Bivši libanonski premijer i vođa opozicijske koalicije 14. ožujka Saad al-Hariri, sin Rafiqa al-Haririja koji je ubijen u atentatu 2005. godine, bezrezervno je optužio režim u Damasku za bombaški napad u Bejrutu koji se dogodio jučer oko 15 sati.
- Jasno je kao dan tko je ubio šefa unutarnje sigurnosti Visama al-Hasana, rekao je Hariri.
Naime, brigadnog generala Al-Hasana smatralo se jednim od vodećih sunitskih dužnosnika u Libanonu, a nedavno je inicirao istragu protiv dvojice dužnosnika povezanih s režimom Bašara al-Asada.
Suniti u strahu
Trenutni libanonski premijer Najib Mikati je izjavio kako vlada radi na otkrivanju svih okolnosti vezanih uz napad, a suspendirao je svoju odluku da preda ostavku zbog događaja nakon konzultacija s predsjednikom Michelom Sleimanom. Naime, izjavio je da ga je Sleiman zamolio da ne preda ostavku kako “država ne bi ponirula u stanje paralize.”
Kao jedan od razloga svoje odluke naveo je percepciju sunitske zajednice u Libanonu, kojoj i sam pripada, da su na meti. -Prolazim kroz kritičnu fazu jer se moja sekta osjeća napadnutom, rekao je i pozvao na osnivanje Vlade nacionalnog jedinsta.
Paljenje guma
U međuvremenu, u nekoliko područja u Libanonu je došlo do prosvjeda u kojima su prosvjednici paleći gume i blokirajući prometnice izrazili svoj bijes oko ubojstva visokopozicioniranog pripadnika obavještajnih službi koji se otvoreno protivio režimu Bašara al-Asada.
Mnogi se pitaju da li se ovim činom kriza iz Sirije prelila i na Libanon, dodatno komplicirajući kako političku, tako i društvenu scenu Libanona koji je vrlo polariziran događajima u svome susjedstvu.
Duhovi prošlosti
Libanon je već jednom proživio brutalni građanski rat u kojemu je između 1975. i 1990. godine život izgubilo oko 120.000 ljudi, a mnogi imigrirali tražeći sigurnost van Libanona. Duhovi građanskog rata su još uvijek vidljivi na društvenoj i političkoj sceni Libanona. Ako se potpuno razbude, Libanon je u opasnosti da se scene sektaškog nasilja i razaranja iz sedamdesetih i osamdesetih godina iznova ponove.
Kako tijekom građanskog rata, tako i tijekom devedesetih i dvijetisućitih godina Libanon je bio svjedokom ciljanih bombaških napada na političare i novinare koji su se svojim političkim stavovima i pisanjima zamjerili svojim atentatorima. Posljednji val atentata počeo je u rujnu 2004. godine, a najviše je odjeknulo ubojstvo Rafiqa al-Haririja 2005.
Ono što je jasno kod svih ovih političara i novinara koji su bili mete atentata, su njihovi otvoreni antisirijski stavovi i retorika. Kao i kod svih političkih ubojstava u Libanonu, rijetko kad netko preuzme odgovornost. Dok mnogi prstom upiru u Siriju kao najlogičnijeg nalogodavca, istrage ubojstava uglavnom rezultiraju ulaskom u slijepe ulice. Upravo je Wissam al-Hassan preuzeo istraživanje okolnosti oko Haririjevog ubojstva. Vodio je istragu protiv bivšeg ministra informiranja i saveznika Bašara al-Assada, Michela Samaha, koji je naposljetku i pritvoren.
Njegovo ubojstvo stoga prijeti eskalacijom događaja na libanonskoj političkoj sceni, koja je već ionako polarizirana događajima u Siriji. Međusobna optuživanja vladajuće koalicije 8. ožujka, čiji je član i Hezbollah, i opozicije koja se veže uz koaliciju 14. ožujka, traju već nekoliko mjeseci.
Samo mala iskra
Hezbollah se optužuje za direktnu financijsku i vojnu pomoć režimu u Damasku. Slobodna sirijska vojska je već nekoliko puta zarobila navodne pripadnike Hezbollaha u Siriji, retorički prijeteći da će proširiti svoja djelovanja na južna predgrađa Bejruta u kojima je središte potpore Hezbollahu. Saad al-Hariri, vođa najutjecajnije opozicijske opcije, se optužuje za financiranje i slanje oružja opozicijskim snagama Sirije.
U etnički i vjerski nehomogenoj državi kao Libanon samo mala iskra može rezultirati požarem katastrofalnih posljedica. No, sve političke i vjerske opcije su svjesne razarajućih posljedica građanskog rata, te nikome nije za cilj da Libanon postane novo bojište.