Mnoge teme hrvatske povijesti kratkoga 20. stoljeća, a posebice Drugoga svjetskoga rata, poraća i socijalističke Hrvatske još su uvijek, kako među znanstvenicma tako i široj društvenoj javnosti polemične i kontroverzne i traže odgovore.
Ali, dok se o mnogim temama toga razdoblja u socijalističkoj historiografiji nije htjelo ili nije smjelo pisati, o dr. Anti Paveliću, istaknutom predratnom članu vodstva Hrvatske stranke prava, poglavniku ustaške organizacije i poglavniku Nezavisne Države Hrvatske (titula stranačkog vođe postala je titulom šefa države), napisana je relativno brojna stručna, znanstvena i memoarska literatura.
Pažljivim iščitavanjem, odvajajući ideološke naslage i predrasude, iz nje se ipak može sagledati njegova uloga u povijesnim zbivanjima. Naravno, različite interpretacije su uvijek moguće. Drugo je pitanje da li su nam poželjne.
Obećanje Talijanima
Dr. Ante Pavelić, po školovanju odvjetnik, već je od 1918. bio član vodstva Hrvatske stranke prava.
Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića (1929.) kao protivnik tadašnje velikosrpske politike i zagovornik uspostave nezavisne hrvatske države emigrirao je iz zemlje.
U Italiji je osnovao organizaciju pod imenom Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija.
Oko sebe je okupljao političke i ekonomske emigrante, te uz financijsku pomoć i podršku fašističke Italije, također zainteresirane za razbijanje Kraljevine Jugoslavije, osnivao logore za njihovu vojnu obuku.
Uostalom, već je 1927. godine memorandumom obećao Italiji, tražeći pomoć za ostvarenje svoga sna, prevlast na Jadranu.
Rimskim ugovorima iz svibnja 1941. to je obećanje bilo ispunjeno: NDH je priznala talijansku aneksiju privredno najrazvijenijeg dijela jadranske obale (sjeverni dio Dalmacije i većina jadranskih otoka, Hrvatsko primorje, Gorski kotar, Boku Kotarsku i dio Konavala, a Kraljevina Italija preuzela je jamstvo za njezinu političku nezavisnost. (Italija je od prije rata držala Istru s Rijekom, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, te grad Zadar). Ustaška organizacija, sukladno njenim programskim načelima objavljenim u ustavu Ustaše, hrvatske revolucionarne organizacije iz 1932. godine bila je radikalno nacionalistička (ekstremno hrvatstvo), separatistička (ekstremno antisrpstvo i antijugoslavenstvo kao istoznačni pojam) i revolucionarna (u smislu metoda borbi, ali ne i promjene društveno-političkog sistema) militantna organizacija.
Raspad države
Ono što je važno naglasiti jest upravo ono o čemu se najčešće ne govori dovoljno jasno ili zaboravlja kada se valorizira njegov lik i djelo, kao uostalom i ustaška organizacija.
Počeci ustaške organizacije (od travnja 1941. godine ustaškog pokreta) kojoj je bio osnivač i glavni programski “krojač” vežu se uz političke i ekonomske emigrante u Italiji.
Ustaška organizacija nije dakle, nikada bila parlamentarna ili bilo kakva druga stranka/organizacija u Kraljevini Jugoslaviji.
Nadalje, ustaše i Pavelić ne dolaze na vlast slobodnim izborom hrvatskog naroda (parlamentarnim izborima), vlastitom snagom i odlučnošću, već su ih (ga) na vlast dovele i na vlasti održavale fašistička Italija i prvenstveno nacistička Njemačka. (U trenutku proglašenja NDH, Pavelić se nalazio u Pistoji nedaleko Firence, gdje su se radi povratka u domovinu okupljale ustaše iz Italije, a vijest o proglašenju države kojoj će biti na čelu saopćila mu je supruga Mara).
Poraz fašističkih sila bio je i njegov poraz, a država koju je stvarao raspala se kao mjehur od sapunice.
Rasni zakoni
Njegovoj ”nezavisnoj“ državi granice su određene prema diktatu Njemačke i Italije, a izvan njenih granica ostalo je preko 420.000 predratnih stanovnika, uglavnom Hrvata i Srba.
U njegovoj državi svi stanovnici nisu bili jednako vrijedni: Srbi, Židovi i Romi, rasnim su zakonima i zakonskim odredbama bili diskriminirani, isključeni iz javnog života, predodređeni za eliminaciju i likvidaciju.
Tisuće njezinih građana stradalo je jer su bili druge vjere, druge nacije ili su bili opasni za državu, posebice komunisti i antifašisti. Više od 120.000 Srba bilo je službeno prognano i transportirano u Srbiju (mnogi su i sami pobjegli), oko 500.000 je prešlo u rimokatoličku vjeru (što im baš i nije puno pomoglo), a nekoliko stotina tisuća je likvidirano ili umrlo od gladi i bolesti u ustaškim koncentracijskim logorima.
Od ukupno 39.000 Židova koliko ih je živjelo na području NDH, u ustaškim logorima i drugim stratištima ubijeno je njih oko 24.000.
Bijeg iz Hrvatske
Oko 7000 njih su SS-ovci uz pomoć ustaša u ljeto 1942. godine i proljeće 1943. godine otpremili u razne nacističke logore, a najviše u Auschwitz.
Od ukupnog broja preživjelo je oko osam do devet tisuća Židova, najviše u područjima pod talijanskom upravom i u partizanskim jedinicama. Teško je sa sigurnošću utvrditi broj stradalih Roma jer je teško i gotovo nemoguće čak i približno procijeniti koliko je Roma živjelo 1941. godine u Nezavisnoj državi Hrvatskoj.
Većina autora s područja bivše Jugoslavije, ali i oni iz inozemstva, procjenjuju da je gubitak romskog stanovništva u Hrvatskoj bio između 20.000 i 30.000 osoba.
U njegovoj državi bilo je moguće da jedan čovjek (upravo on sam) imenuje članove vlade, članove reprezentativnog Sabora (koji nije imao nikakvu stvarnu političku moć), bude šef države, vrhovni zapovjednik oružanih snaga (a NDH je snosila sve troškove održavanja njemačkih vojnih snaga na svom teritoriju, a sve postrojbe NDH bile su im podređene u operativnom pogledu), potpisnik i/ili stvaratelj svih zakona i zakonskih odredbi.
Samo dva dana prije ulaska jedinca Jugoslavenske armije u grad, 6. svibnja 1945. godine, Pavelić je napustio grad i zemlju, ostavljajući svoju vojsku na milost i nemilost pobjednicima.
Preko Austrije i Italije pobjegao je u Argentinu gdje je osnovao Hrvatski oslobodilački pokret.
Nikad nije uhvaćen i predan jugoslavenskim vlastima. Umro je u Španjolskoj 1959. godine.
Osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. godine na osnovu sporazuma između predstavnika srpske vlade Dragiše Cvetkovića i predstavnika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka, napušten je dotadašnji centralizam i otvoren put pretvorbi Kraljevine Jugoslavije u saveznu državu.
Novi smjer
No, događaji koji su dalje slijedili na europskoj političkoj sceni zaustavili su i skrenuli u sasvim drugi smjer ova nastojanja, a dvije dotada sasvim marginalne političke stranke, jedna u zemlji i druga u inozemstvu (komunisti i ustaše), sa sasvim oprečnim programima i stavovima postale su presudne za daljnju sudbinu Hrvatske pa tako i Jugoslavije.