Već sam dugo u poslu. Radio sam u svim podsektorima industrije seksa: od ulice, do posjeta kućama, eskorta, masaže, web cama, dominacije, porno industrije, telefonskog seksa. Isključivo radim s muškim klijentima. I još uvijek radim. Otvoreno, bez ustezanja, započinje svoju priču Luca Stevenson, seksualni radnik i aktivist.
Jedino ne želi otkriti koliko se dugo bavi “tim poslom” i koliko je star. Kaže da su godine ionako irelevantne i da čovjeka mogu odvući na krivi trag. Uostalom, duhovito dobacuje: “Godine valja skriti i radi klijenata.”
Na sve ostalo je spreman odgovoriti.
Luca Stevenson je Francuz, a ovih je dana došao u Hrvatsku sudjelovati na znanstvenom skupu posvećenom prostituciji, koji se održao u Institutu za društvena istraživanja “Ivo Pilar” i na Fakultetu političkih znanosti. Skup se, između ostaloga, bavio time kako različite zemlje u Europi tretiraju prostituciju.
Protjerani u mrak
Luca je zanimljiv i duhovit sugovornik. Netipično, na svoju životnu priču i na svoje odluke je vrlo ponosan. Iako se i dalje bavi seksualnim radom, trenutačno je fokusiran na aktivizam vezan za prava seksualnih radnika i radnica.
“Aktivizmom sam se počeo baviti prije deset godina u Londonu gdje sam bio seksualni radnik. Svjedočio sam stigmatizaciji i zbog toga sam se poželio uključiti u proces dekriminalizacije. Ranije sam živio u Francuskoj. Dok je Sarkozy bio ministar unutarnjih poslova, inicirao je donošenje zakona kojim je bio kriminaliziran već i sam 'izgled' seksualnih radnika. Naime, smjeli su se baviti prostitucijom, ali nisu smjeli izgledati kao da se bave prostitucijom, pa su doslovce bili protjerani u mrak”, objašnjava nam. Sporni zakon izazvao je proteste diljem Francuske, ali je i udružio feministkinje i aktiviste za seksualna prava.
“Kad sam se preselio u Veliku Britaniju, uključio sam se u akademsku inicijativu podrške, u kojoj su bili razni umjetnici, intelektualci, studenti... Sex Worker Open University bio je i ostao mjesto za razgovor i jaka institucionalna podrška”, dodaje.
Kako se uopće počeo baviti prostitucijom? Kao i kod većine, razlozi su, kaže, bili ekonomske prirode. “Živio sam prilično nomadski, putovao Europom, nisam imao love, pa sam izišao na ulicu. Željeznički kolodvori bili su 'sigurna zarada'”, kaže znakovito.
Izuzetak je, pojašnjava, i po tome što njemu prostitucija nikada nije bila – problem. “Nekima to jest težak izbor. Ja sam bio zainteresiran za taj posao. Meni je to bilo uzbudljivo, od scenarija koje klijenti zahtijevaju do cijele interakcije koja može biti i blesava i zabavna. Na kraju to je samo posao i zarada.”
A kako je danas? “Danas ne uživam u tom poslu kao nekada. Danas je to nešto što samo radim, nekada odrađujem, iako ima dana i kad sam potpuno uzbuđen. Dosta ljudi želi biti izvan te priče. Vrlo su različita iskustva. Ne treba generalizirati”, objašnjava Luca, koji se u međuvremenu i vjenčao. U sretnom je braku s muškarcem, njegov suprug zna čime se bavi. Više od toga ne otkriva.
Jedno je vrijeme, kaže, mislio da će prekinuti s tim poslom. Danas je i siguran da se time ipak neće baviti cijeli život. Kroz smijeh dodaje da je i industrija seksa itekako osjetila ekonomsku krizu.
“Manje je novca, a povećalo se tržište. U Londonu je mnogo ljudi iz Grčke i Portugala koji se bave prostitucijom, u tu ih je priču uvukla nezaposlenost. Zarada u ovom poslu ovisi o tome koliko radiš, mnogo je njih koji jedva od toga žive, a s druge strane ima onih koji sjajno žive od prostitucije. S obzirom na to da sam danas i aktivist, zarađujem bitno manje.”
Iako je njegov razlog ulaska u prostituciju bila i zabava, a ne samo siromaštvo, na pitanje zašto ljudi počnu prodavati svoje tijelo, odgovara bitno suzdržanije i opreznije.
“Razlog zbog kojeg se ljudi kreću baviti prostitucijom jest uglavnom ekonomski, siromaštvo. Nekima je to tek dopuna budžeta, drugi rade nesigurne poslove, treći su ovisnici... Mnoge transrodne osobe radi transfobije ne završe školu, pa onda i nemaju mnogo izbora. Kada si trajno obespravljen i društveno neprepoznat, prodaja tijela kao da se nameće sama od sebe. U tom su poslu i majke koje nemaju dovoljno novca da brinu o svojoj djeci, migranti koji nekako moraju preživjeti, na bilo koji način”, odgovara ozbiljno.
Žrtva klijenata
Najveći je problem u industriji stigma, tvrdi. Za muške seksualne radnike bitno je lakše jer “društvena kazna” u gay zajednici nije toliko opaka. No šire društvo je uvijek raspoloženo za osudu. Prostitucija je, dodaje, bila sastavnica homoseksualnog identiteta kroz povijest. I sama homoseksualnost je donedavno trpjela istu stigmu: prljavo, nezdravo, izopačeno.
“Za mnoge je seksualne radnike, čini mi se, puno veći problem zakonski okvir koji njih kažnjava i prepoznaje kao problem, dok potraživače, klijente ili posrednike štiti. Žene i transrodni seksualni radnici puno više pate zbog predrasuda vezanih za ovaj posao”, objašnjava Stevenson.
Je li se njemu ikada dogodilo da je bio žrtva policijskog ili nekog šireg društvenog represivnog okvira? “Ne, nikada nisam bio žrtva u smislu da me policija hapsila ili kažnjavala, ali sam bio žrtva svojih klijenata koji su znali da su vrlo male šanse da ću ih prijaviti. U tom smislu sam bio žrtva nepovoljne zakonske regulative. Nisam mogao doći do pravde jer ih nisam niti mogao prijaviti.”
Je li zabrinut za svoje zdravlje? Prostitucija neizbježno nosi rizike. “U smislu zdravlja, postoje tri dijela priče. Klijenti nekada traže nezaštićen seks, ali to ipak ovisi o onome što nudiš, pa posljedično to i dobivaš. Danas zbog nedostatka love ljudi pristaju na nezaštićen seks. Puno je više problema u smislu mentalnog zdravlja. Nasilje i diskriminacija su puno veći problem. Silovanje i nedostatak zaštite i institucionalne podrške, također.”
Religija i identitet
Tko su mu klijenti, pitamo. “Ovisno o tome gdje radiš – polovica njih su u braku, a polovica su ipak gay muškarci. Ili imaju problema sa 'standardom' ljepote koji ne zadovoljavaju ili im invaliditet bude prepreka pa onda nas zovu. 'Najzabavniji' su ovi u braku, osobito oni koji su jako pod utjecajem religije, odnosno kad im je religija bitan dio identiteta. Mislim na muslimane i ortodoksne Židove s internaliziranom homofobijom...”
Duhovito dodaje da se nikada nije zaljubio u svog klijenta. “Neki se jesu u mene zaljubili. Imao sam nekada duge odnose s klijentima. Jedan tip me je tražio da ga hranim kolačima i bananama, bio je napaljen na to, kasnije je htio da mjerimo trbuhe. Bio je zabavan tip sa zanimljivim fetišom. Nikada se nisam sprijateljio ni s jednim svojim klijentom, s nekima samo ostanem u dobrim odnosima, pa popijemo piće eventualno.”
Za kraj ga još jednom pitamo živi li u strahu od spolnih bolesti. On sa smiješkom odgovara: “Puno više se bez zaštite ševe ljudi koji se ne bave prostitucijom. Koristite zaštitu i sve će biti u redu.”
O zaključcima sastanka COST akcije “Comparing European Prostitution Policies: Understanding Scales and Cultures of Governance” više nam je rekla doc. dr. sc. Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. “S obzirom da se radi o znanstvenoj konferenciji, tj. sastanku, kao i obično, više je pitanja ostalo otvoreno nego što je doneseno zaključaka”, kaže.
Neka od tih otvorenih pitanja su kako se nositi s metodološkim i etičkim izazovima istraživanja ovog fenomena, kao i s marginaliziranošću i stigmatiziranošću koja često prati i same istraživače, kako situirati fenomen u okviru neoliberalnih praksi, kako definirati, mjeriti i ukazivati na eksploataciju u prostituciji, a istovremeno poštovati autonomiju i samoodređenje osoba koje se bave prostitucijom.
Zakonodavstvo
“Što se pak tiče politika prema prostituciji, jasno je da izravno ili neizravno kažnjavanje osoba koje se bave prostitucijom vodi ka kršenju brojnih njihovih prava, a ima i negativno javnozdravstvene aspekte. U izradu politika trebaju se uključiti i osobe koje se bave prostitucijom, a i znanstvenici, odnosno pri izradama politika valja uzeti u obzir i znanstvena istraživanja, koja treba poticati, što u Hrvatskoj još nije slučaj.”
Zanimljivo, Hrvatska i SAD imaju vrlo sličan zakonodavni okvir u tretiranju prostitucije. Kako je moguće da se i dalje lakše (ili redovito) kažnjava pružatelj seksualne usluge, a ne klijent odnosno posrednik? “Da, hrvatski zakonodavni model bliži je američkim modelima nego europskim, budući da kažnjava i osobe koje se bave prostitucijom, što se u Europi smatra zastarjelim i problematičnim. Dok američki modeli (osim onog u Nevadi) kažnjavaju sve strane, hrvatski ne kažnjava klijente (osim ako se radi o korištenju usluga prisiljenih ili maloljetnih osoba), nego samo osobe koje se bave prostitucijom, i to prekršajno, te osobe koje posreduju u prostituciji – kazneno i prekršajno”, pojašnjava.
Policijske statistike, međutim, pokazuju da je puno veći broj osuđenih osoba koje se bave prostitucijom u odnosu na posrednike. Jedno starije istraživanje (Kolarec i ostali, 2009.) pokazalo je da su, kad se radi o prekršajnim djelima, kazne strože za osobe koje se odaju prostituciji u odnosu na osobe koje omogućuju prostituciju.
“Moje istraživanje sudske prakse pak ukazuju da su meta represivnog sustava najranjivija skupina – osobe koje rade na ulici, od kojih neke gotovo jednom mjesečno završe u zatvoru. Također, osobe koje se bave prostitucijom mogu se i kazneno goniti za svodništvo u slučaju kad rade u istom stanu, makar svaka zadržava sav svoj novac. Hrvatsko zakonsko uređenje ukazuje da je dominantan model seksualnog ponašanja patrijarhalan – osobe koje prodaju seksualne usluge, a koje su većinom žene, subjekt su osude, moralne i pravne, pa čak i u situacijama kad su eksploatirane”, naglašava doc. dr. sc. Ivana Radačić.
Njezin kolega Josip Šipić iz Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) te vanjski suradnik na FPZG-u objašnjava kako akcija COST traje četiri godine, od 2013. do 2017. godine, a cilj joj je organiziranje polugodišnjih sastanaka znanstvenika iz različitih zemalja Europe koji se bave upravo istraživanjem prostitucije.
Kontekst
“Cilj je razmjena, razvoj i usporedba znanja o politikama prostitucije diljem Europe kroz aktivnosti istraživača i znanstvenika iz sljedećih zemalja: Austrije, Belgije, Bugarske, Hrvatske, Estonije, Finske, Francuske, Njemačke, Grčke, Mađarske, Irske, Izraela, Italije, Malte, Nizozemske, Norveške, Poljske, Portugala, Slovenije, Španjolske, Švedske, Švicarske i Ujedinjenog Kraljevstva. Mrežom koordinira dr. Isabel Crowhurst sa Sveučilišta u Essexu. Akcija COST omogućuje razmjenjivanje i unapređenje znanja o tome kako se koncepti, politike i prakse povezane s prostitucijom transferiraju kroz nacionalne kulture i lokalne kontekste, kao i implikacije što ih nose za razmjenu i koordinaciju znanja unutar ovog znanstvenog područja. Osim utjecaja na društvo i politiku, kroz otvaranje informirane debate o regulaciji prostitucije u Europi unutar kulturnog, povijesnog, društvenog i ekonomskog konteksta, ova akcija teži unaprijediti i metodološke istraživačke prakse te potaknuti i olakšati mobilnost europskih znanstvenika koji tek počinju s profesionalnim znanstvenim djelovanjem.”