Travu pod stopalima nisam osjetila davno. Tako... jedno dvije godine. Djetelinu. Pasju travu. Piriku. Sve sam to, a možda ne to, ali sasvim sigurno nešto drugo, osjetila kad sam ove nedjelje pošla na fotosession za Globus, s našom glazbenom divom Josipom Lisac i fotografom. Josipa je bila u crvenom golfskom odijelu, s crnom šiltericom i golfskim rukavicama koje su meni bile slatke kao da pripadaju Minnie Mouse . Vozili smo se u otvorenom autiću. “Auteku”. U autićima su se vozili i drugi, i ne bi čovjek vjerovao koliko discipline mora vladati u kretanju tih sitnih autića tako ogromnim prostorom golfskih terena s 18 rupa, piše Globus.
Oko nas je vladala tišina, a par labuda šetao se terenom kao da ga ima on, a ne netko drugi. “Ma pogledajte samo, kako je gordi!”, rekla je Josipa.
Josipa je krhka. Kad vuče golfska kolica, ne zna se vuku li ona nju ili ona njih, ali kad uzme palicu u ruke, i ispuca savršen swing, vidi se tko je tu domina.
Poslije snimanja, Josipa se presvukla u crno-bijeli – od tajica do lepršave svilene tunike – komplet s točkicama. I ekstravagantne tenisice s visokom petom. A zatim nije ni na trenutak dopustila da pomislim ići kući tramvajem. “Mirjana...!” Mislila sam da ćemo razgovarati u kavani, tako negdje, pa ću vidjeti cvijet zagrebačkog visokog društva, ali ne – mi smo imale svoj salon, u kojem je vjetar na visokim prozorima nosio bijele zavjese. Zatim se Josipa posvetila Globusu... koliko? Nekoliko sati? Nikad nisam vidjela nekoga tko je naizgled tako precizan, tako artificijelan – kad završite razgovor s njom, i sami pomalo lelujate, kao da ste bili u društvu one zmije koja se izvija iz košare, ali muzika nije potrebna, ona je u njoj – a tako se malo “pravi važan”.
Kad Josipa priča, ona budi apetite. Prema glazbi, radu i besposlici, zdjeli punoj kopra, hamam sauni. Još prije no što smo počele razgovor, ispričala mi je kako je bila u Turskoj, pa i “turskom shoppingu”.
“To vam je sve fake, to vam je jasno, ali to nije poanta... Poanta je u cjenkanju, u tobožnjoj ljutnji, u svađi, u tome da prodavač kaže – ‘ova je teža’, pa prema tome radi cijenu... I ja sam tamo kupila jedne lude pinky platforme, u njima sada idem na plac...”
Zatim moramo postati ozbiljne.
Kad ste počeli igrati golf?
- Davno, početkom devedesetih, dobivala sam časopise o golfu. Osjetila privlačnost. Družila sam se s Ivicom Šerfezijem, kojeg sam srela u Mokricama, na golf-terenu, s njegovom suprugom. Ali najjači poticaj došao je od moje prijateljice Vojke Kmet iz Novog Mesta koja me zvala da dođem na turnire, da ona mene malo uvede u to.
Što vam se u golfu svidjelo?
- Da sam okružena zelenilom, da mi je iznad glave prekrasno to lepo plavo nebo... Golf je rentgen, odmah se vidi tko se prepucava, tko se pravi važan, ja sam tu, na terenima, vidjela teških scena, ružnih riječi.
Caddy, osoba koja traži loptice, nosi torbu, često je lik u pričama F. S. Fitzgeralda, mislim da je jedna od njih i rana verzija “Velikog Gatsbyja”. Jeste li ih možda čitali?
- Ne, ali sad bih možda mogla. Da, caddy je bitan, ali ne samo da vam nađe lopticu, nego i da vam pomogne, psihološki, u nekom trenutku. Tanka je linija od pravilnog do potpuno nepravilnog. I to je, da se malo našalim, špijunski sport, jedan drugoga gleda, a sve vas gleda onaj treći, pa netko dođe na loš glas – nemoj s njim igrati, jer on vara... Miro, moj učitelj, inače i profesionalni igrač, rekao bi – u golfu, kad si s jednom osobom dva sata, sve znaš o njoj.
Našli ste jednu novu strast... Jedna vam se pjesma zove “Danas sam luda”. Možda biste to i danas mogli reći?
- Točno! Ali na jedan sasvim drugi način od onih koji sve rješavaju svađom, i vikom, ja sam čim bih naslutila potencijalno konfliktnu situaciju, sve to smirivala. Tako i ovdje – ak’ ne ide, idem doma...
...