GORDANA HORVAT ZA GLOBUS

'JA SAM MAJKA SEDAMNAESTERO DJECE' Ispovijest SOS-mame iz Dječjeg sela Lekenik: Nijedno nije biološki moje, ali nema toga što za njih ne bih napravila

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.09.2017. u 15:41

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

'U Dječjem selu Lekenik radim 25 godina, od njegova osnutka 1992., i želim ovdje, uz svoju djecu, dočekati mirovinu', kaže Gordana Horvat

“Nijedno nije biološki moje, nisam ih rodila, ali nema toga što za njih ne bih napravila. Oni nisu moj posao, nego moj život. Mi smo poput drugih sretnih obitelji, samo što živimo u SOS-selu i što djeca imaju samo jednog roditelja. I to uvijek mamu. Za sada nemamo SOS-tate”

U proteklih skoro 25 godina Gordana Horvat je odgojila 17 djece, 9 dječaka i 8 djevojčica, uključujući i četvero o kojima se i danas brine – dvije djevojčice u dobi od 5 i 9 godina i dva dječaka od 9 i 12 godina. Iako im nije biološka majka, sve ih, kaže, jednako voli kao da su njezina rođena djeca. Neke je preuzela kao novorođenčad, druge koju godinu kasnije, a do njihove 15 godine, odnosno završetak osnovne škole, svima je bila poput majke. Čak 13 puta je, kaže, išla u prvi razred. Tako je to, komentira, kada se odlučiš biti SOS-mama, a ona je po stažu trenutačno najiskusnija u SOS Dječjem selu Lekenik i jedina koja tamo radi od samog osnutka 1992.

Danas ima 54 godine, a sa samo 29 se javila na natječaj za posao u novoosnovanom dječjem selu. Do tada je živjela u roditeljskom domu u mjestu Grdanjci pokraj Bregane uz samu slovensku granicu. U Zagrebu je završila srednju pedagošku školu, a kasnije, uz posao u Lekeniku, i studij pedagogije.

Testiranja

“Živjela sam s roditeljima i bila nezaposlena. Povremeno bih radila neke sezonske poslove, neko vrijeme u đačkom domu pa na zamjeni u školi. Nikako nisam mogla naći trajniji posao i zbog toga nisam bila zadovoljna. Htjela sam promjenu. Znala sam da želim raditi nešto s djecom. Vidjela sam oglas u novinama. Nisam ni znala što je to SOS-mama. Poslala sam molbu i te jeseni 1992. su me pozvali na razgovor. Uslijedila su razna testiranja, razgovori, psihotestovi... I onda su mi javili da sam prošla dalje i pozvali me u tzv. školu za mame koja je bila organizirana na Sljemenu. Mislim da nas je bilo 13, no samo smo nas tri postale SOS-mame, a ja sam bila najmlađa. Posao u Lekeniku dobila je i Božena Jertec, koja je prošle godina otišla u mirovinu. Upoznala sam je na Sljemenu i postala mi je najbolja prijateljica s kojom sam godinama u SOS Dječjem selu dijelila dobro i zlo”, govori Gordana i prisjeća se kako su u siječnju 1993. stigla prva djeca o kojoj su se brinule u jednoj unajmljenoj kući u Lekeniku te su svakodnevno išle u SOS-selo koje je tek bilo izgrađeno i uređivale su se kuće u koje će se uskoro useliti.

PRIVATNA ARHIVA

Gordana Horvat sa skupinom djece o kojoj se brinula tijekom svog rada u Lekeniku

 

Objašnjava kako djeca iz cijele Hrvatske u Lekenik dolaze rješenjem centara za socijalnu skrb. Riječ je o djeci za koju se njihovi roditelji nisu u stanju kvalitetno brinuti, a neki su izgubili pravo roditeljstva pa djeca iz sela idu na usvajanje. Neki mališani se nakon nekog vremena vrate u biološku obitelj, a najviše je onih koji ovdje provedu cijelo djetinjstvo. Kada dijete dođe, stručni tim procjenjuje kojoj će ga obitelji odnosno SOS-mami pridružiti. Obično jedna mama brine se o petero djece, a ponekad ih je i sedmero jer je pravilo da se biološka braća i sestre ne rastavljaju. Svaka obitelj ima svoju kuću. Kad završe osmi razred u obližnjoj osnovnoj školi, dječaci i djevojčice sele se u SOS Zajednice mladih u Zagrebu ili Velikoj Gorici, gdje ostaju dok ne završe srednju školu, a neki, koji upišu fakultete, i koju godinu duže. Osigurana im je briga dok ne završe školovanje i osamostale se. Svakog kolovoza budući srednjoškolci u Lekeniku priređuju veliku oproštajnu zabavu koja se zove kukuruzijada.

Posjete vikendom

“Budu to dosta emotivni trenuci jer znamo da je završila jedna životna faza, ali se i dalje viđamo, dolaze mi vikendom u posjet, znaju i prespavati tu u kući, obratiti mi se za savjet ili pomoć... I tako najčešće ostajemo u kontaktu i kada odrastu, mnogi redovito dolaze i kao odrasli ljudi. Uvijek znaju gdje će me naći. Svatko od njih će do kraja moga života imati mjesto u mom srcu i biti moje dijete. Kada o njima pričam uvijek kažem - moja djeca”, govori Gordana koja nema biološke djece, ali ima dvije odrasle nećakinje Aleksandru i Antoniju koje također voli kao da su joj vlastite kćeri.

“Nije svako dijete jednako zahtjevno, no većina ih dolazi iz nesređenih obitelji i imaju veće potrebe koje nastojim zadovoljiti. Kao svaka druga mama, i SOS-mama ima dan pun obaveza. Mora kuhati i čistiti, održavati kuću, pisati zadaće, ići u školu na roditeljske sastanke... Dok traje školska godina, svako jutro im pripremim doručak i ispratim ih u školu. Onda idem u kupovinu pa kuham ručak i istodobno pomažem oko zadaće djeci koja u školu idu popodne. Ovi koji su u školi popodne ručaju oko podneva, a ubrzo za stol dođu i ovi koji su imali školu ujutro. Popodne opet pišemo zadaće, a navečer zajedno gledamo televiziju i već oko 22 sata idem spavati da bih se ujutro mogla rano ustati“, kaže Gordana kojoj ostaje jako malo vremena za sebe jer uvijek nekom nešto treba. Nedostaje joj, kaže, kolegica i prijateljica Božena s kojom je znala ujutro popiti kavu, kao i kolegice Marica i Ana koje su također otišle u mirovinu. Njih četiri su, otkriva Gordana, zajedno išle u šetnje. Otkako su otišle, manje izlazi.

Voljela bi, kaže, ako je zdravlje posluži, i ona u Lekeniku raditi do pune mirovine, još desetak godina. Kaže da već zna da će joj nedostajati ovakav život. Objašnjava kako SOS-mame primaju mjesečnu plaću i imaju sva prava iz radnog odnosa, pa tako i godišnji odmor i slobodne dane. Gordana slobodne dane uzima jednom mjesečno, pa ih nakupi i sedam u komadu, i tada u pravilu odlazi kod majke i sestre u svoje rodno mjesto. Dok nje nema, o djeci se brine SOS-teta koja inače po potrebi pomaže svakoj SOS-mami.

Obostrana ljubav

“I kada me nema redovito se čujem s djecom i naravno da mi fale. Oni nisu moj posao, nego moj život. Nisam ih rodila, ali nema toga što za njih ne bih napravila. A najsretnija sam kada vidim da je ta ljubav obostrana. Kroz majčinsku ljubav koju im pružam djeca se pune emocijama. Koliko sam ja za njih učinila i podarila im svoje životno iskustvo i ljubav, toliko sam ja i od njih dobivala i učila. Od svakog sam nešto naučila i sve me to oblikovalo kao osobu. Definitivno su me učinili boljom osobom”, kaže Gorana i otkriva kako je njezina velika maza petogodišnja djevojčica koja nema šanse da zaspi bez puse za laku noć. Iz iskustva govori da se većina djece brzo prilagođava svojoj novoj SOS-obi­telji, a svakome djetetu koje dođe priredi se doček dobrodošlice jer se i mali članovi obitelji uvijek vesele novom djetetu.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

“Koliko sam ja za djecu učinila i podarila im svoje životno iskustvo i ljubav, toliko sam ja i od njih dobivala i učila”

 

“Dijete koje tek dođe zahtijeva više pažnje, pa nastojim s njim što više razgovarati i steći povjerenje, da vidi da sam ja nova osoba koja će postati stalna u njegovu životu i shvati da ću mu pružiti svu ljubav i brigu, da mi se može u svakom trenutku obratiti bez straha, da ga neću osuđivati što god da napravi, nego da sam tu da mu pomognem. Većini treba oko pola godine da se opuste, naviknu na novu sredinu, na mene i na ostalu djecu. Veća djeca, od pet ili šest godina, teže se prilagođavaju, dok je s manjima lakše, ali je zato fizički napornije. Uglavnom, kad ih je sedmero u kući, doista nije lako. Znaju se i međusobno posvađati. Pubertetlije često nemaju tolerancije prema manjima, idu im na živce... Bude svađa kao u svakoj obitelji, pa ponekad mama mora smiriti situaciju. Nisam tip koji se voli ljutiti. Ne ljutim se na djecu. Trudim se shvatiti njihovo ponašanje i usmjeravati ih. Kažem djetetu zašto mu nešto ne valja, da bi mu bilo bolje da napravi ovako i ovako, da se međusobno dogovaraju, a ne da mi jedni druge tužakaju i traže da budem sudac. A kada samo jedno ili dvoje odu na praznike, osjećam da je kuća prazna i jedva čekam da se vrate, da se kuća ispuni glasovima jer sam navikla da je stalno bučno i veselo”, ističe Gordana Horvat i miluje po glavici 9-godišnjeg Miću, koji je upravo završio drugi razred i koji kao iz topa progovara kako je teta Goga - super.

Kućanski poslovi

“Sviđa mi se i njezina frizura i odlično kuha, najviše kad napravi meso u saftu. Ona mi je teta, ali kao mama. Volim je i ona mene voli. Nikad me ne živcira, osim ponekad kada moram pisati zadaću. Hrvatski mi teže ide zbog čitanja, a matematika mi ide dobro“, kaže Mićo, koji s Gordanom živi već šest i pol godina.

“Tjeram ga da uči. Gnjavim ga i kada mora pospremiti ormar i krevet. Prije ručka on na stol postavi pribor za jelo, i pomete stepenice i terasu”, dodaje Gordana i objašnjava kako svako dijete ima svoja zaduženja u kućanskim poslovima.

“Volim se igrati autićima. Svaki mjesec idemo u Zagreb u kino i shopping. Ima puno dućana s legićima, plišanim igračkama, priborom za školu... Svaki put nešto dobijem”, otkriva Mićo, koji je to jutro sam kod kuće s Gordanom jer su djevojčice kod djeda i bake. Drugi dječak se igra na playstationu u društvenom centru i stiže kući na ručak.

“Trudim se da ishrana bude raznolika i da sadrži što više povrća, čime djeca baš nisu oduševljena posebno kad im skuham karfiol pa ga onda malo zakamufliram drugim namirnicama. Voće je svaki dan na stolu, a kolače obožavaju. Neki dan su njih dvojica pojela cijeli protvan tiramisua”, kaže Gordana, a dječaci hvale njezine popečke od kelja i pohane patlidžane. Mali Mićo nije ljubitelj graha, ali ga ipak pojede.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA
 

“Naša teta Gordana najbolje kuha”, uglas govore dječaci, a ona ponosno kaže kako je jedan od dječaka kojeg je odgojila, Bernard Bušić, danas vrhunski kuhar koji se educirao u Hrvatskoj i Italiji te trenutačno radi u jednom restoranu u Bolu. Brigu o njemu je preuzela kad je imao tri i pol godine i oduvijek je, kaže, jako volio jesti, ali je i gledati kako priprema pojedina jela. Tako je uz nju učio kuhati i upisao srednju ugostiteljsku školu. I 12-godišnjak kojeg sada odgaja kaže da želi postati kuhar, dok se Mićo ne može odlučiti bi li radije jednog dana bio policajac ili automehaničar. No, obojica kažu da im je još prerano ozbiljno razmišljati o izboru zanimanja, a u školi prolaze s čvrstom četvorkom. Starija djevojčica, članica Gordanine obitelji, niže same petice, a SOS-mama tvrdi i kako rado pomaže ostaloj djeci u učenju poput prave male učiteljice. Ne bi je, dodaje, čudilo da se jednog dana odluči za učiteljski poziv.

“Teta Goga je kao hobotnica kojoj bi ponekad trebalo deset pari ruku da na vrijeme stigne napraviti sve što treba”, kaže za sebe SOS-mama dok svojim dječacima priprema sendviče za logorovanje na Uni na koje kreću za pola sata. Mićo je jako uzbuđen jer mu je to prvi put da će negdje provesti puna četiri dana izvan kuće bez svoje omiljene tete. Prije polaska se otišao presvući i pažljivo uskladio boje majice, hlača, čarapa i tenisica, što smo svi odmah primijetili, pa je sav sretan prokomentirao kako se voli dotjerati pogotovo kad zna da će u društvu biti djevojčice. A Gordana otkriva kako se od malena jako volio gledati u ogledalo i komentirati kako je zgodan.

Smjena generacija

“Svi su jako dobri. Možda i zato što sam ja s njima dobra. No, nije na meni da sebe hvalim. Ja sam samo obična žena koja radi malo drugačiji posao u kojem osjećaš da radiš nešto korisno. Nije mala odgovornost imati priliku toliko utjecati na nečiji život. Mislim da sam se od samog početka dobro snašla i nekako sam si odmah odredila da bih to mogla raditi do mirovine. Sretna sam, i kada su moja djeca oko mene i onda kada sam sama. Nikada nisam imala osjećaj da zbog ovoga što radim bilo što propuštam u životu. Posvetila sam život odgoju djece i nikad nisam požalila jer me to jako usrećuje”, ističe Gordana Horvat. Otkriva nam kako je u Hrvatskoj trenutačno 31 SOS-mama, 16 ih je u Lekeniku, a ostale su u Ladimirevcima u Slavoniji gdje je drugo SOS Dječje selo. Kako koja od njih ode u mirovinu, zapošljava se nova. Neke žene, govori Gordana, planiraju taj posao raditi nekoliko godina pa ga toliko zavole da ostanu do kraja radnog vijeka. Prema njezinu mišljenju, za svako je dijete najbolje da živi u obitelji, s mamom i tatom, što u slučaju mališana o kojima se biološki roditelji ne mogu ili ne žele brinuti znači da je poželjno da ih netko usvoji. Ima, međutim, djece koja izričito žele ostati u SOS Dječjem selu, i ta njihova želja se uvažava. Prošle je godine, otkriva, usvojena jedna djevojčica o kojoj se brinula četiri godine.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

“Nikada nisam imala osjećaj da zbog ovoga što radim bilo što propuštam u životu, jer posvetila sam svoj život odgoju djece”

 

“Djecu učim da su svi ljudi jednako vrijedni i važni bez obzira na vjeru, nacionalnost ili boju kože. Najvažnije mi je naučiti ih da budu pošteni, ali im i usaditi radne navike i osjećaj odgovornosti jer će im tako biti lakše snaći se jednoga dana kada ih sustav više ne bude štitio, nego će se morati sami o sebi brinuti. Neće uvijek kraj njih biti mama da im donese skuhano, oprano i ispeglano”, kaže Gordana i naglašava važnost radionica koje u Lekeniku osmišljavaju stručni timovi s ciljem da djeca steknu što više životnih vještina.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

“Djecu učim da su svi ljudi jednako vrijedni i važni bez obzira na vjeru, nacionalnost ili boju kože. Najvažnije mi je naučiti ih da budu pošteni, ali im i usaditi radne navike i osjećaj odgovornosti”

 

“Čaj već znam skuhati. To je prelagano. Slično se kuhaju i hrenovke. Znam da je nešto s vodom. Hrenovke se kuhaju u malo manjem loncu”, hvali se Mićo.

“A tko radi najbolji čaj?” pita ga Gordana.

“Ti”, ogovara dječak, a ona dodaje kako zna pomiješati različite vrste čaja, pa je napitak svaki put drukčiji.

Obiteljska savjetnica

A kada se SOS-mama nađe u nedoumici kako postupiti u određenoj situaciji, obrati se obiteljskoj savjetnici koja sudjeluje i na tjednom obiteljskom sastanku na kojem SOS-mama s djecom raspravlja o raznim problemima koji su najčešće vezani uz školu. No, pamti Gordana i jednog dječaka koji je u školi bio odličan, ali je emocionalno bio jako težak i nikako nije prihvaćao ičije sugestije. S njim joj je, priznaje, bilo jako teško. Danas je srednjoškolac.

Dok su dječaci na logorovanju, a djevojčice kod djeda i bake, Gordana Horvat će četiri vruća kolovoška dana provesti kod svoje sestre Irene u rodnom mjestu pokraj Bregane. Odmak od svakodnevice joj dobro dođe da malo sredi misli i odmori se. U srpnju je provela tri tjedna godišnjeg odmora u svom apartmanu u Novalji na Pagu, a tjedan dana je bila i na moru sa svoje četvero mališana iz Lekenika. Svake godine idu zajedno na ljetovanje koje su ove godine proveli u Rovanjskoj. Uvijek su svi zajedno za Božić kada djeca u dnevnoj sobi okite veliki bor, kao i za Uskrs kada oboje jaja. Za Novu godinu pak uglavnom svi pozaspu prije ponoći, pa si čestitaju ujutro.

“Obavezno slavimo i rođendane. Prije sam ja pekla torte, a zadnjih godina ih naručim iz jedne slastičarnice. Slavljenik izabere kakvu tortu želi. Djeca jedna drugoj izrađuju rođendanske poklone ili ih kupuju od džeparca. Ideja je da život u SOS-selu bude što sličniji životu u sretnoj obitelji. Jedino što je u našoj obitelji samo jedan roditelj. I to uvijek mama. Za sada nemamo SOS-tate. No, imamo nekoliko SOS-mama koje su udane pa im muževi dolaze u posjet i druže se s djecom i pomažu im u svoje slobodno vrijeme”, kaže Gordana Horvat i pokazuje sliku svoje prve SOS-obitelji z 1993. godine. Dijana, Katarina, Slavko, Vinko i Mario. Mario je ujedno i prvo dijete koje je došlo u selo u dobi od samo 17 mjeseci i 15 godina je proveo s Gordanom. Danas ima 27 godina, živi u Zagrebu, završio je srednju školu i radi kao elektromehaničar.

PRIVATNA ARHIVA

Prva djeca o kojoj se brinula Gordana Horvat u jednoj unajmljenoj kući u Lekeniku stigla su u siječnju 1993.

 

“Dijana ima troje djece i živi u Njemačkoj. Redovito se čujemo. Slavko je zrakoplovni tehničar i radi u bazi u Lučkom. Bio je u mirovnoj misiji u Afganistan. To mu je oduvijek bio san i ostvario ga je. Uvijek je znao što želi. I mnogi drugi od moje djece su napravili zavidne karijere, neki već imaju svoje obitelji i djecu. Ali su i dalje svi oni moja djeca i uvijek se razveselim kad me posjete ili me nazovu, čestitaju Božić, Novu godinu, rođendan....” priznaje SOS-mama.

Izdvajamo