Po čitavoj sobi bili su razbacani ti dražesni crveni jastučići, premda nisam vidio da tu netko nekoga stvarno voli. Pretpostavljam da su ih ukućani isključivo sami sebi darivali.
Kako bilo, na sofi i naslonjaču usred toga krša sjedili su domaćin, njegova supruga i devetnaestogodišnja kći, svi zajedno žive vage između tristo pedeset i četiri stotine kilograma, i po svojim trenirkama vedrih boja obilno drobili slane štapiće i čips s paprikom, koje u golemim vrećama kupuju s popustom u jednom austrijskom trgovačkom lancu, a na televiziji je bio prijenos nekakvog izbora za miss.
“Srce ti Isukrstovo, kako je ova ružna!” uzviknula je mama otresajući mrvice s bujnih sisa.
Noge i balvani
“Nakaza”, složila se kći koja je čitavu večer upravo opsesivno potezala jedan masni pramen preko obraza.
“Ima očice kao svinja”, primijetila je mama.
“Baš praseća njuška.”
“Noge kao balvani.”
“Pogledaj kako joj celulit drhti.”
“Brrr”, stresla se kći zgađeno.
“Ma, kako je nije sram prijaviti se na natjecanje.”
Pater familias nije imao nikakvih komentara, nego je samo lagano odigao jedan guz, zaškiljio i nečujno odušio u deku s Garfieldom i sintetičku spužvu naslonjača.
“Tata, jesi ti možda prdnuo”, upitala je kći mršteći se.
“Sunčice, ne možeš tako razgovarati s ocem”, prekorila ju je mama.
“Joj, molim te, vidi ovu kokoš”, pokazala je kći sada drugu kandidatkinju za laskavu titulu najljepše Hrvatice u domovini i dijaspori.
“Grozno!” zgranula se mama.
“Ima krive noge.”
“Gleda ukriž.”
“Guzica joj se vuče po podu.”
“Ispravi se, kravo!” dobacila je mama.
“Tata!!!” zavikala je Sunčica još jednom negodujući.
Čitavu večer, da ne duljim, na ekranu pred njima na štiklama su se lomile mlade vitke cure u kupaćim kostimima i večernjim haljinama i srdačno im se smiješile zdravim zubima, a tri malo ispuhana cepelina u ispranim kineskim trenirkama nisu našli ni da je jedna jedina lijepa. Tek za jednu, ali zbilja senzacionalnu, prekrasnu dugonogu boginju, mama je mrzovoljno rekla:
“Ajde, može proći”.
Sirotica plače
Krezubi, pretili, zdepasti, krakati, rošavi, ćelavi, nosati, buljavi, razroki, klempavi i dlakavi Hrvati upravo zbog ovoga obožavaju ove televizijske emisije. Nema im većeg meraka od zločestog komentiranja misica, hrvatski white trash razvali se od smijancije kako su te tuke ružne. I to je, pretpostavljam, u redu. Ljekovito je iz svoga ubogog, neveselog i poniženjima ispunjenog života rugati se nekome prema komu je hirovita priroda bila darežljivija. Ti bokci, napokon, i nisu najgori ljudi u tome cirkusu.
Posljednji hrvatski izbor za miss održan je prije nekoliko mjeseci u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici na Trnju. Stručni žiri sklepan od drugorazrednih glumaca, trećerazrednih pjevača, “vodećih hrvatskih frizera”, što god mu to značilo, i predstavnika sponzora na kraju se složio oko jedne zaista vrlo lijepe riječke gimnazijalke. Sirotica se, jasno, rasplakala dok su joj mećali krunu od cirkona i brižljivo brisala suze da ne razmaže maskaru, dok su oko nje sijevali blicevi i publika oduševljeno pljeskala. Sve je bilo baš kao u onoj Gibonnijevoj pjesmi:
I sve je tako glamurozno
I sve je mondiš i famozno
I sve je tako puno sjaja
Al nigdje para, nigdje para.
Kakva sabotaža
Ovo posljednje otkrilo se, doduše, istom kad je našu predstavnicu valjalo poslati na egzotičnu lokaciju gdje se inače biraju najljepše na svijetu, jednu od onih pacifičkih, off shore vukojebina gdje obično vladaju psihopati u generalskim uniformama. Ove godine bio je to Bali, daleko u vražju mater, a u direkciji izbora miss Hrvatske imali su novca, po prilici, da djevojku smjeste možda samo u teretnom prostoru zrakoplova, u plastičnoj košari za kućne ljubimce.
Ništa ona jadna nije imala. Ni haljine, ni cipele, ni šminku, ni frizuru, došla malne gologuza u Indoneziju, zavidno gledajući druge kandidatkinje koje dvaput u istoj odjeći ni u ćenifu ne bi otišle. Takva je to bila sramota i sabotaža da bi gotovo pomislio da su tu Srbi nešto zamutili, da će naša ljepotica staviti lentu, a tamo će pisati:
Мисс Cроатиа
Ipak, unatoč svim nedaćama, potrudilo se dijete, zaista se namučio taj naš marljivi đak pješak da dostojno predstavi svoju domovinu s prozirnim modrim morem i tisuću prekrasnih otoka. Vješta u ručnom radu, s peticom iz domaćinstva, skratila je suknju starije sestre i suzila je u struku i smiono izašla na pozornicu, gdje je nakvarcanom šezdesetogodišnjem voditelju s nestvarno bijelim zubima jasno i bez podrhtavanja glasnica rekla da joj je san otvoriti pedikerski salon i posvetiti se humanitarnom radu. Osobito je, naravno, istakla i mir u svijetu. Znate kakve su misice, svaka je od njih za mir u svijetu zabrinutija od Noama Chomskog.
Ali, eto, ni išlo. Stara pjesma. Kao da čitate “Velike ideje i mali narodi” pokojnog Franje Tuđmana. Mala siromašna Hrvatska se hrabro i časno borila i naposljetku je ipak poražena od bogatih i moćnih, zaključuje misica u suzama, više ne brinući za upackanu maskaru, a ja se sažalim i pomislim kako bih joj jednom, ako je slučajno vidim, volio reći:
“Zemljakinjo moja draga, drugi put ako budete išli u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu, uzmite bolje tamo nekakvu knjigu”.