Ljevica može uspjeti samo ako donosi promjene

Mi smo poput Syrize, pa čak i bolji od njih - tako je nekako Ivan Sinčić komentirao rezultate izbora u Grčkoj, pokušavajući uzjahati na pobjedu tamošnje nove ljevice i predstaviti se nekom vrstom hrvatskog Alexisa Tsiprasa. I njegov se Živi zid bori protiv politike štednje, čak za “monetarni suverenitet Hrvatske”, reći će. Vodu na mlin Sinčićevih tvrdnji tjeraju upravo objavljeni rezultati redovitog istraživanja agencije Ipsos puls po kojima je Živi zid munjevito, u samo mjesec dana, postao treća najjača stranka u državi i s rejtingom od 12,5 posto u ovom trenutku pobire oko polovice HDZ-ova (27,6 posto) ili SDP-ova (21,2 posto) skora.

Takav uspjeh Živi zid može zahvaliti činjenici da je u predsjedničkoj kampanji kao dominantnu temu uspio nametnuti probleme prezrenih u svijetu hrvatske tranzicije. Nevolje socijalno najugroženijih slojeva i skupina. Desetaka, pa i stotina tisuća socijalnih gubitnika koje etablirana politika kao da nije primjećivala. Nezaposleni, blokirani, deložirani, zakinuti, besperspektivni, pauperizirani… Hrvatska već dvadesetak godina funkcionira kao zemlja ogromne socijalne nepravde, stanovništva izmrcvarenog lopovskom privatizacijom, a potom predugom recesijskom krizom. Ali njihove drame u hrvatskoj politici kao da nije bilo. Po socijalnom nezadovoljstvu i očaju Hrvatska je Grčka u malom.

Dakle, potreba za hrvatskom Syrizom postoji. Evidentno je da prostora za takvu političku opciju ima. Ali postoji li snaga koja bi u taj, dosad upražnjeni prostor mogla ući? Živi zid nema tih kapaciteta. Ni blizu pobjedniku grčkih izbora za čiju se slavu sada pokušava ogrebati. Ne samo zato što se u našem slučaju ne radi o ljevici. Sinčićeva se stranka naziva nadideološkom, ali prije je riječ o nekakvom političkom miš-mašu. Osvojili su publiku svojim aktivizmom, spremnošću da se vlastitom snagom i organizacijom odupru nehumanim deložacijama. Ali u njihovim je političkim proklamacijama mnogo infantilnosti. Dramatično im nedostaje znanja i iskustva. Sinčić je politički zbrčkan i nerazgovjetan. Karizmatičnost Alexisa Tsiprasa može sanjati. Ako Živi zid pretendira da ga se smatra hrvatskom Syrizom, onda je u najboljem slučaju riječ o nekakvoj Syrizi u pelenama.

Osokoljeni spektakularnim uspjehom grčke ljevice mnogi će se sada htjeti prodati kao hrvatska varijanta tog fenomena. Ali takve stranke ni takvog političkog lidera na hrvatskoj političkoj sceni jednostavno nema. Ljevica se mora radikalizirati barem onoliko koliko se radikalizirala socijalna situacija - to je recept koji je SDP-u u više navrata preporučio Antun Vujić, kao jedan od posljednjih bardova hrvatske lijeve misli. Ali institucionalizirana socijaldemokracija u tom se pogledu pokazala nemoćnom i nezainteresiranom. Premda će Zoran Milanović sada izgleda zaigrati upravo na tu kartu. Pokrenuo je oprost dugova najugroženijima, brzopotezno je donio zakon kojim je na godinu dana obuzdao divljanje kredita u švicarcima, najavljuje ukidanje valutne klauzule i rat s bankarima, već dulje vrijeme izjašnjava se protiv politike štednje i tvrdi da Hrvatska taj, po njemu, neuspješni model neće primjenjivati, neće otpuštati ljude ni rezati plaće, oko proračunskog deficita pritisku Bruxellesa neće popustiti…

Milanović anticipira politiku na kojoj se Alexis Tsipras, nova ikona europske ljevice, vinuo do trijumfa. U navodno herojskom otporu hrvatskog premijera politici štednje mnogo je prodavanja magle. Evidentno je da Grčkoj nametnuti program ekstremnih rezova i štednje nije uspio. Nije zaustavio ekonomsko propadanje, čak ni rast dugova, devastirao je društvo. Terapija nije bila dobra. Ali nije ona uzrok problema. Nisu mjere štednje skrivile sunovrat te zemlje, nego su razlog propadanja loše, nerazumne i neodgovorne politike njenih vlada. Mahnita potrošnja koja je trajala decenijama rodno je mjesto krize iz koje Grčka ne nalazi izlaz. Slično je i u hrvatskom slučaju. Hrvatska također troši mnogo više nego što stvara. Već barem dvadeset godina zemlja proždire vlastitu supstancu i budućnost. Milanovićevo nepristajanje na politiku štednje i navodno čuvanje radnih mjesta šarena je laža.

Hrvatski premijer odbija štednju samo kad je riječ o državi. Ali nije zaustavio rezove na živom materijalu, na građanima. Ne pristaje da državu učini štedljivijom i jeftinijom, da je prilagodi mogućnostima privrede, pa se ona i u recesijskim godinama gojila, dok je gospodarstvo skapavalo. Radna su se mjesta u državnom sektoru čuvala, realni se stalno sušio.

Grčka je prethodnih godina bila izložena drastičnim, nesmiljenim i nehumanim rezovima, koji - dodatni je problem - nisu urodili plodom. Nedovoljnu uspješnost politike štednje u tom slučaju, pa možda i na globalnom planu, hrvatska Vlada sada uzima kao alibi za svoj izostanak reformi. Ljevica može uspjeti, odnosno dobiti izbore - pokazuje europsko recentno iskustvo i primjer Alexisa Tsiprasa - samo ako nosi promjene. Ako može hvatati korak s radikaliziranim zahtjevima vremena. Ako je snaga statusa quo, nema šanse.