Bol je u meni puna. Ona se širi i obuzima me. Uvijek je tu. Čeka! Javlja se iz straha ili traume. Tada vlada samo ona - riječi su nevoljnika čijim životom vlada bol a pomoći ili nema ili je teško dostižna. Možemo li više učiniti da život onih koji pate zbog fizičke ili emocionalne boli bude manje traumatičan?
Glumci, glazbenici, likovnjaci, liječnici... okupljeni na jednom mjestu, odnosno hrvatskom projektu Komunikacijom protiv boli, koji postaje sve više svjetski, tvrde - može! Ne samo da su laki na riječima nego su ovih dana pokazali i da mogu dati svoj doprinos boljem razumijevanju boli, odnosno onoga što više ili manje, češće ili rjeđe, muči svakog čovjeka. Predstavljena je grafička mapa inspirirana pričama pacijenata o različitim vrstama boli i kako je doživljavaju.
Naprosto, nema osobe koja barem jedanput u životu nije osjetila neku vrstu boli. Svatko se s njom nosi kako zna i umije. U početku pokušava se dobiti pomoć plakanjem na ramenu ako im ga netko ponudi, gutanjem tableta u uvjerenju da će im kad-tad pomoći, ali na kraju većina odustane. Zatvore se sa svim svojim nevoljama u kutiju jer malo je onih koji razumiju o čemu govore, radilo se o emocionalnoj, fizičkoj ili pak fantomskoj boli.
Osvijestiti sve oko nas da je bol u blizini i da će nas kad-tad ščepati, pa ćemo i sami trebati barem toplu riječ, cilj je projekta Komunikacijom protiv boli, koji kreće u europske i svjetske pohode. U projekt su se uključili liječnici i umjetnici pa je tako prošlog tjedna svjetlo dana ugledala grafička mapa sa 27 listova koju su stvorili eminentni hrvatski grafičari u samo dva tjedna. Prvu mapu umjetnici su odlučili pokloniti papi Franji, a već su dobili poziv za predstavljanje u Chicagu i Ukrajini te Italiji. Dobre viracije kojima se želi pomoći nevoljnicima dopunit će Glazbena akademija svojim CD-om, kao i glumci predstavom na temu boli kojom se želi ukazati na nužnost bolje komunikacije pacijenta i liječnika. Sve koordinira CEPMET (Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta). Polovicom svibnja u Europskom parlamentu raspravljat će se o utjecaju boli na društvo, a sudjelovat će i doc. dr. Marijana Braš iz CEPAMET-a. Ovi grafički listovi najbolje govore koliko je snažan krik koji oni koji trpe bol rijetko ispuštaju, ali je pitanje želimo li ga čuti. Čak i “papirante” priče bile su inspiracija umjetnicima koji su vizualizirali ono što su neki nakon duljeg vremena uspjeli “baciti” na papir.
S. M., pacijentica s PTSP-om nastalim nakon silovanja
Autor grafike: Zlatko Kesser
Često sanjam o tome što sam doživjela u djetinjstvu, ranoj mladosti. Sanjam kako je netko nepoznat pokraj mene u krevetu, a ja se ne mogu pomaknuti. Kad se probudim sva u znoju, otuširam se, trljam do boli kao kad sam imala 15 godina. Fuj! Prljavo. A trajalo je više od dvije godine! Mučenje, zlostavljanje. Vrištala sam u nadi da će netko od stanara čuti, ali nije čuo nitko, a ako i jesu, nisu htjeli ulaziti u sukob s njim. Kao ni strina koja mi je rekla da bolje da to radi on nego netko mlađi tko će me napumpati. A ja sam za moju obitelj trebala biti sretna jer sam besplatno bila u stanu kod strica, kod ugledne zagrebačke obitelji. Trideset godina šutim. Bojala sam se da drugi ne razumiju, da misle kako sam uživala. Kad o tome pričam, ima grč u trbuhu, sličan onom kad me stric silovao. Boli me i treba me boljeti. Još i ta bol u leđima koja traje godinama. Kažu da ima neuropatsku osobinu. Što god... Uzimam lijekove za bol. Obišla sam nekoliko doktora, davali su mi razne terapije, ali nitko nije pisao o mojim traumama, o tome da me silovao bliski rođak. Vi ste me malo-pomalo natjerali da je izbacim. Sjećate se, kad sam počela govoriti o tome, izgubila sam u mjesec dana dvadeset kila. Polako se vraćam “kući”. Hoću li uspjeti?
V. D., osobna priča liječnika o boli nakon gubitka oca
Autor grafike: Željko Lapuh
I moj je otac umro od raka prije 33 godine. Liječnici su ga operirali i rekli: tu se više ništa ne može, pun je metastaza. Možete ga odvesti kući. Majka ga je njegovala kod kuće, umro je s trideset osam kilograma. Tek kad se suočimo s tako teškom bolesti u vlastitoj obitelji, počnemo gledati život drugim očima. Mnogi su me pitali kako sam komunicirao s ocem, jesam li mu sve rekao, da li sam govorio o prognozi i koliko mu je još preostalo od života. Svi su u obitelji mislili da ja to znam, da mi to neće biti problem. Ipak sam liječnik. A meni je svaki susret s njim bio trauma. Bilo mi je teško gledati kako polako nestaje netko kome si se divio, tko ti je bio uzor, tko te stvorio i odgajao. A onda odjedanput odlazi, umire, kopni, nestaje... Nikad nismo izgovorili riječi koje bi ga potresle; iako je on sve znao, nismo govorili o prognozi, o kraju... Šalio sam se svojim izgledom. Nikad nismo izgovorili riječ rak premda se otac polako spremao na odlazak. Tada nije bilo jakih anelgetika. Koliku je bol trpio, kakva patnja? Pokušavao sam sve da je smanjim, ali bez uspjeha. Samo bi rekao: “Noć je, sjedni kraj mene, ne moraš valjda otići, budi tu, ostani uz mene”. To su sigurno najčešće riječi onih koji boluju od teških bolelti bez obzira jesu li odrasli ili djeca.