Ivo Josipović uvjerljivo je pobijedio na predsjedničkim izborima zbog dva povezana razloga.
Prvo, građani su očigledno htjeli da predsjednik postane političar novog tipa.
Milan Bandić s kompletnom je svojom prošlošću, okruženjem i stilom vođenja kampanje karakterističan predstavnik devedesetih godina; riječ je o vremenu koje nije poznavalo jasna pravila ni u kojoj sferi društvenog života, i čijeg se naslijeđa Hrvatska mora što prije riješiti.
Ivo Josipović čovjek je koji svojim nastupom, profesionalnom i društvenom podlogom, kao ni političkim djelovanjem, ne pripada devedesetim godinama.
Drugo, u SDP-u su ispravno prepoznali kako je pitanje korupcije glavni pokretač političkog ponašanja većine hrvatskih građana.
Nema pravo na poštedu
Utoliko je Josipovićeva parola Pravda za Hrvatsku simbolizirala raspoloženje većine biračkog tijela.
Dok devedesete, nesporno, simboliziraju i korupciju (o kojoj se krajem prošlog desetljeća govorilo jednako kao i danas), Pravda za Hrvatsku trebala bi simbolizirati bolje vrijeme za ovu zemlju.
Kao političar koji je, dakle, postao predsjednik zahvaljujući svom snažnom odmaku od imidža, ponašanja i prošlosti većine hrvatskih političara, i koji je dobio potporu građana na najšire postavljenoj paroli o društvenoj pravednosti i borbi protiv korupcije, Ivo Josipović sam je nametnuo nove kriterije, prema kojima će ga javnost ocjenjivati.
Josipović ne samo da nema pravo na famoznih sto dana poštede od javne kritike (što je, ionako, jedna loša, predmoderna fraza).
Ivo Josipović, naprotiv, mora od samog početka doći pod oštar i nepristran nadzor hrvatske javnosti.
Svaki njegov postupak javnost može mjeriti po standardima koji vrijede u najrazvijenijim svjetskim demokracijama.
Josipović, utoliko, nema pravo ni na kakav trijumfalizam, a još manje na odstupanje od temeljnih načela svoje kampanje, koja su sasvim jasna: riječ je o apsolutnom poštovanju demokracije, o apsolutnom poštovanju pravne države, i o stvarnom zalaganju za jačanje protukorupcijskih procesa.
Josipović bi, naprosto, od prvog dana otkako je izabran morao početi predstavljati modernu, novu, čistu hrvatsku politiku, naspram starih političkih odnosa u ovoj zemlji, koji su postali toliko kontaminirani da su građane u velikom broju otjerali s birališta.
Čovjek, ali i stranka
Pobjeda Ive Josipovića istodobno je i velika pobjeda SDP-a.
Ivo Josipović prvi je SDP-ov predsjednik. Sama činjenica da je Josipović uvjerljivo pobijedio, a da SDP već mjesecima vodi u svim anketama, pokazuje kako je Socijaldemokratska partija trenutno najsnažnija hrvatska stranka.
Kada je, pak, riječ o Milanu Bandiću, i danas, još jednom, moramo postaviti pitanje zašto se, zapravo, zagrebački gradonačelnik odlučio kandidirati za predsjednika Republike.
Otkako se pročulo da Bandić razmišlja o kandidaturi, bilo je, istodobno, sasvim jasno da on nema baš nikakve šanse da pobijedi na predsjedničkim izborima, o čemu smo, u proteklih nekoliko mjeseci, vrlo često pisali.
Posao predsjednika Republike i gradonačelnički posao nemaju ništa zajedničko, a gospodin Bandić naprosto nije čovjek državničkog značaja.
Osim toga, Bandić je nekim elementima svoje kampanje ujedinio značajan broj hrvatskih građana u potpori Ivi Josipoviću.
Vidjet ćemo je li nedjeljni poraz označio i kraj Bandićeve političke karijere.
Pobjeda Ive Josipovića jako je dobra vijest za Hrvatsku.
Valja se nadati da je treći predsjednik bar djelomično kadar opravdati iznimno velika očekivanja hrvatskih birača.
