Prilikom nedavnog posjeta njemačkih studenata njihovim kolegama na Fakultetu političkih znanosti jedan naš student u diskusiji je upitao: “Kad smo imali referendum o odbacivanju socijalizma?” Samo pitanje otkriva da je raspad SFRJ u svijesti mnogih 20-godišnjaka prvenstveno raspad višenacionalne federacije, a ne rezultat kolapsa socijalističkih poredaka. Nacionalizam kao ideologija popunio je mjesto upražnjeno povlačenjem samoupravnog marksizma. Par tjedana prije ulaska Hrvatske u EU moguće je ispričati optimističnu priču o realizaciji nacionalnog sna.
U ranim devedesetima proglašena je nezavisnost te je stečeno međunarodno priznanje, sredinom i krajem devedesetih vojnim i diplomatskim akcijama osigurana je teritorijalna cjelovitost, a u prvih 13 godina 21. stoljeća Hrvatska je ušla u NATO i EU. Za manje od četvrt stoljeća postsocijalistička republika pretvorila se u konsolidiranu demokraciju spremnu za priključenje Uniji. Neosporni su brojni diplomatski uspjesi i pregovaračko umijeće nekoliko administracija, osobito ako se rezultati usporede s onim što je u istom periodu ostvarila srpska ili makedonska diplomacija.
Na žalost, moguće je ispričati i znatno manje optimističnu priču. Za to je dovoljno usporediti Hrvatsku s Češkom ili Poljskom. Svi stariji od 45 godina sjećaju se doba kad se iz SFRJ na Čehe, Slovake ili Poljake gledalo kao na bokce iza željezne zavjese. Mi smo bili najliberalniji od svih postojećih socijalista, bolji i slobodniji od ostalih. Superiornost je bila dio identiteta nesvrstane države, a njezina vođu većina stanovništva smatrala je političkim genijem koji balansira među odbojnim blokovima kapitalizma i staljinističkog komunizma. Bilo kako bilo, neupitno je da je SFRJ bila otvorenija i slobodnija socijalistička država od drugih. Je li taj “liberalizam” pomogao u transformaciji postjugoslavenskih republika u liberalne demokracije zapadnog tipa? Odgovor na to pitanje je “ne”, uz djelomičnu iznimku Slovenije. Nije potrebno biti ni gatara niti anketar da bi se predvidjelo da ulazak Hrvatske u EU neće izazvati izljeve pučkog entuzijazma.
Na kraju puta osjeća se ravnodušnost i nezainteresiranost, jasno iskazana u lošem izlasku na referendum 2012., kad se samo 43,51% ljudi uopće odlučilo izjasniti, i još gorem odazivu na izbore za Parlament EU ove godine. Može se reći da EU za građane Hrvatske nema nikakvu “magijsku” privlačnost. Nema čari. Iz toga, naravno, onda ne slijedi ni razočaranje ni raščaravanje jer to bi pretpostavljalo da je EU bila doživljavana kao nešto strahovito pozitivno i atraktivno neposredno nakon raspada SFRJ. Istina je da ni Unija ni liberalna demokracija kao forma vladavine nikada u nas nisu imali naročitu ideološku snagu.
I jedno i drugo naprosto se nametnulo kao razumna solucija, a povijesni zadatak tranzicije sa socijalističkog na liberalno-demokratski poredak dopao je novoj avangardi koju su činile i još uvijek dobrim dijelom čine osobe koje su cijeli život vjerovale da je liberalna demokracija puka pravno-politička ljuska kapitalizma ili da je liberalizam moralni relativizam koji podriva tradicionalne temelje zajednice ili pak da je ideja univerzalnog integralizma tzv. slobodne demokracije imperijalistički korištena od velikih naroda u pokoravanju malih, kako je još 1969. napisao Franjo Tuđman.
Hrvatska tranzicija odvija se tako kao međuodnos političkih elita u državi, kakve god one bile, i međunarodnih institucija koje određuju sadržaj i dinamiku demokratizacije. To je klasični odnos opisan politikom mrkve i batine u kojem je mrkva članstvo u EU i NATO-u, a batina isključivanje iz tih organizacija. Dakle, demokratizacija se u Hrvatskoj odvijala u uvjetima koje su propisali posjednici mrkve i batine.
Sam proces zove se politika uvjetovanja i Hrvatskoj je bilo potrebno devet godina da zadovolji postavljene uvjete. Ono što priču o pristupanju EU čini tužnom jest činjenica da su te transformacije, tj. reforme države, koje bi je mogle učiniti funkcionalnijom predstavničkom demokracijom, poput reforme pravosuđa, javne uprave ili osposobljavanje za borbu protiv korupcije, mnogi doživjeli kao neopravdani davež koji su nametnule moćne države. Kako reforme nisu pokrenute zato što su reformatori uvidjeli disfunkcionalnost reformirajućih institucija, već zato što je tako uvjetovano u pregovaračkom procesu, sam rezultat, naravno, može biti prilično upitan.
U suvremenoj politologiji takvo odrađivanje reformi zove se “simuliranom demokratizacijom”, a Hrvatska se navodi kao tipičan primjer. Sama činjenica da je bilo potrebno devet godina da se dosegne razina Slovenije izaziva svojevrsnu nelagodu i ozlojeđenost koju građani i ne žele dovesti do svijesti jer im, razumljivo, Slovenija nikada nije bila naročit uzor.
Kad građanima Srbije dojave da početak pregovora znači to da će sljedećih 10-15 godina izvršavati uvjete Unije da bi jednoga dalekog dana bili kao Hrvatska, teško je povjerovati da će se rasplakati od sreće. Kako god bilo, na kraju puta nema ushićenja jer je, među ostalim, sam vlasnik mrkve i batine postao prilično neprivlačan, što je izrazito zabrinjavajuće za one koji bi željeli pravu liberalnu demokraciju u Hrvatskoj.
Kako glavni motiv za tranziciju nisu bile liberalne vrijednosti i slobode, nego standard i proizvodi bogatih država, sudbina demokratizacije u Hrvatskoj ovisi o atraktivnosti Unije. U protivnom bi rezultat pristupanja mogao glasiti: “United we fall”.