| Šarm i snaga Nakon samo jednog razgovora bilo mi je jasno kako se uz Savku moglo poći u nemilost, u socijalnu smrt, pa i u zatvor |
Na intervju sa Savkom Dabčević-Kučar stigao sam kada je već bila u konačnoj političkoj mirovini. Desetljeće tuđmanizma bližilo se kraju, predjeli iz naših djetinjstva bili su naseljeni mržnjom, konačnu povijesnu pobjedu ostvarili su oni zbog čije je mračne i neizgovorene prijetnje krčmarica Mara jednoga dana zašutjela. Taj novinski razgovor pamtim jer je sugovornica u njega, u jedan obični novinski intervju, koji više ništa nije mogao popraviti ni promijeniti, ulagala energiju i šarm kakvi se, pod uvjetom da ih čovjek ima i da ih umije prenijeti na drugoga, ulažu samo u silno važnim životnim trenucima. Tako je, nema sumnje, razgovarala sa svima, to je, valjda, bila forma i sadržaj njezina karaktera, ali ja sam bio istinski opčinjen. Kada čovjek ima tu moć da ni jednoga trenutka u dvosatnome razgovoru olakom riječju ne podcijeni sugovornika, nego mu posveti svu pažnju ovoga svijeta, tada taj čovjek, barem kada je o politici riječ, doista raspolaže nesvakidašnjim talentom. Uglavnom, postalo mi je jasno, ono što mi inače nikada nije jasno, kako se uz političkoga vođu ide u vatru. A onda i u zatvor.
Ali ona nije izgovorila riječi mržnje kada je u Hrvatskoj za mržnju bilo vrijeme. Većina drugih ljudi bit će žrtve lošega Tuđmanovog karaktera, ali ne i Savka. Da je bila drukčija, da je zapjevala koju ustašku, da je krivotvorila - kao što se ovih dana krivotvori - ono za što se 1971. borila, da je uskočila u opanke dida Vidurine i da je zatajila pravo na dostojanstvo hrvatskim Srbima, vjerojatno bi Tuđmanu i njegovima uspješnije parirala.
Ovih dana mogli smo na više mjesta pročitati, uz sav taj patetični bombonijerski neukus iz prišivka “ruža hrvatska”, taman kao da je riječ o kakvoj misici ili seljančici s limenke Gavrilović hrenovki, kako se 1990. nije najbolje snašla, pače da se pomalo i dezorijentirala, te je zato izgubila te zlosretne izbore s Koalicijom narodnog sporazuma, i dvije godine kasnije, kao predsjednička kandidatkinja. Možda je to utjeha za naraštaj političara koji se snašao i koji je pristao uz rječnik i emocionalni katalog tuđmanizma, ali istina je drukčija. Savka bi se 1990. “snašla” samo da je izdala sebe.
Sada je umrla i više nas nitko ne podsjeća kakva je ova zemlja mogla biti s njom. Kao Savka, slobodna od mržnje.
Miljenko Jergović
