JASNA KOVAČEVIĆ ZA GLOBUS

KNJIŽNIČARKA KOJU SVI ZNAJU 'Znam da polovici svojih zaposlenika idem na živce. Ponekad sama otvorim knjižnicu vikendom da bih ugostila nekog pisca'

    AUTOR:
    • Boris Orešić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.11.2017. u 15:08

Zagreb, 021117.
Cvjetni trg.
Jasna Kovacevic, voditeljica Knjiznice i citaonice Bogdan Ogrizović, upravo je objavila knjigu o narodnim knjiznicama.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Jasna Kovačević, voditeljica Knjižnice i čitaonice Bogdan Ogrizović

Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića jedno je od kultnih mjesta u Zagrebu - ne samo mjesto na kojem se može posuditi knjiga nego i doista sresti pisca. Njezina voditeljica upravo je objavila knjigu u kojoj otkriva zašto su narodne knjižnice i danas izuzetno važne.

Jedino zbog čega Jasna Kovačević u životu žali jest što se nije bogato udala da ne mora raditi, nego da putuje po svijetu. Markantnu dugogodišnju voditeljicu Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića, smještenu na zagrebačkoj špici u Preradovićevoj ulici, ljubitelji knjige jako dobro poznaju. A ona neumorno smišlja nove razloge da ih privuče u knjižnicu. Tako su već legendarni postali susreti s piscima koji se pod nazivom “Kava i kolači” od 2000. održavaju nedjeljom popodne. Osmislila ih je s pokojnim Simom Mraovićem, za kojeg kaže da joj svakog dana nedostaje.

“Imali smo tu i Pascala Brucknera i Alaina Finkielkrauta. Dolazi Bruckner i ja mu oduševljena kažem - ne mogu vjerovati da vas mogu dotaknuti. Na što on meni odgovori - samo dirajte i to gratis. Zar to nije duhovito...”, priča Jasna Kovačević.

Premda je cijeli život okružena knjigama i književnicima, tek je nedavno objavila prvu vlastitu knjigu koja nosi naslov “Narodna knjižica - središte kulturnog i društvenog života”. Zapravo je, priznaje, ukoričila svoj doktorski rad koji je malo preuredila s neskrivenom ambicijom da knjiga postane i literatura za studente bibliotekarstva. Od 1994., naime, u Hrvatskoj nitko nije ništa napisao o narodnim knjižnicama koje u Zagrebu postoje više od 110 godina.

Mnogo je toga Jasna Kovačević u knjizi napisala na temelju iskustava iz vlastite prakse. Doktorirala je prije dvije godine u Zadru na informacijskim znanostima, iako je dosta prije toga, otkriva, trebala doktorirati iz književnosti i u zadnjem trenutku se predomislila i upisala novi doktorat.

Opis posla

“Treba naći vrijeme za pisanje. Ovo je cjelodnevni posao. I kada radim popodne, telefoni mi zvone od jutra jer ljudi koji me zovu ne znaju da radim popodne. A radim i nedjeljom kada se u knjižnici vode razgovori s osobama iz kulture. Nekad ih je vodio Simo, a danas Ivica Prtenjača. Kao što mi koji ovdje radimo ta okupljanja nedjeljom manje doživljavamo kao posao, a više kao druženje, tako su i posjetitelji opušteniji. Imamo stalni broj korisnika, mahom onih kojima smo mi dnevni boravak jer ni za što drugo nemaju novca. Čak ne moraju biti ni članovi da bi koristili sve naše usluge. To su često usamljeni ljudi koji su ovdje u knjižnici uspostavili svoje društvene mreže. Niti jedna nedjelja nije prošla ispod 50 ljudi”, ističe Kovačević.

Knjižničaru ili bibliotekaru je, otkriva ona, čitanje novih knjiga u opisu posla, no jasno je da nitko ne može sve pročitati. U knjižnicu, objašnjava, dolaze nove knjige, a djelatnici su specijalizirani za određena područja, primjerice dječju književnost i čitaju knjige iz svoga područja te ih na sastancima prepričaju ostalim kolegama.

“Mnogi dugogodišnji korisnici, čiji se ukus očito podudara s mojim, redovito traže da im preporučim neki naslov. Naravno da drukčije preporučujete nešto što ste pročitali, a pogotovo ako vam se i jako svidjelo”, zaključuje Kovačevič koja mjesečno pročita čak desetak knjiga. Na pitanje očekuje li i od svojih kolega knjižničara da toliko čitaju, odmah kaže: “Ja ništa ne očekujem.”

Debele knjige

Zagreb, 021117.
Cvjetni trg.
Jasna Kovacevic, voditeljica Knjiznice i citaonice Bogdan Ogrizović, upravo je objavila knjigu o narodnim knjiznicama.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Jasna Kovačević, voditeljica Knjižnice i čitaonice Bogdan Ogrizović

 

“Mislim da čovjek koji radi u knjižnici prvenstveno mora voljeti ljude i knjige. Znam se ponekad naljutiti kada čujem kolege kako ujutro na kavi pričaju o glupostima. Kažem da bih baš voljela da mi netko kaže da je pročitao neku knjigu koja ga je oduševila. Jer ja to radim. Jedna od takvih je nova knjiga Mani Gotovac koju smo nedavno promovirali. O samoubojstvima tinejdžera se kod nas inače ne piše. Čak i ne govori. Kad me neka knjiga tako oduševi, imam potrebu o njoj pričati”, ističe Kovačević i dodaje da je knjižničarima i unutar radnog vremena predviđeno vrijeme za čitanje. No ona na poslu ne stigne prelistati ni novine, a kamoli čitati knjigu. Stoga se čitanju prepušta u večernjim i noćnim satima i to gotovo uvijek - u krevetu.

“Kada ujutro na posao dođem u 9 sati, to znači da sam prije posla bila kod frizera ili češće da sam do tri u noći čitala. Krevet mi je pun knjiga. Ako imamo promociju, posebno domaćeg autora, smatram da bi bilo nepristojno ne pročitati knjigu. Kolege me zezaju da volim debele knjige. No, ja ne gledam broj stanica. Volim historiografsku fikciju, dobar roman, Latinoamerikance... Tek nedavno sam na preporuku jednog prijatelja pročitala Hitrecove ‘Kolarove’, roman iz 2005. godine. Jako mi se svidio i iznenadila sam se kako je prošao ispod radara. Sad čitam ‘Tako počinje zlo’ Javiera Maríasa upravo potaknuta Mani Gotovac. Jedna knjiga otvara drugu”, govori Kovačević.

Obrazovna ustanova

Dodaje kako se svi lomovi u društvu, sve promjene i tegobe, prelamaju kroz knjižnice koje su prije svega obrazovne ustanove. “Radim u ovoj knjižnici 29 godina. Uvijek je bilo ljudi koji nisu imali novca ili posla, ali su imali ljudsko dostojanstvo. Bili su zahvalni. No u posljednjih nekoliko godina prisutna je agresija. Svaki dan ovdje imamo promocije na kojima često budu domjenci. Neki se ljudi, uglavnom starije dobi koji po cijeli dan sjede u knjižnici, na promociju knjige dođu najesti, i to čine besramno. Navale na hranu. Nitko im ne brani uzeti, ali nije pristojno baš sve pojesti, nego pustiti i druge. Kad im prigovorim, znaju me izvrijeđati i idući dan opet doći. Neki od njih su doista gladni, neki žive s djecom koja ih istjeraju van, izađu ujutro i vraćaju se kući navečer. To me rastužuje”, kaže Kovačević i zaključuje kako je knjižnica na neki način postala i socijalna ustanova.

S druge strane, mnogo je i mladih ljudi, od djece predškolske dobi do srednjoškolaca i studenata koji dolaze učiti, osobito oni s obližnjeg Pravnog fakulteta. Knjižnica surađuje s fakultetima, a ima i dobar izbor knjiga na stranim jezicima pa dolaze studenti tih jezika.

“Smetaju mi paušalne primjedbe kako ljudi ništa ne čitaju jer to nije točno. Imamo oko 20.000 redovnih članova i još toliko korisnika drugih knjižnica koji posuđuju kod nas. To je dobra brojka. Imamo nekoliko korisnika starijih od 95 godina koji još uvijek čitaju. Tko je počeo čitati kao dijete, čita cijeli život”, ističe Jasna Kovačević, koja smatra da bi i sve ostale knjižnice, bez obzira na to gdje se nalazile, mogle ponuditi više događanja ljubiteljima knjiga.

Prisjeća se 1988. i svojih početaka u “Bogdanu Ogrizoviću” kada je, kao mlada knjižničarka na odjelu dječje književnosti, predlagala da počnu dovoditi pisce, na što su neki kolege prilično burno reagirali pa čak i sazivali posebne sastanke negodujući da će im se povećati obim posla. A njoj je samo bilo logično čitateljima dati priliku da razgovaraju s piscima i taj je naum ostvarila deset godina kasnije kada je postala ravnateljica.

“Znam da polovici svojih zaposlenika idem na živce. Ponekad sama otvorim knjižnicu vikendom kako bih ugostila nekog pisca. Ako treba, sama nosim i stolce. I sama sebe pitam zašto to radim. Ali kada imamo lijep program i sve dobro prođe, osjećam se ispunjeno. Ipak je ovo humanistika i tako bismo se trebali ponašati. Mi smo tu zbog ljudi”, govori iskusna bibliotekarka te dodaje kako posjetiteljima nikada nisu branili da u knjižnicu uđu sa svojim psima. Jedino na ulazu stoji upozorenje da je zabranjeno telefoniranje, a to, dodaje kroz smijeh, svi rade.

Pod pseudonimom

“Sa psima nikada nije bilo problema, ali s ljudima... Ljudi misle da je dopušteno sve i svakoga kritizirati i tvrde da je to demokracija. Jedan moj prijatelj koji 30 godina predaje hrvatski u školi i znam da je dobar profesor priča mi kako mu se jedan tata požalio što mu je sin dobio četiri, a on misli da je trebao dobiti pet. Kod nas se ništa ne cijeni. Često se sjetim Nietzscheove misli da sve ima cijenu, a malo toga vrijednost. Oni koji pretjerano kritiziraju druge obično nisu dobri ni u svome poslu. Kada sam postala ravnateljica, svoje sam kolege, s kojima sam deset godina radila, podsjetila na sada već izlizanu Kennedyjevu izjavu – nemoj pitati što Amerika može učiniti za tebe, nego što ti za nju činiš”, otkriva Jasna Kovačević.

U slobodno vrijeme voli ljenčariti, sama ispijati kavu i čitati novine na Trešnjevci nedaleko od svog stana, u kafiću na tržnici u kojem su uz nju najčešće jedini gosti kvartovski pijanci. Zna da je tamo nitko neće ni susresti ni tražiti, a kava je odlična i košta samo šest kuna. Uz to već godinama pod pseudonimom lektorira knjige. A zašto joj je tako dugo trebalo da napiše svoju?

“Ipak sam ja završila književnost i imam dojam da sam bolje pisala prije nego što sam upisala fakultet. Kao da me nešto uštrojilo. Nedavno sam našla neke pjesme koje sam pisala za vrijeme studija i ugodno sam se iznenadila. Imam i nekoliko priča koje nitko nije vidio. Voljela bih napisati roman. Imam dvije teme u glavi. A valjda sam i lijena. Moj prijatelj Vaki mi je prije nekoliko godina poklonio bilježnicu koju je kupio u Jeruzalemu i zamolio me da svaki dan zapišem samo jednu rečenicu. Bilježnica je još u celofanu. Puno radim i kada dođem kući, volim malo otpustiti. A treba nešto i skuhati, oprati, opeglati... U knjige stalno stavljam neke cedulje, no postoji i divna biološka pojava koja se zove zaborav. Trebalo bi svaki dan nabacivati na papir”, zaključuje.

Tiskana izdanja

Stan joj je, kaže, pun knjiga, ima ih i na podu kao i raznih bilježaka, novina, izrezaka, fascikala... “Kada moja sestra koja je sutkinja dođe kod mene, ona poludi i kaže mi da će mi pospremiti stan. Ispada da sam prilično neuredna. Stan mi je studentski, bez zastora, tepiha i tabletića. Skupljam samo knjige s potpisom. Nove knjige koje dobijem, pročitam i poklonim knjižnici. Sestra mi kaže da živim kao student. Ima u tome istine”, priznaje Kovačević i u šali dodaje kako želi vjerovati da se ne uklapa u stereotipnu sliku neugledne knjižničarke.

“Sve je manje tih stereotipa. To je posao u kojem lako stekneš širok krug poznanika i prijatelja s kojima se volim družiti”, kaže Kovačević. Drago joj je što je u zadnja dva desetljeća “Bogdan Ogrizović” postao drago mjesto susreta i nalaženja. U današnjem društvu, smatra, knjižnice i te kako imaju budućnost jer se usprkos sve dostupnijim knjigama u elektronskom obliku, pojavljuje i trend da se čitatelji vraćaju tiskanim izdanjima.

“Kada uzmem novu knjigu, prvo je pomirišem”, ističe Kovačević. Na pitanje bi li ljudi, da imaju više novca, više kupovali, a manje posuđivali knjige, priča svoje iskustvo iz Moskve gdje je prije dvije godine držala jedno predavanje. Pozvala ju je direktorica moskovske knjižnice koja je bila u Zagrebu i ostala oduševljena što nedjeljom popodne njezina knjižnica ugošćuje pisce i puna je ljudi. Moskovske su knjižnice, uvjerila se Jasna, jako bogate i lijepo uređene, ali u njima nema ljudi. Ali zato u metrou svi čitaju. Rusi očito kupuju knjige koje su im cijenom daleko pristupačnije nego Hrvatima. Kod nas se, dodaje, nažalost izgubila i navika poklanjanja knjiga za rođendan.

Od članarina i zakasnina knjižnica, ističe, može ostvariti prihode koji nisu zanemarivi. Njezina je knjižnica tako prošle godine na taj način uprihodila 550.000 kuna, što je oko 18 posto ukupnog prihoda. No, s obzirom na sve sadržaje koje besplatno nudi svojim korisnicima, knjižnica bi, kaže, teško mogla opstati na komercijalnoj osnovi. U Hrvatskoj ili barem u Zagrebu ljudi nisu navikli platiti ulaznicu za promociju knjige. Uz to je u inozemstvu bogatim poslovnim ljudima čast donirati novac knjižnici dok kod nas to nije običaj.

Izdvajamo