ISTINITA PRIČA: 'Pitao sam se čije je ona uopće dijete! Supruga mi je cijelo vrijeme lagala!'

- Zašto mi to nisi rekla prije vjenčanja? - vikao sam na svoju suprugu Idu.

Oči su mi bile pune suza dok sam nervozno odmahivao glavom. Tek sada sam shvatio da zapravo ne poznajem svoju ženu. Čekala je naše prvo dijete, za mjesec dana treba roditi, a ja tek sada doznajem da su je njeni roditelji posvojili. I nije problem u tome što je Ida tek jedno u nizu djece koje je toplinu pronašlo u udomiteljskoj obitelji, nego u tome što je o tome šutjela tri godine. Mislio sam da je naša veza dovoljno ozbiljna i iskrena da se takve stvari ne bi smjele prešutjeti.

Jedno preko puta drugog sjedili smo u našem dnevnom boravku, a ja zapravo nisam znao što bih joj rekao. Njezin je pogled bio tužan, gotovo izgubljen. Bio sam šokiran što je godinama to skrivala od mene. Osjećao sam se kao da me izdala. Je li uopće razmišljala o meni, našem odnosu u budućnosti, prije nego što mi je to odlučila zatajiti, pitao sam se.

- Žao mi je, Igore. Znam da sam ti trebala reći, ali bojala sam se da ću te izgubiti. Nikad mi se ništa nije činilo tako važnim kao naš brak. Uostalom, Marta i Slaven i jesu moji roditelji. Posvojili su me, znam, ali nikad o njima nisam razmišljala drugačije nego kao o mami i tati. Nisam ni mislila da bi ti ovo saznanje moglo toliko značiti - rekla je.

Prekrila je lice rukama, činilo se da će zaplakati. Sažalio sam se nad njom, ali nisam joj to htio pokazati. Jer Ida ipak nije imala pravo lagati mi ili nešto skrivati od mene. Uostalom, imala je tri godine smisliti kako će mi to reći, a ona je čekala trenutak da mi sve prizna s trbuhom do zuba. Sljedeći mjesec treba roditi našeg sina, a sada doznajem da mu njezini roditelji neće biti pravi baka i djed. To je neodgovorno i nezrelo, ljutito sam razmišljao.

Ustala je i na trenutak posrnula od težine djeteta koje nosi. Skočio sam istog trenutka, uhvatio je za ruku, ali Ida me grubo odgurnula. Pogled koji mi je uputila nisam mogao izdržati. Bio je pun boli i tuge. Povukla se u našu sobu, a ja sam ostao u dnevnom boravku, razmišljajući što bi netko drugi napravio da je na mom mjestu.

Sjetio sam se trenutka kad sam je prvi put ugledao. Bilo je to ispred prodavaonice kućnih ljubimaca. Vraćao sam se s posla i ugledao zanosnu djevojku kako gleda tri psića i smije se njihovoj igri. Odmah sam stao pored nje.

- Predivni su, zar ne? - započeo sam razgovor.

- Da, kupit ću jednog - odgovorila je i ušla u trgovinu.

Privukla me tim lijepim osmijehom i iskrenim pogledom. Dok sam smišljao kako da nastavim razgovor, ona je već ušla. Desetak minuta kasnije izašla je sa psićem u naručju, a ja sam i dalje stajao na vratima.

- Ja ću uzeti druga dva - rekao sam.

- Oba? - začudila se.

- Ne bih imao srca jednog ostaviti samog. Nedostajala bi mu igra s drugo dvoje.

- Lijepo od vas - rekla je i htjela otići.

- Zar ćete dopustiti da moji psići ne znaju kako im je brat?

- Ali…

- Barem zbog njih trebali bismo ostati u kontaktu - prekinuo sam je prije nego što je završila rečenicu.

Bila je izuzetno draga, a ako je suditi kako se odnosila prema psiću, i nježna, prepuna emocija za druge.

- Naravno - rekla je i dala mi svoj broj telefona.

Tek kad sam sa svoja dva psića došao kući, shvatio sam da je nisam pitao ni kako se zove. Nije ni ona mene. Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam nazvao.

- Ovdje Igor, zbog vas sam kupio dva psića. Sjećate li se? - upitao sam.

Tada još nisam bio svjestan, ali kad sam joj ponovno čuo glas, shvatio sam da sam se još pred izlogom zaljubio u nju.

- Drago mi vas je čuti. Kako su psići? - upitala me.

- Odlično.

- I moj također, jede, spava i trga cipele. Ipak, neodoljiv je! - slatko se nasmijala.

- Mogli bismo zajedno u šetnju Maksimirom, a potom cijelu ekipu vodim na ručak - ponudio sam.

- Rado - prihvatila je bez razmišljanja.

Tako je počela naša veza. S tri psića i ručkom u Maksimiru.

Nisam bio zadovoljan svojim usamljenim i monotonim životom i već tada sam mislio kako bi bilo lijepo stalno biti s Idom. Naša su druženja postala svakodnevna, a ubrzo sam upoznao i njezine roditelje. Te jednostavne i srdačne ljude odmah sam zavolio. Jednom dok smo svi zajedno pili kavu, rekao sam njezinoj mami Marti da znam na koga je moja zaručnica tako mila i topla.

Nježno se pogledala sa svojim suprugom Slavenom i oboje su se nasmijali. Tada nisam mogao ni naslutiti da Ida nije njihova kći. Sada ih sve optužujem zašto mi to nisu rekli. Čak i njezinu mlađu sestru Sanju. Obuzela me tuga, strepio sam koliko toga zapravo ne znam o svojoj ženi? Čije je uopće ona dijete? Nemam pojma o njezinu podrijetlu, shvatio sam.

Kad mi je danas napokon priznala da je usvojena, trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem k sebi. Pitao sam je jesu li i Sanju usvojili, a ona je odmahnula glavom.

- Ne, ona je doista njihovo dijete.

Dvojio sam, nisam znao kamo bih sa sobom. Osjećao sam se kao lovina uhvaćena u klopku, a nisam je mogao ostaviti u poodmakloj trudnoći. Trebao sam samoću, mir, vrijeme da shvatim kako dalje.

Tri tjedna prije poroda Ida je otišla na liječničku kontrolu. Nakon pregleda i ja sam otišao na razgovor s njezinim ginekologom. Bio je to naš obiteljski prijatelj i mogao sam mu reći što me muči. Zanimalo me kako bi Ida prihvatila naš prekid.

- Bi li se to ikako moglo odraziti na dijete? - upitao sam ga.

- Sada mora imati mir. O tim ćete stvarima razgovarati nakon poroda. Svaki šok može izazvati prijevremeni porod, što nije dobro. Primijetio sam da su joj prsti otekli. Nemoj je ničim uzrujati i pazi da jede što manje soli - rekao je.

- A da se vrati svojim roditeljima? Njezini će rado paziti na nju, a ja ću u miru razmisliti što dalje.

- Ne znam kakve probleme imaš s Idom, ali čemu žurba? Što god da ti je učinila, nije ljudski ostaviti je u tako visokoj trudnoći. Razvesti se možete i nakon poroda - rekao je.

Osjećao sam se glupo. Liječnik je vjerojatno mislio da sam razmaženo derište. Gledao me kao da sam poludio, ali ja sam ipak donio odluku.

Što od nje mogu očekivati kad mi je bila spremna zatajiti takvo što?! S takvom mi ženom nema budućnosti. Lagat će mi cijeli život, govorio je neki glas u meni.

Te smo večeri Ida i ja šutjeli. Odjednom si više ništa nismo imali reći. Ja sam gledao film, a ona je u kuhinji slagala pasijans. Više nije mogla sjediti pa je htjela malo prošetati. Kad sam vidio da se rukom pridržava za stol, ustao sam i uhvatio je za ruku.

- Jesi li dobro? - upitao sam.

Učinilo mi se da bi najradije naslonila glavu na moje rame, no ja sam se odmaknuo. Nije mi bilo do nježnosti s njom.

- Dobro sam, hvala - rekla je i vratila se u kuhinju.

Te je večeri Ida rano otišla na spavanje, a ja sam sjeo na balkonu, pušio i razmišljao. Život mi se odjednom učinio jako težak. Od dima cigarete radio sam kružiće i poželio da vjetar i mene odnese nekamo daleko. A onda sam se dosjetio. Ustao sam kao opečen i odlučio odmah posjetiti njezine roditelje. Sjeo sam u auto i za dvadesetak minuta bio kod svoje punice.

- Igore, tako mi je drago što te vidim - Marta mi se iskreno obradovala.

- Možda je kasno, ali Ida je ranije legla, a ja nisam znao kamo bih sa sobom. Poželio sam s nekim razgovarati, pa sam svratio - rekao sam.

Polako smo išli prema dnevnom boravku, a ja sam pomislio na svoje roditelje. Mene i brata su strogo odgajali. Usadili su nam pravila ponašanja među kojima je iskrenost bila najvažnija. Laž se u mojoj kući najstrože kažnjavala.

- Želiš li čaj ili sok? - upitala me Marta.

- Ništa, hvala - rekao sam.

Doista mi nije bilo ni do čega. Razmišljao sam hoću li doista biti dovoljno hrabar otvoriti joj srce i upitati za objašnjenje. Nervozno sam grizao usne, a ona kao da osjetila, nježno me primila za ruku.

- Što te muči?

- Ne znam kako ćete ovo primiti, ali ne mogu prijeći preko toga što mi je Ida zatajila da je usvojena. Povjerenje i iskrenost ključ su svakog braka, a ona je to namjerno prešutjela - rekao sam.

Marta se s obje ruke grčevito uhvatila za naslon fotelje i problijedjela. Oči su joj bile pune suza.

- Žao mi je što se tako osjećaš, ali razmisli. Mi smo krivi za to, a ne Ida. Ne znam je li ti rekla, ali još nekoliko godina unatrag djeca su za njom vikala po ulici i rugala joj se. Možda ti je zato prešutjela. Nikad nije voljela o tome govoriti - rekla je Marta.

- Danas je ipak našla snage i sve mi priznala. Zašto? - zanimalo me.

- Ne znam. Ali vjeruj mi da sam je prvi put vidjela doista sretnu tek kad je upoznala tebe. Jako te voli i vjerujem da o tome nije htjela govoriti ranije od straha da te ne izgubi.

Gledao sam u pod i grčio prste. Nešto mi se nije sviđalo, osjećao sam da ima puno više od ovog što mi je rečeno, a nisam znao kako i od koga to doznati. Marta je odjednom počela gorko plakati, a ja sam nemoćan sjedio i gledao je. Nisam imao pojma kako bih je utješio. Nekoliko trenutaka sam šutio, pustivši je da se isplače, a potom nastavio:

- Zašto mi niste vi rekli? Ili Slaven? - upitao sam i odmah se prekorio zbog tih riječi.

Marta se odjednom pribrala, obrisala oči i ustala. Ja sam počeo drhtati, osjećao sam slabost u cijelom tijelu.

- Marta, molim vas, recite mi - slutio sam da i ona nešto taji.

Njezin pogled odjednom je postao hladan, kao da pred njom nisam ja nego neka nepoznata osoba.

- Oprosti, moram kuhati večeru. Napravi ono što moraš, ali voljela bih da ipak ostanete zajedno - rekla mi je.

Tek sada sam želio razgovarati s njom, no punica mi je odlučno dala do znanja da želi ostati sama. Uzeo sam kaput i otišao. Sad sam bio siguran da obje od mene skrivaju neku obiteljsku tajnu, a nisam imao koga upitati za pojašnjenje.

Kad sam ušao u stan, Ida je doista spavala. Želio sam otići k svojoj mami, porazgovarati s njom, upitati je za savjet, no moji su roditelji bili udaljeni stotinama kilometara. Bio je to predug put, a Ida bi doista u međuvremenu mogla roditi. Stajao sam na vratima spavaće sobe i gledao svoju suprugu.

Slike su se, poput mozaika, same slagale u mojoj glavi. Ida je imala iste crte lica kao i Marta. Sjetio sam se i plača: Martinog i Idinog. Na isti način brišu suze. Zbrojio sam dva i dva i shvatio da Ida ipak jest Martina kćer.

Što se događa? Marta je Idina majka, siguran sam u to. No, kakva je to majka koja za rođenu kćer govori da ju je posvojila? I tko je Idin otac, pokušao sam se sabrati i razmišljati hladne glave. Ipak, te noći dugo nisam mogao zaspati. Čim sam se ujutro probudio, pohitao sam k Marti. Prije toga ipak sam je nazvao.

- Oprostite, ali želim nastaviti naš razgovor. Važno mi je. Doći ću k vama - rekao sam joj.

Vrata njezine kuće bila su otključana. Glasno sam pozdravio, no nitko mi nije odgovorio. Ušao sam u kuću i našao Martu kako zamišljena sjedi u kuhinji. Nakon nekoliko trenutaka tišine jedva je prozborila:

- Doista imam puno posla. Ne može li to pričekati?

- Ne, jer radi se o mojoj i Idinoj sreći. Zato, nemojmo okolišati.

Vi jeste Idina majka, zar ne? Siguran sam u to - rekao sam.

Problijedila je. Šalica koju je držala u ruci toliko se zatresla da ju je primila objema rukama i odložila na stol.

- Ida je usvojena, a to ti mogu i dokazati - odgovorila je.

Odmahnuo sam glavom. Sličnost je bila dovoljno velika da se nisam dao zbuniti.

- Možda i imate papire, možda ju je Slaven usvojio, ali vi ste je rodili. Isto se smijete, imate iste crte lica, istu narav… - govorio sam i gledao je ravno u oči.

Htio sam vidjeti njezinu reakciju, no Marta je opet samo odmahnula rukom. Ipak, primijetio sam njezinu nervozu i to mi je bio pokazatelj da sam na pravom putu.

- Očito, nema načina da te uvjerim u suprotno. Oprosti, doista imam posla… - slegnula je ramenima i ustala.

Nisam joj dopustio da se tek tako povuče. Ustao sam i ja, uhvatio je za ramena i prisilio je da ponovno sjedne. Uputila mi je preplašen pogled kao da me njime htjela upitati jesam li poludio. Kući se bez njezina priznanja nisam htio vratiti. Sjedili smo jedno nasuprot drugome kao dva najveća neprijatelja.

- Ako doista volite svoju kćer, reći ćete joj istinu - nastavio sam.

Iako sam u jednom trenutku pomislio da će progovoriti, Marta to nije učinila.

- Molim te, idi - tiho je rekla.

- Zašto? Zašto toliko uporno odbijate priznati da je Ida vaša kći? - snažno sam je držao za ruku, a ona je počela vikati:

- Odlazi! Rekla sam ti da ideš! Do kada me misliš gnjaviti? - čak mi je i prstom pokazala gdje su vrata.

Nisam imao izbora, ipak sam bio u njezinoj kući. Dok sam vozio kući, osjećao sam se poraženim i posumnjao da sam je možda ipak pogrešno optužio. Iscrpljen od svega, legao sam u krevet, dok su naša tri psa ležala pored mene na podu.

Nisam čuo Idu kad se probudila. No, kad sam otvorio oči, sjedila je na krevetu i zabrinuto me gledala.

- Je li sve u redu? - upitala me.

- Zašto?

- Mama je zvala i rekla da si sinoć i danas rano ujutro bio kod nje. Dodala je da si se čudno ponašao - rekla je.

Još uvijek mi je u glavi bila velika zbrka. Svojim posjetom nisam ništa postigao osim što sam se vjerojatno zamjerio punici. Zabrinut pogled moje supruge raznježio me i moje se srce ispunio toplinom. Moja mila žena pojma nije imala da joj je Marta cijeli život lagala. Ona je njezina majka, a Ida to i ne sluti. Tko zna što su joj sve zatajili, pomislio sam i osjetio provalu emocija.

- Oprosti za sve - nježno sam joj rekao i zagrlio je.

Kad se privila uz mene, osjetio sam kako joj tijelo drhti. I meni su suze radosnice krenule niz lice. Ida mi je trebala prije reći da nema roditelje, ali to još možemo ispraviti. Najvažnije je da se volimo. Marta je bila dovoljno nepravedna prema njoj, ne moram biti i ja, pomislio sam.

Sljedećih dana trudio sam se opustiti i ne razmišljati o Idinim pravim roditeljima, no nisam uspijevao. Depresija se sve više uvlačila u mene. Osjećao sam da Marta ima veliku tajnu koja će poput oštrice mača cijelog života visjeti nad nama. Nadao sam se da će me nazvati, da će joj proraditi savjest koju će baš sa mnom htjeti olakšati, no uzalud sam čekao.

U međuvremenu sam s Idom otišao k liječniku na dogovoreni pregled. Zamolio me da se kasnije čujemo.

- Jeste li se pomirili? - upitao me.

- Moja supruga i ja riješili smo sve probleme - pohvalio sam se.

- To mi je drago čuti. Porod je pitanje trenutka. Može roditi već sutra - odgovorio je.

Osam dana kasnije Ida je rodila prekrasnog dječaka. Nazvali smo ga Ivo, baš kao što su Ida i Marta željele. Nevjerojatno je nalikovao na Idu, što je moju suprugu ispunilo ponosom.

- Nema dvojbe da je tvoj sin - šapnuo sam joj dok sam je ljubio.

Iznenadilo me što se Marta dva dana nije pojavila u bolnici. Svaka baka došla bi odmah, molila medicinske sestre da joj pokažu unuče, a Marta se ponašala kao da je Ivo ne zanima. To je u meni samo pojačalo sumnje. Samo je nazvala Idu na mobitel i ispričala da je bolesna. Doći će čim ozdravi.

- To uopće ne nalikuje na mamu. Bila sam uvjerena da će doći bez obzira na bilo što jer je izgarala od želje da dočeka svoje prvo unuče - čudila se Ida.

Dan prije nego što su Ida i Ivo trebali izići iz bolnice, Marta se ipak pojavila. Nagnula se nad mog sina, a oči su joj bile ispunjene suzama. Brzo ih je obrisala, poljubila bebu i okrenula se.

- Nisam mogla ranije, već dulje vrijeme osjećam se loše - rekla mi je kad smo oboje izišli.

- Sve će biti bolje kad rasteretite dušu. Imate li vremena sjesti i popiti kavu sa mnom? - upitao sam.

- Na žalost, nemam. Dolaze nam prijatelji na ručak. Jesi li ti dobro?

- Sve troje smo odlično, hvala. Mislite li i vi da Ivo nalikuje na Idu? - ispitivao sam.

- Da, iako je o tome još prerano govoriti. Djeca se mijenjaju - rekla je više za sebe.

Marta se nikad nije ponašala tako čudno. Osjetio sam žaljenje jer bilo je očito da je nešto jako tišti. Stajao sam ispred bolnice i gledao je kako odlazi pognute glave. Zapalio sam još jednu cigaretu i odjednom spazio Sanju. Pitao sam se što ona zna o svemu, a onda sam se dosjetio.

- Ida i Marta stalno su govorile kako će se, rodi li dječaka, zvati Ivo. Po kome je moj sin dobio ime? - upitao sam.

- Tako se zvao moj tetak, mamin brat blizanac. Rano je umro, sa samo dvadeset godina, ali ne znam od čega. Mama o tome nikad nije htjela govoriti - rekla je.

U meni je rastao nemir. Blizanac koji je umro? Tako je! Ivo je zapravo Idin otac, a kako su bili blizanci, logično je da moja supruga nalikuje i na njegovu sestru Martu, shvatio sam.

Doista sam Martu pogrešno optužio. Moj Ivo je unuk njezinog pokojnog brata, ali zašto Marta to taji?

Sljedeći dan Idu i mog sina pustili su kući. Dane i noći bio sam zauzet brigom oko Ive i vrijeme mi je brzo prolazilo. Idi sam trebao pomagati, kuhao sam joj govedsku juhu, ustajao noću i previjao sina… Puno sam razmišljao o tim tajnama o kojima Marta ne bi progovorila ni na mukama. Jednog jutra Marta me iznenadila i došla nam rano u posjet. Ida je još spavala, a Marta je konačno otvorila dušu i sve priznala.

Prvo je malo Ivu nosila na rukama, a potom ga vratila u krevetić. Sjela je i počela pričati:

- Svojoj mami sam obećala da to nikome neću priznati, ali tko je mogao znati da će netko ipak uočiti sličnost?! Nisam ja rodila Idu, kao što si mislio, ona je kći mog pokojnog brata.

- A tko je majka?

- Milica, Slavenova pokojna sestra.

Zašutjela je, a ja sam bio u tolikom šoku da ništa nisam mogao pitati. Nekoliko trenutaka čula se samo zlokobna tišina, a Marta je onda nastavila pričati.

- Milica i Ivo ludo su se voljeli. Ona je ostala trudna, no naši su se roditelji protivili toj vezi. Njezini su bili protiv pobačaja. Našli su se da razgovaraju što će učiniti, a zapravo su se posvađali prije nego što su išta odlučili. Ivi su zabranili da je oženi i prijetili da će ga razbaštiniti ako im se usprotivi.

Ivu ništa nije moglo spriječiti, Milicu je volio više nego sebe, pa je pobjegao s njom. Vjenčali su se i Milica je nekoliko mjeseci kasnije rodila Idu, no umrla je na porodu od sepse. Moj brat to nije mogao podnijeti. Bol je bila prejaka i sam je sebi oduzeo život. Moji roditelji tek tada nisu htjeli čuti za Idu.

Nedužno dijete krivili su za gubitak sina. Unuku nikad nisu vidjeli, Idu su odgajali Miličini roditelji. Ja sam potajno posjećivala nećakinju. Često sam se igrala s njom, Slaven i ja zajedno smo je vodili u šetnju. Vezala nas je tragična priča, zbližili smo se i nakon izvjesnog vremena zaljubili. Kad smo se vjenčali, dogovorili smo se da ćemo Idu usvojiti.

Kad je odrasla, priznali smo joj da nije naša kći, no nismo mogli reći ništa više jer bismo joj morali objasniti tragičnu priču. Zato smo zatajili tko su njezini pravi roditelji. Tko bi imao srca djevojčicu opterećivati obiteljskom tragedijom - napokon je priznala.

Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Zbunjeno sam ostao sjediti u kuhinji.

Kad se moja supruga probudila, zagrlio sam je nježno i nisam joj dopustio da se izvuče iz zagrljaja. Prekorio sam se što sam pomišljao napustiti tako toplu mladu ženu. Tog sam joj jutra spremio doručak, skuhao kavu, a potom joj ispričao razgovor s Martom. Šutjela je i gledala me raširenih očiju. Ni jednom riječju nije me prekidala. Na kraju je potpuno blijeda, puna nevjerice, tupo zurila u zid.

- Ne razumijem zašto mi to nisu rekli? - čudila se.

Što su dulje šutjeli, to im je teže bilo priznati istinu. Vjerojatno te samo nisu htjeli povrijediti.

- Ali imala sam pravo znati. Nisu mi to smjeli prešutjeti. Sad znam kako si se osjećao zbog moje šutnje - rekla je.

- Kako su ti mogli reći da ti je mama umrla na porodu, a otac se zbog toga objesio. A sve samo zato što se njihovi roditelji nisu mogli složiti?! Željeli su te poštedjeti patnje. Siguran sam da nisu imali zle namjere - umirivao sam je.

- Ne znam što bih rekla, ali sretna sam što napokon znam istinu - u njezinu sam glasu ipak osjetio gorčinu.

- Znam da ti je teško, ali roditelje ne možeš vratiti. Obećajmo si sada da ćemo našem sinu biti najbolji roditelji na svijetu - šapnuo sam joj nježno.

- I nikad više ništa nećemo tajiti jedno od drugoga - uzvratila mi je poljupcem.