegov opus ukoričavanjem i nikad objavljene zbirke priča “Pietŕ”, u kojima se Desnica defragmentira u pripovjedača s narativnom poantom i naglašenom fabulom, a priče su nešto duže i razvedenije.
Na samom kraju, “Pietŕ” je dopunjena i tekstovima koje je Desnica objavljivao u časopisu Homo Volans. Nije teško uočiti kako je mahnita u njima raskoš Desničine erudicije i kako je golema snaga njegove sinteze: esej o genetskom inžinjeringu počinje citatom iz Borgesove Babilonske biblioteke, kako bi pomoću opisa njene arhitekture običnom poimanju približio strukturu genetskog materijala; esej o robotici završava zaključkom kako ovi “robusni žohari na baterije, što bi nam uskoro mogli usisavati sobe, prije predstavljaju ironični komentar, negoli prikladnu zamjenu za čudo koje se nikad nije dogodilo”.
Osim toga, ingeniozno je i kako Desnica u tim esejima promovira svoju terminologiju, pa tako, pišući o tehnologiji misli i naravi ljudske kognicije, Kinotekom zove tvrdnju da se misli emitiraju kao slike, a Bibliotekom tvrdnju da se misli kroz jezik. Posljedično, razdoblje će britanskog empirizma u povijesti filozofije, koje s mislima operira kao sa slikama, Desnica zvati hegemonijom Kinoteke.
Nikakve utjehe nema u opusu koji sabran stane u samo jednu knjigu, ali to nije zato što je Darko Desnica rekao sve što je mogao, nego zato što je svijet prebrzo završio. I zato što nikad nije bio veći od gornje etaže Modernih vremena, na uglu Tesline i Preradovićeve ulice.
