Bez obzira koliko velika glupost bila povod, nije ugodno kada vam na vrata pokuca policija. Meni se to dogodilo u ponedjeljak, točno u 13 sati. Nije me bilo doma pa su me nazvali i zamolili da se nakon posla javim u policijsku postaju, kako bi uzeli moj iskaz na temelju prijave koju su zaprimili. Pitao sam o čemu se radi, rekli su da ću sve doznati u policiji. Nakon što sam završio s poslovnim obvezama za taj dan, nešto prije 17 sati javio sam se u postaju gdje su me dočekala dva policajca. Sjeli smo za stol. Policajac je objasnio da im je prijavu proslijedila Policijska postaja u Jastrebarskom, te da me se optužuje za nezakonito fotografiranje djece. Tek kada mi je spomenuo Krašograd povezao sam o čemu se zapravo radi. Ne sjećam se, ali mislim da je smjeh bio moja prva reakcija. Odlučio sam mu pojasniti detalje.
Zapisao je sve moje podatke, gdje radim, što radim, zašto sam bio tamo, što sam tamo radio, tko me poslao. Izdiktirao sam sve što sam smatrao bitnim za slučaj, uvjeravajući njega i kolegu da mi, kao ni kolegi Robertu Fajtu s kojim sam bio na zadatku, posao nije bio fotografiranje djece u Krašovom kompleksu, već fotografiranje nekretnina u vlasništvu imućnih Kraševih direktora.
Čovjek je sve uredno zapisao i rekao da će proslijediti kolegama u Jastrebarsko, a ja sam mu rekao da me slobodno može kontaktirati ukoliko bude još nekih nejasnoća. Ukoliko na ovaj način naša policija postupa sa svim sumnjivcima, onda mogu posvjedočiti da oni koji se nađu u toj "vrućoj" stolici imaju profesionalan tretman, jer upravo je tako izgledalo moje ispitivanje, profesionalno i vrlo korektno.
Nakon svega, optužbe sam smatrao smiješnima u tolikoj mjeri da na njih nisam mislio baš nikako reagirati. Tek u srijedu u popodnevnim satima, 48 sati od ispitivanja, čuo sam se s urednikom Nedjeljnog Jutarnjeg, Vladom Jankovićem, i rekao mu što se zbilo, ali isključivo zato da ga obavijestim da sam njega policajcu naveo kao urednika koji je znao što radim u Krašogradu, te da bude spreman ukoliko će ga policija kontaktirati kako bi provjerila moje navode. Redakcija je odlučila reagirati, jer je cijeli postupak smatrala neprimjerenim.
Izražavajući mi podršku jedan kolega novinar mi je napisao kako je to bio školski primjer koji bi se trebao predavati na fakultetima - o tome kako redakcija staje iza svojeg novinara.
Nakon što je slučaj izbio u javnost, zvali su me iz Kraša. Htjeli su da se "više ne gledamo preko nišana", kako su rekli, iako su, ako ćemo njihovom terminologijom, prvi udarili, i to ispod pojasa. Našli smo se u Krašogradu. Na moje iznenađenje, imao sam šest sugovornika, sve redom ljudi na važnim funkcijama, a među njima pola onih koji su mi bili bitni za članak na kojem sam radio danima, jer su bili direktni akteri. Odlično, pomislio sam. Detalje će objaviti Nedjeljni Jutarnji.
Prvo što sam pitao bilo je tko me i zašto prijavio. Odgovor je ponudila prokuristica Kraša, Marica Vidaković. Htjeli su, kaže, zaštiti djecu.
- Tim ljudi koji je za to zadužen vidio vas je kako vozite za vlakićem, uz vlakić, iza vlakića, ne znam, htjeli su s vama stupiti u kontakt, ali ste pobjegli. Onda ste ušli na imanje i nakon svega su zbog takve pojavnosti, a radi svoje sigurnosti, obavijestili policiju da su imali čudnu pojavnost koja nije bila uobičajena. Njima nije bilo jasno što se događa, policija vas je nakon toga pozvala, nije to bila nikava kaznena prijava - kazala je Vidaković.
Osim što je konfuzan, odgovor je vrlo nelogičan. Kolega i ja u i oko Krašograda bili smo tri dana. Satima. U njihovom restoranu pili smo jutarnju kavu i obavili gablec. Taj dan, kada smo očito bili posebno sumnjivi, imali su samo musaku na meniju, pa smo se zadovoljili šopskom salatom. Ona je znala i to. Da smo bili u restoranu. Dakle, netko nas je cijelo vrijeme imao na oku. Zanimljivo je da policiju nitko nije zvao onda kada smo bili tamo, ako smo već toliko bili sumnjivi i ako je već netko toliko bio zabrinut za djecu, zašto nije zvao policiju da nas uhvate na djelu? Tamo smo bili u dopodnevnim satima, a policija je pozvana u 19 sati, sedam sati nakon što nas tamo više nije bilo. Zašto? Možda je baš toliko bilo potrebno da nekim drugim kanalima provjere tko smo i što radimo, pa nas onda upravo zbog toga odluče prijaviti? Dakle, nakon što su se uvjerili da smo novinari Jutarnjeg i nakon što su zaključili zašto smo zapravo u Krašogradu.
Gospođa Vidaković rekla je da prijavu može podnijeti samo Uprava, jer nitko drugi za tako nešto nije ovlašten. Ja joj vjerujem.
Iz novina sam doznao da policija neće podnostiti ni kaznenu niti prekršajnu prijavu, jer za tako nešto nemaju elemenata.
Na kraju svega, zahvalan sam onome tko me prijavio, jer me zbog te prijave kontaktiralo doista mnogo ljudi kako bi pružilo podršku, bila je to prigoda da se s nekima čujem i nakon više od deset godina. Od rodbine, prijatelja i kolega, tako nešto, jasno, bilo je i očekivano.
Ali, lijepo je kada te netko potpuno nepoznat zaustavi nasred grada i kaže: "Drž' se stari"! Baš zbog tog mladića priča o Krašogradu neće stati sa sutrašnjim brojem Jutarnjeg lista.