Godine 1965. redatelj Stanley Kubrick i SF pisac Arthur Clarke već su bili uvelike zabavljeni idejom da zajedno naprave ozbiljni, znanstveno utemeljeni SF film. Dopisujući se između Cejlona i New Yorka, slavni režiser i jednako slavni pisac bistrili su više mogućih ideja, sve dok se Kubrick nije odlučio da za predložak budućeg filma uzme Clarkeovu kratku priču “Sentinnel”. Dvojica autora brusila su scenarij filma koji je tada još nosio radni naslov “Journey Beyond the Stars” (Putovanje iza zvijezda).
Perfekcionist Kubrick bio je izrazito nezadovoljan izgledom i uvjerljivošću dotadašnjih SF filmova. Smatrao ih je djetinjastima, naivnima, vizualno nezanimljivima i - što je najvažnije - znanstveno neuvjerljivima. Htio je da njegov film bude što bliži onom kako će put u svemir doista izgledati. Trebala mu je pomoć struke. Stoga se tijekom 1965. obratio dvojici stručnjaka iz NASA-e: inženjeru Fredericku Ordawayu, te crtaču Hans-Kurtu “Harryju” Langeu.
Lange je bio Nijemac koji je usko surađivao sa svojim zemljakom, raketnim znanstvenikom i ocem raketne znanosti, Wernherom von Braunom. Langeov posao je bio da kao crtač konceptualizira i likovno predoči buduće letjelice i naprave, da bi se na taj način mogle vizualizirati vladi i financijerima. Von Braun je običavao reći da “u NASA-i svi troše novac, samo ga Lange donosi”.
Osjetljiva stvar
Kubrick je Ordawayu i Langeu predložio da formalno pristupe ekipi filma kao znanstveni konzultanti, a Lange i kao scenograf. Obojica su trebala dopuštenje NASA-e, a to je značilo dopuštenje von Brauna. Stvar je bila osjetljiva. Von Braun bio je pruski barun i otac Hitlerovog raketnog programa, a američke vlasti planski su zataškale njegovo članstvo u SS-u i NSDAP-u da bi ga doveli u SAD kao znanstvenika.
Godinu ranije - 1964. - Kubrick je u kina pustio svoju hladnoratovsku satiru “Dr Strangelove” u kojoj je naslovni lik - njemački znanstvenik koji radi za Amerikance, a mehanička mu se ruka sama diže na nacistički pozdrav - bio očita i neuvijena parodija von Brauna. Ipak, Ordaway i Lange dobili su zeleno svjetlo, pod uvjetom da svi Langeovi crteži i makete prođu obavještajnu provjeru, da ne bi bilo curenja vojnih tajni.
Scena iz filma 'Dr. Strangelove'
U iduće dvije godine, Lange je napravio desetke crteža u kojima je do zadnjeg detalja osmislio izgled i interijere budućeg high-techa, od izgleda letjelice - preteče shuttlea - preko izgleda stolica, računala, pa čak i ručne naprave koja frapantno nalikuje iPadu. Dio tih crteža tek je nedavno objavio filmski povjesničar Christopher Frayling u britanskom Sight and Soundu, i preko njih se vidi temeljita znanstvena priprema izgleda budućeg filma.
Kubrickov film - sada pod naslovom “2001: Odiseja u svemiru” - 1968. se pojavio u kinima i, unatoč često neprijateljskim kritikama, postao krupni hit. Osim idejne intrigantnosti i znanstvene utemeljenosti, gledateljima su pažnju plijenile fascinantne scenografije, često posve neočekivane, poput barokne sobe u stilu Louisa XVI iz završnog dijela filma. Američki filmski teoretičar Phillip Kolker napisat će tih godina utjecajan esej u kojem pokazuje da su upravo prostori - kao “proširenje” mentalnog stanja likova - glavno Kubrickovo oruđe ekspresije. Film je tadašnjoj publici bio frapantan i zbog do tada neviđenih scena specijalnih efekata, poput antologijske “star-gate” scene poniranja u duboki svemir za koju je specijalist posebnih efekata Douglas Trumbull dobio Oscara.
Razvoj tehnologije
Jedan kritičar tada je napisao rečenicu koja će se idućih godina često citirati: “SF film koji će uvjerljivošću nadmašiti Kubricka bit će snimljen - u svemiru.”
Od “Space Odyssey” je prošlo 46 godina, a tih 46 godina pokazalo je kako unatoč hordama futurologa zapravo slabo možemo predviđati budućnost tehnologije i društva. Koncem šezdesetih, činilo se očitim da će uskoro ljudska vrsta vršljati bližim svemirom i tamo snimati filmove, što se nije dogodilo. Istodobno, nikom tada nije ni na pameti bio frapantan razvoj digitalne tehnologije i kompjutorski generirane slike koja je filmskim autorima omogućila da čudesa oko kojih se Kubrick mučio uz računalo crtaju mišem. Ipak - “Odiseju u svemiru” nije pregazilo vrijeme. Dapače, kako vrijeme teče dojam je da je cijeli suvremeni SF takoreći izišao iz Kubrickovog šinjela, a broj filmova koji izravno ili neizravno imitiraju “Odiseju” gomila se sve više.
‘Čudne sobe’
Jedan od takvih je i “Interstellar”, vrlo dobri i intelektualno poticajni SF spektakl britanske braće Christophera i Johnathana Nolana. “Interstellar” je film koji tematizira niz tema koje su dotaknute i u “Odiseji” - susret sa superiornom, “mentorskom” izvanzemaljskom inteligencijom, vremenski paradoks, crvotočine u prostor/vremenu. Kao i “Odiseja”, i “Interstellar” je rađen u bliskoj suradnji s astrofizičarom Kipom Thorneom, a upravo je nedavna anketa našeg lista među znanstvenicima pokazala da su fizičari zadovoljni znanstvenom utemeljenošću filma. No, “Interstellar” duguje Kubricku na mnogo razina.
Američka kritičarka T. R. Witcher nedavno je objavila esej u kojem uspoređuje barem dvije scene “Interstellara” s onima iz Kubrickova filma. Prva od njih je - naravno - fascinantna scena poniranja u crvotočinu koja je izravno inspirirana “star-gate” scenom. Druga je scena “čudne sobe” - kod Kubricka kasnobarokne - scena koju Witcher nalazi parafraziranu u nizu suvremenih SF filmova, od trilogije “Matrix”, preko De Palmine “Misije Mars” do “Kontakta”, a kod Nolana ta je soba vizualizacije petodimenzionalnog prostor/vremena. Witcher pokazuje kako je Kubrick utjecao i na ne-SF filmove poput “Fontane života” Darrena Aronofskog ili Malickovog “Drva života”.
Christopher i Johnatan Nolan se - pak - iz filma u film pokazuju kao najdosljedniji “kjubrikovci” u suvremenom filmu. U “Inception”, cijeli su film temeljili na vrlo “kjubrikovskoj” ideji da je fizički prostor filma ekstrapolacija uma lika. U “Dark Knight Rises” antiutopijski vizualiziraju represivni Zapad nakon socijalne revolucije poigravajući se s Kubrickovim distopijskim političkim pesimizmom. U “Interstellaru” povezuju SF spektakl i filozofska pitanja slobodne volje, predestinacije i vremenskog paradoksa, kao što je to radio Kubrick.
Interstellar - trailer
“Interstellar” je možda najintrigantniji, ali nije i jedini takav SF. Vremena kad se holivudska znanstvena fantastika sastojala od jurcanja kroz svemir, napada malih zelenih, mačevanja svjetlosnim sabljama i kolonijalnog “spašavanja” trećesvjetskih svemiraca davno su prošla.
Političan SF
Filmovi kao “Source Code” (2011, D. Jones) ili “Looper” (2012, R. Johnson) poigravaju se idejom vremenskog paradoksa, filmovi kao “Snowpiercer” (2013, Bong Joon-ho), “Elysium” (2013, N. Blomkamp), “Oblivion” (2013, J. Kosinski), pa čak i crtić “WALL-E” ( 2008, A. Stanton) bave se distopijskom temom budućeg, ekstremno klasnog društva nastalog na planetu nakon ekološkog samouništenja. Suvremeni visokobudžetski SF na razini dizajna, vizualne ekspresije i začudnosti duboko gazi po Kubrickovom tragu. No, postoji još nešto po čemu je visokobudžetski SF danas slijedio Kubricka: po tome što je postao i političan i misaono ambiciozan. Sjena starog Stanleyja u suvremenom je filmu - ukratko - sve dulja.