Zamislimo, recimo, da potkraj ove godine Hrvatsku posjeti David Cameron, briljantni vođa britanske Konzervativne stranke, koji bi sredinom 2010. trebao postati premijer. Relativno mladi Škot, neprijeporno dobrog izgleda, izvrsnog obrazovanja i golemog općeg i specifičnog političkog znanja, vjerojatno bi gospođi Kosor (pod uvjetom da ona zadrži premijerski položaj do izbora u Velikoj Britaniji) izrekao čitav niz komplimenata zbog njezine protukorupcijske odlučnosti, zbog njezina proeuropskog usmjerenja, zbog njezine ustrajnosti da mirno i što brže riješi probleme sa Slovenijom, i tako dalje, i tako dalje…
A onda bi, koliko poznajem Britance (solidno ih poznajem), David Cameron pred kraj razgovora smjernim glasom upitao hrvatsku predsjednicu Vlade: “Gospođo Kosor, je li moguće da ste Vi , ili Vaša stranka, a naše su stranke ionako na istoj strani… Je li, dakle, moguće da ste Vi ili Vaša stranka uistinu napali državnu televiziju zato što je obavila intervju sa šefom opozicije? Nekako, ne mogu vjerovati da biste Vi učinili takvo što. Mora da su me pogrešno obavijestili…”
A onda bi Jadranka Kosor počela zamuckivati, zamuckivati i zamuckivati, pokušavajući pronaći odgovarajuće obrazloženje za povijesni autogol, što ga je efektno zabila, i na kojem SDP i Zoran Milanović mogu dograđivati ionako veliku anketnu prednost pred HDZ-om.
Priopćenje Hrvatske demokratske zajednice, u povodu gostovanja Zorana Milanovića kod Zorana Šprajca na HTV-u ovu Dnevniku od 13. prosinca, jedan je od najgorih simoboličkih skandala koji su se desili HDZ-u unatrag desetak godina.
Kažemo simboličkih, zato što HDZ-ov prosvjed ne može imati nikakve negativne političke posljedice. U krajnjoj liniji, čak je i HTV donekle ignorirao tu HDZ-ovu izjavu protiv elementarnih pravila političkog i medijskog ponašanja.
Podsjetimo, Hrvatska demokratska zajednica napala je HTV zato što je Zoran Milanović dobio veliki prostor u TV Dnevniku.
HDZ je napao HTV i zbog sadržaja razgovora s Milanovićem, ustvrdivši kako HTV reklamira SDP i kako je nedopustivo da Milanović unaprijed kritizira još neobjavljene Vladine proturecesijske mjere.
Prvo, apsolutni je skandal da vladajuća stranka misli, i da se usuđuje javno reći, kako šef glavne oporbene stranke nema što tražiti u središnjoj informativnoj emisiji Hrvatske televizije!
Ako HDZ uistinu misli da opoziciji treba onemogućiti pristup HTV-u, neka to izravno kaže, pa neka se poslije suočava s opravdanim bijesom većine građana.
Otkako je umro dr. Franjo Tuđman, iz čijeg se ureda televizijski program izravno bio uređivao, nikada niti jedna vladajuća stranka i niti jedan politički vođa koji je bio na vlasti nije osporio šefu opozicije pravo na vrijeme na državnoj televiziji.
Jadranka Kosor učinila je, dakle, nešto što nije padalo na pamet ni Ivici Račanu, kao ni Ivi Sanaderu (osim ako HDZ nije objavio to priopćenje bez znanja gospođe Kosor).
Takvim su potezom Jadranka Kosor i HDZ sugerirali da nas žele vratiti u pretpolitičko vrijeme, kada je vlast doista nastojala, raznolikim sredstvima, spriječiti da opozicija dođe u medije.
Hrvatska televizija javna je medijska institucija koja mora servisirati potrebe svojih korisnika, građana Republike Hrvatske.
Socijaldemokratska partija trenutačno uživa trećinsku potporu svih hrvatskih građana (što SDP, usput govoreći, čini znatno popularnijim od HDZ-a).
Čelništvo HDZ-a, napadajući činjenicu da je HTV intervjuirao Zorana Milanovića, izravno osporava politička prava trećine hrvatskih građana.
No, i to je znatno manje važno od uistinu zastrašujuće činjenice da se vladajuća stranka skandalizira nad televizijskim intervjuom šefa oporbene stranke!
Takav je jezik u hrvatskoj politici i u hrvatskom društvu već odavno nedopustiv i strahovito vonja na rane devedesete, u koje se, kako je pokazao ishod predsjedničkih izbora, većina Hrvata nipošto ne želi vratiti.
Kao što se sada zgražavamo nad mentalitetom u HDZ-u, koji je doveo do osporavanja prava šefa oporbe da gostuje u HTV-ovu Dnevniku, tako ćemo, ako se vlast promijeni, s jednakim uvjerenjem braniti pravo gospođe Kosor (ili bilo kojeg drugog čelnika HDZ-a) da dobije što veći prostor u državnim medijima.
Tu se, sasvim jednostavno, radi o abecedi demokracije, koju je Jadranka Kosor, tko zna zašto, odjednom zaboravila.
Ovdje još valja dodati da je prigovor protiv Milanovićeva kritiziranja Vladine politike neobično besmislen: pa čak je i Vladimir Šeks, nedavno, na toj istoj Hrvatskoj televiziji, bio izjavio kako je prirodna uloga oporbe da svim sredstvima kritizira vlast.
Prosvjed protiv televizijskog intervjua Zorana Milanovića drugi je teški promašaj Jadranke Kosor u samo mjesec dana.
Gospođa Kosor duboko je u krivu ako misli da njezin obračun s Ivom Sanaderom, za što je dobila zaslužene komplimente cijele Hrvatske, može pokriti tako očigledne propuste, poput ovog priopćenja, ili poput nečinjenja i amnezije u slučaju Božidara Kalmete.
Podsjetimo, Božidar Kalmeta onaj je ministar u čijem su resoru otkriveni neki od najgorih državnih financijskih skanadala.
Kalmeta je i onaj ministar čije lokomotive svakotjedno lete u zrak, pa je u povodu jedne takve nesreće gospođa Kosor na Hrvatskom radiju dobronamjerno i neoprezno bila izjavila kako očekuje Kalmetinu ostavku.
Dan kasnije rekla je da su je krivo protumačili, iako ne znamo kako smo mogli krivo protumačiti ono što smo doslovno čuli.
Budući da je Božidar Kalmeta čovjek za kojeg se držalo da je od Zadra stvorio HDZ-ovski Fort Davidson (koji se Josipovićevom premoćnom pobjedom u tom gradu počeo pretvarati u Alamo ili Maginotovu liniju); budući da je, dakle, Kalmeta lojalno podržao Kosor u obračunu sa Sanaderom, jasno je da ga premijerka sada ne može smijeniti.
To je, uostalom, politički racionalno.
Međutim, kako javnosti objasniti da se Vlada uistinu dosljedno bori protiv korupcije dok ministar najkorumpiranijeg sektora državne uprave ostaje nedodirljiv.
Bojimo se da Jadranka Kosor u ovom slučaju ispada nekonzekventna.
Uz ova dva slučaja, od kojih jedan, priopćenje protiv HTV-a, ima samo simbolički značaj, dok drugi, slučaj Kalmeta, posjeduje dubinsku, sadržajnu važnost, gospođa Kosor suočava se i s nizom velikih problema koji dovode u pitanje njezinu dugovječnost na položaju najpopularnije hrvatske političarke.
Činjenica je, nažalost, da hrvatsko gospodarstvo otkako je Jadranka Kosor preuzela premijerski položaj nije nimalo napredovalo.
Naprotiv, naše su brojke iz tjedna u tjedan sve gore i gore.
Valja se nadati da će famozni Vladin Fond za pomoć gospodarstvu barem zaustaviti rast nezaposlenosti, koja je dosegla nepodnošljivu razinu.
Kada, dakle, pogledamo prvih pola godine Jadranke Kosor, moramo priznati da je uspostavila bolje odnose sa Slovenijom, da nije željela poduprijeti predsjedničku kandidaturu Milana Bandića, da je omogućila policiji da radi svoj posao u antikorupcijskoj kampanji te da je pobijedila Ivu Sanadera (što je impresioniralo hrvatske građane).
Sve su to značajni plusevi.
Međutim, sasvim je jasno kako Kosor, koliko god je podržavali na svim mogućim skupovima HDZ-a, i dalje suvereno ne vlada strankom (jer bi se u suprotnom već davno riješila ljudi poput Kalmete); i danas je jasno da Vlada, barem zasad, ne vodi nikakvu protukriznu politiku; i danas je prvi put posve razvidno, zbog HDZ-ova prosvjeda protiv Milanovićeva intervjua, da je gospođa Kosor osoba s lošim osjećajem za demokraciju.
Hrvatska se, uistinu, ne može ponositi premijerkom koja javno kaže da se šef opozicije ne bi trebao pojavljivati na državnoj televiziji.
Iskreno vjerujem da se od mandata naredne Vlade, tko god pobijedio na izborima, nikada više nećemo morati suočavati s takvim preddemokratskim infantilnostima.
