Izjave i ocjene ekspremijera i profesionalnog diplomata Zorana Milanovića na razgovoru s predstavnicima bojovnog krila hrvatskih branitelja, tj. veterana srpsko-hrvatskog rata, mogu biti podvrgnute ocjenjivanju s političkog stanovišta (kakvu politiku nude i zagovaraju, kakve to može imati efekte u odnosima sa susjedima s kojima ne možemo ne imati granicu, hoće li to odnose poboljšati ili pogoršati, odnosno: pridonijeti ili ne boljitku hrvatskih građana, jer to bi morao biti ultimativni kriterij u nacionalnoj politici), s etičkog stanovišta (jesu li zasnovane na ideji dobra ili su zapravo zle), a onda i s komunikacijskog stanovišta koje o prethodnima vodi računa, ali odgovara na temeljno pitanje: kakvu poruku nose o kandidatu za premijera te o stranci i o koaliciji koju vodi.
Osnovna ocjena - i na prvi dojam i nakon analize - glasi da se Milanović (opet) pokazao osobom koja nije kadra kontrolirati svoj izričaj, koja nastoji komunicirati nadmoć a ne suradnju, koja kombinira agresiju i podcjenjivanje.
Čitajući magnetogram sastanka i preslušavajući snimak, nisam se mogao oteti dvjema asocijacijama: na Mošu Pijadu koji na dramatičnoj sjednici Politbiroa počinje diskusiju ocjenom da se čudi niskom nivou Stalinova pisma, te na diskurzivnu razinu Donalda Trumpa.
Stalin je vladao jednim velikim narodom, Trump je u prilici da zavlada drugim - ali sama ta činjenica ih ne čini etički prihvatljivijima, nego podcrtava diskrepanciju između moći kojom su raspolagali odnosno kojom bi mogli raspolagati, i etičkog stava koji komuniciraju i koji se stoga negativno reflektirao i na ideju, i na stranku, i na naciju kojoj su bili odnosno kojoj bi bili na čelu.
Pitanje je koliko spomenuti snimak razotkriva Milanovića kao čovjeka opasnih namjera, da se poslužim sintagmom iz poklada njegove stranke. Nesumnjivo ga razotkriva kao čovjeka opasnih manira. Koristi frajerski, mjestimice uličarski diskurs, prikladniji za verbalno pripetavanje u krčmi nakon nekoliko pića ili na privatnom tulumu nakon povučene crte kokaina, kada kočnice popuštaju, nego za politički razgovor koji bi - po samoj prirodi politike - morao biti otvoreniji kompromisu nego izazovu.
Osobno se užasavam narcističkoga komunikacijskog obrasca kojim pozornost privlače balkanski političari poput Vulina, Dodika ili notornog Šešelja (taj je, poput nekih Hrvata koji su pod procesom, pa ih ne imenujem, dobar pokazatelj kako je narcizam blizak zločinu protiv čovječnosti, jer je u svojoj biti nehuman). Taj narcizam može biti razmjerno zanemariv kada ga komunicira osoba na margini političkog spektra, iako i takva može nanijeti štetu, poglavito vlastitoj grupi i svojoj naciji (Nigel Farage je rječit primjer). Morao bi izazvati zabrinutost kada ga iskazuje čelnik relativno snažne stranke, koja računa na tvrdu jezgru sljedbenika bez obzira na to tko joj je na čelu i bez obzira na uspjehe ili neuspjehe koje postiže u nacionalnoj odnosno internacionalnoj politici.
U američkoj Republikanskoj stranci ne manjka čeljadi koja se zgraža nad retorikom Donalda Trumpa i koja je spremna glasati i protiv kandidata svoje stranke da ne osramoti Sjedinjene Države. U Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske nema osobe koja bi izrazila makar rezervu, ako već nije kadra barem indignirati se, kamoli se zgražati.
Čuli smo, doduše, da jedan od hrvatskih političara nudi Milanoviću motivacijsku ruku spasa, pretpostavljajući da je ekspremijer za šaku glasova spreman druge proglašavati šakom jada. Bojim se da iole ozbiljna filološka analiza, kakvu bismo morali iskati već od studenta diplomskog studija, ne bi izdržala tu prosudbu: i verbalni dio njegova iskaza, a i ekstraverbalni (ton, akcent, artikulacija itd.) sugeriraju da nije posrijedi trik za prikupljanje glasova, nego autentičan iskaz dubokog uvjerenja u vlastitu nadmoć.
Koliko je to uvjerenje utemeljeno u rezultatima, ponajprije u razdoblju boravka na vlasti, mogla bi pokazati politička i ekonomska analiza, ne komunikološka. Ipak, smijemo i ovdje spomenuti da je Milanović i nakon prošlih izbora, na komunikacijskoj (a, po svoj prilici, i na kognitivnoj) razini pokazivao da ima iskrivljenu sliku stvarnosti.
U nekim zemljama s duljom tradicijom, gdje je politička korektnost imperativ, Milanovićev istup bi bio tretiran kao gaf i jamačno bi mu škodio, možda bi ga i diskvalificirao iz utrke. Ali ako nam je ideal balkanska krčma u kojoj se gasi svjetlo, pa kom’ obojci, kom’ opanci, uz metodsko pitanje kome li majka crnu vunu prede - Milanovićev diskurs je prikladan. Pa, dakle, tko to voli, nek’ izvoli.