MARIO KUČERA
Krećem se po centru Zagreba, između točke A i točke B, fotografiram. Zvoni mi telefon. Javljam se. Urednik Dobre hrane govori da bi napravio jednu temu s nekolicinom fotografa. Ljudi su, naime, nabavili hrpe konzervirane hrane pa bi svaki od nas izabranih fotografirao jednu konzervu i napravio jedno jelo, s autoportretom i receptom. Dok razgovaramo, gledam uvis prateći klimavo stanje štukatura, dimnjaka i zabatnih zidova na putu od jednog razrušenog stana do drugoga.
Još relativno šokiran od jutra prije, kada sam iskočio iz sna i uskočio u stanje bespomoćnosti, našavši se u imaginarnom, negdje između “Rata svjetova” Stevena Spielberga i Meyerova “Dana poslije”, i s osjećajem prisutnosti evoluiranog virusa grandioznih razmjera koji trese i vlada sada već postapokaliptičnim svijetom, vodim nadrealni razgovor o vrstama konzervi, pravu da izaberem svoju konzervu, Andyju Warholu i o tome da ćemo iz ove krize izaći znatno deblji i – znatno luđi.
Da život nikada ne staje ni na tren te da su naši životi zbroj beskonačnih trenutaka satkanih između prošlosti i budućnosti s neograničenim mogućnostima, a i o tome da je značenje konzerve usko povezano s krizom i kataklizmom, i da treba nekako popuniti novine sad kad je sve propalo. Izabirem, nekako više simbolički, konzervu paradajza. Znam da mojoj majci neće biti jasno, jer ona svako ljeto nakuha stotinjak porcija šalše koja se podijeli po prioritetima, ali, eto, kriza je.
RECEPT: Šalša sa špagetima
NEJA MARKIČEVIĆ
Iako sam prije 11 godina otišla iz roditeljskog gnijezda, teglica nečeg finog, mirisnog, šarenog, maminog “na žlicu” osigurana mi je svaki tjedan. Budući da zadnjih tjedana hranu ja dostavljam njima, morala sam uzeti stvar u svoje ruke. Zaključila sam da je vrijeme da počnem koristiti nešto od zaliha kojima smo se, vjerujem, svi opskrbili. Među mnogobrojnim konzervama tune i pelata, našla se tu i poneka konzerva kukuruza, slanutka i graha.
Budući da sam u hladnjaku imala i paket kiselog zelja, odluka je pala na grah. Iako sam ozbiljno razmišljala o tome da u grah sa zeljem ubacim i par kranjskih koje me gledaju svaki put kad otvorim vrata hladnjaka, zaključila sam da će one ipak poslužiti kao neki drugi ručak. I dok se pokojna baka Pepica vjerojatno okreće u grobu jer sam cijelu stvar napravila na maslinovu ulju i bez zaprške, ja sam više nego zadovoljna konačnim rezultatom.
RECEPT: Grah i zelje
RONALD GORŠIĆ
Jednostavan recept za rizi-bizi od kojeg je jednostavnije samo naručiti obrok iz obližnjeg cateringa.
Svježa, lisnata, zeljasta, gomoljasta, korjenasta… sočna, slatka, gorka, kisela… crvena, zelena, ljubičasta, narančasta, žuta biljna hrana jedina je hrana koju jedem. Konzerviranu hranu inače baš i ne. Osim u iznimnim situacijama. Ovaj put uz rizi-bizi servirao sam tempeh.
RECEPT: Rizi bizi i tempeh
ROBERT TOMIĆ
Svidjela mi se ideja, ali sam znao da su kolege već odabrali uobičajene konzerve. Uostalom, i na mojoj su polici konzerve graha i pelata.
Ali kad sam iza njih spazio konzervu kokosova mlijeka, pretpostavio sam da s time ipak nitko neće ništa kuhati. Pa sam, evo, skuhao ja. Bio mi je prvi put i bilo je odlično, tako da sam smazao dva tanjura ove guste juhe.
RECEPT: Juha od kokos-buče
MARKO MIŠČEVIĆ
Gotovo svake godine ukrcam dasku za surfanje u avion i zaputim se na obale Portugala na surfanje.
Nakon jutra na plaži nema ništa bolje od srdela na roštilju i čaše vina za ručak. Iako nema do mirisa pečene svježe srdele, sada nemam drugog izbora nego otvoriti pokoju zalutalu limenku.
RECEPT: Mafaldine sa sardinama
BERISLAVA PICEK
Jako volimo jela na žlicu i ovo je jedno od naših omiljenih tijekom cijele godine. Konzervu slanutka koristim i inače, jer suhi slanutak zahtijeva dosta vremena - namakanje najmanje 10 sati i kuhanje samog slanutka još barem jedan sat, pa tek onda počinje priprema variva.
Volimo njegov okus, a i vjerujemo u njegova nutritivna svojstva.
RECEPT: Varivo od slanutka
BORIS KOVAČEV
Ponekad se zaželim tune iz konzerve. Jednom u mjesec dana otprilike. Nema pravila, kupim prvu koju dohvatim na polici u trgovini.
Prije je to redovito bila od Postire, ali ta je nestala. Ne znam, navodno se sad zove drugačije. Ovaj put je, eto, neka Rio Mare koja bi prema opisu na ambalaži trebala biti ljuta. Ili bar ljutkasta. Nije uopće.
Plus, ima standardni okus “tuna piljevine”. No dobro, tunu iz konzerve jedem bez ičega. Šljop na tanjur, vilica u ruku i to je sve. Možda nije uobičajeno, napomenuli su mi to u par navrata. Takav sam kakav sam.