Na početku svoga prvog mandata, Barack Obama znao je satima polirati govore za različite skupove na kojima je nastupao. Uvijek je dojmljiv, zanimljiv, razgovjetan, ali to nisu glavne zadaće političara.
Brzo je shvatio da je vremena za prave poslove malo, da je od efektnog govora katkada važniji rezultat politike koju izrečeno trasira ili najavljuje.
Svejedno, ostaju i dalje ključni govori kojima je u prvoj godini mandata Obama izložio svoju političku filozofiju.
Izgovoreno tada velikim je dijelom bilo razlogom goleme nade koju je probudio, pa i kredita kojemu je svijet bio spreman dati za obećanja koja uvijek nije ispunio.
Inauguralni govori američkih predsjednika nisu obična obraćanja javnosti.
Događaju se svake četiri godine, međusobno se uspoređuju, gleda se tko se pojavio u kojoj ulozi, koliko je bilo predstavnika manjina, čija je Biblija korištena, što se pjevalo.
Od kako je Franklin Pierce 1853. tek stavio ruku na Bibliju, ona se više ne ljubi. Od 1881. i Chestera Arthura, izgovara se fraza „Tako mi Bog pomogao“.
Obamin prvi inauguralni govor 2009.godine bio je kritiziran kao previše općenit, ali dopadljiv. Izgovoreno 21. siječnja 2013. godine bio je isto tako bez osobito impresivnih jezičnih bravura, s malo vanjskopolitičkih poruka, ali uz nekoliko važnih točaka koje markiraju naše vrijeme i koje će ga trajno zabilježiti.
Obama je napomenuo kako je Amerika završila „desetljeće ratova“.
U borbi za mir, treba se okrenuti i razgovorima s onima koji su drukčiji, s njima treba pronaći zajednički jezik i povjerenje.
Svugdje na svijetu, SAD će se i dalje truditi da u demokraciji živjeti počnu svi koji je još uvijek nemaju.
Sjedinjene Američke Države se očito više neće uključivati u sukobe posvuda, a model neizravnog uplitanja koji je do sada primijenjen u Libiji i Siriji i dalje će biti dominantan. Od širenja slobode, da bi se u slobodnom svijetu mogla razvijati sloboda Amerike, Washington ipak ne odustaje.
U gospodarskom oporavku treba računati na sve, a u blagostanju uživati moraju svi.
Samo zdrava nacija može biti sretna, samo osjećaj da se za zdravlje brine, može ojačati samopouzdanje, a društvo učiniti jačim.
Obamino obraćanje vlastitim biračima, onima koji su poniženi, koji u zemlji s najboljom medicinskom uslugom na svijetu imaju lošiju uslugu nego u zemljama Trećeg svijeta, jer ne postoji sustav medicinske zaštite, najavilo je bitke u Kongresu.
Onima koji u Ameriku svejedno dolaze jer ju i dalje drže boljim dijelom čovječanstva, koji žive u SAD-u, a nemaju dokumente, treba osigurati dostojanstvo, omogućiti da u SAD-u ostanu kao ravnopravni i doprinoseći članovi društva.
Gospodarska ravnopravnost, zdravstvena zaštita i liberalniji tretman imigranata, važni su stupovi unutarnje politike, crte razdvajanja američkog društva danas.
Daleko najvažnije je upozorenje na važnost da se sačuva planet, priznavanje klimatskih promjena kao ozbiljne opasnosti.
To je jedna od onih bitaka koje vjerojatno neće biti do kraja dobivene - one na kraju nisu samo američka odgovornost - ali ih se treba otvoriti, kako bi se za budućnost sačuvala planeta na kojoj je moguće graditi ideje slobode.
Možda najrevolucionarnije bilo je spominjanje gay prava u kontekstu općih načela iz Ustava SAD-a.
Ako su svi ljudi stvoreni jednaki, onda to vrijedi i za one koji su drukčije spolne orijentacije, onda to znači da i njima treba priznati pravo da ravnopravno žive i vežu se.
UUključenost manjina u društvu Obama je na inauguraciji pokazao i kroz pjesnika Richarda Blancoa, Kubanca podrijetlom, gaya, malo poznatog široj javnosti, koji je povezao identitete koji su snažno podržali Demokrate, Obamu.
Drugi će se inauguracijski govor Baracka Obame zapamtiti zbog toga što je veliki dio onoga što je rečeno, moglo biti izgovoreno za četiri, osam, gotovo i četiri stotine godina, kako je sam Obama ilustrirao ideju o potrebi da se Amerikanci nastave boriti, kako bi se sačuvao duh onoga što su Očevi nacije u Philadelphiji zapisali krajem 18. stoljeća.
Naslov cijele manifestacije bio je „Vjera u budućnost Amerike“.
Jasno je kako ju Barack Obama pronalazi u Ustavu, dokumentu koji se u svakom vremenu treba iznova tumačiti.
Svi ljudi stvoreni su jednaki, ta je činjenica možda očigledna, ali to se ne događa samo po sebi. Individualne slobode, koje su zapisane u Ustavu, čuvati se mogu samo kolektivnim, zajedničkim naporima.
Iz europske perspektive gotovo nestvarno izgleda tako često pozivanje na Bibliju, zazivanje Boga.
Iz hrvatskog očišta gotovo je nevjerojatno da se tomu unatoč može s najvažnijeg mjesta govoriti o inkluziji „pedera i lezbi“, manjinaca i onih koji se negdje drugdje bore za slobodu.
Tako to valjda izgleda kada se u Bibliju i zakone države doista vjeruje.