Bruna Esih, profesorica filozofije i kroatologije, asistentica na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” i predsjednica Udruge Hrvatski križni put, našla se na 11. mjestu na listi HDZ-a u prvoj izbornoj jedinici.
Zašto ste se odlučili politički angažirati?
- Mnoge teme od društvene i nacionalne važnosti još uvijek su prešućene i u političkom prostoru malobrojni o njima raspravljaju na ozbiljan način. Udruga Hrvatski križni put kojoj sam na čelu upravo je i nastala kao odgovor na ukidanje državne Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća 2002. godine, nakon čega niti jedna druga državna institucija nije nastavila njezin rad. Smatram da je konačno došlo vrijeme da se određena pitanja otvore, rasprave i zatvore i da kao rasterećeno društvo krenemo dalje.
Kako ste se osobno našli u tim temama?
- Još 2003. istraživala sam dotad nepoznatu temu o Počasnom bleiburškom vodu, odnosno ljudima koji su preživjeli Bleiburšku tragediju, i koji od 1953. godine do današnjih dana održavaju komemoracije na Bleiburškom polju u Austriji. Tijekom istraživanja s kolegama sam dolazila do novih dokumenata i saznanja o jugoslavenskoj komunističkoj represiji prema hrvatskom iseljeništvu koje je bleiburšku tragediju i sjećanje na stradanje hrvatskoga naroda pokušavalo sačuvati od zaborava. Jasno je, kad istražujete određenu temu, ne prilagođavate činjenice svojim stavovima, već stavove stvarate na temelju činjenica i dokumenata. Suočavanje s prošlošću je važno, kao i utvrđivanje cjelovite povijesne istine koja je nužna za novi, zdravi početak izgrađivanja nacije. Taj je proces propušten 90-ih godina koje su obilježili ratna agresija i politika pomirbe na koju je pozivao predsjednik Tuđman, ali koja, potpuno je jasno, nikad nije iskreno prihvaćena. Suočavanje s prošlošću danas se ne može provesti na način na koji se to moglo prije 25 godina, ali različiti modeli postoje i provode se godinama u drugim državama bivšeg komunističkog bloka. Danas izbjegavam riječ lustracija, jer držim da je zagađena s različitim teorijama koje smo imali prilike čuti i od kojih je najiritantnija da bi to dovelo do novih podjela u društvu. Sasvim suprotno! K tome bih naglasila da bi suočavanje s prošlošću možda najviše pomoglo onim bivšim članovima partije koji se nisu ogriješili o ljudska prava i slobode i koji bi se tako mogli riješiti nepotrebnog povijesnog tereta.
Kako ste predlagali da se to provede u Hrvatskoj?
- Unatoč naporima naše i drugih udruga i pojedinaca, bez jasne političke volje i odluke neće se dogoditi veliki pomaci, jer jasno je da je to opsežan i dugotrajan proces koji treba podržati institucionalno, odnosno materijalno. Moram biti otvorena, zadnjih godina glavna prepreka otvaranju ovog procesa bili su akteri na najvišim državnim pozicijama u Hrvatskoj, poput Josipovića i Mesića, te ostalih izravnih potomaka komunističkih naredbodavaca. Oni su, naime, stvorili aparat kojima nije blokiran samo ovaj, već i svi drugi procesi razvoja Hrvatske.
Bi li tako smirili političke rasprave o ustašama i partizanima?
- Svaki put iznova započinjati rasprave o ustašama i partizanima, i to isključivo u dnevnopolitičke svrhe, nema doista nikakvog smisla. Od političara često čujemo da se tim temama trebaju baviti povjesničari, stručnjaci, što je apsolutno točno, ali bez implementacije tih spoznaja u pravno procesnom smislu neće se dogoditi ništa. Ponovno apostrofiram političku volju koja mora biti spremna podržati i prihvatiti rezultate istraživanja i otvorene javne rasprave o pojedinim pitanjima, kakvi god oni bili. Koliko je važan politički stav, potvrđuju svi moderni europski povijesni procesi od pada Berlinskog zida. Bitno je da takvu političku opciju predvodi osoba koja želi i može otvoreno komunicirati sa svim dionicima društva u cilju postizanja nacionalnog konsenzusa, a ne otvarati nove sukobe, kao što to čini šef SDP-a Zoran Milanović, pa i njegov koalicijski partner Krešo Beljak. Milanović je osoba koja nije usmjerena na ostvarivanje nacionalnih interesa već je isključivo fokusiran na vlast, za koju će, ako treba, jedan dan biti iz ustaške, a drugi dan iz partizanske obitelji.
Zar nije želio time poručiti da mnogi u obiteljskoj povijesti imaju i jedne, i druge?
- Milanović se time pokušao približiti desnom biračkom tijelu. A da je riječ o neiskrenom i politikantskom pokušaju dodvoravanja najbolje potvrđuje neljudsko uvlačenje majke gospodina Plenkovića u kampanju. Milanoviću ništa nije sveto kad je u pitanju koji glas više. Na sreću, on je za veliku većinu hrvatskih birača pročitana knjiga. On i Dragovan još uvijek drže ključeve arhiva Komunističke partije Hrvatske. Javno postavljam pitanje - što to oni skrivaju kad su se zakonski zaštitili da znanstvenici i građani ne mogu bez njihove dozvole dobiti na uvid arhivsku građu jednog totalitarnog režima? I sramotni Lex Perković, nazovimo ga Lex Milanović, nastao je u cilju zaštite istih partijskih i inih aktera, od kojih su dvojica upravo osuđena na njemačkom sudu. Osobno držim da je ta presuda početak važnog povijesno-političkog procesa u Hrvatskoj, odnosno suočavanja s prošlošću.
Jesu li naše institucije trebale procesuirati taj slučaj?
- Naravno, da smo normalna država u kojoj je postoje institucije stvarne demokracije. I tu je najveća odgovornost čelnih ljudi DORH-a. Vrlo je zanimljivo primijetiti kako je gospodin Cvitan po kratkom postupku, daleko od očiju javnosti, odbacio kaznenu prijavu u slučaju Madison. Nitko nije ni znao da je Milanović ispitan u DORH-u. Ta ista ekipa rukama i nogama borila se protiv izručenja Njemačkoj Perkovića i Mustača.
Kako na suočavanje s prošlošću gleda novo vodstvo HDZ-a?
- Predsjednik HDZ-a gospodin Plenković na Europski dan sjećanje na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima poslao je jasnu i nedvosmislenu poruku podsjetivši na europske rezolucije i naglasivši da nam tek predstoji proces koji su druge tranzicijske zemlje prošle. Čudno, umjesto umjerenih i civilizacijskih poruka, neki su čuli nešto sasvim drugo i optužili ga za “vrlo desnu izjavu”. Sama činjenica da je gospodin Plenković i mene uključio na listu u svojoj izbornoj jedinici pokazuje da su mu pitanja suočavanja s prošlošću itekako važna.
Ministar kulture u tehničkoj Vladi Zlatko Hasanbegović vaš je kolega na Institutu, a i prijatelj. Kako ste doživjeli kritike na njegov račun?
- Ministra Hasanbegovića poznajem gotovo petnaest godina i vrlo smo dobri prijatelji, družimo se i obiteljski. Kritike na njegov račun doživjela sam kao potpuno bespredmetne, jer radi se o čovjeku koji je izrazito širokih nazora i bez ikakvih predrasuda. Što kaže toga se drži, kao i zakona, i ne prilagođava svoje stavove prilici, što je rijetkost na našoj političkoj sceni. Hasanbegović je naprosto pogodio u živac određene skupine koje su navikle parazitirati. On je postao žrtva jedne neviđene hajke i histerije jer je dirnuo u interesne skupine naslonjene na SDP.
Kako gledate na njegovu fotografiju s kapom za koju je tvrdio da nije ustaška, nego HOS-ova, pa i na njegove stavove o antifašizmu? I koji su vaši stavovi o antifašizmu?
- Ministar Hasanbegović odavno je i više puta objasnio tu fotografiju, unatoč tome što je na njoj jasno vidljiv amblem HOS-a, a i svoje stavove o antifašizmu općenito i antifašizmu u Hrvatskoj. Čestitam mu na dostojanstvenom držanju tijekom višemjesečne hajke na njega, pa i na njegovu obitelj. Samo čovjek koji vjeruje u ispravnost svoga puta i ideala to je mogao izdržati i ne pokleknuti.
Jeste li za to da se promijeni ime zagrebačkog Trga maršala Tita?
- Iza svih poslijeratnih i Udbinih likvidacija stajao je partijski vrh, a tko je bio na vrhu tog vrha poznato je. Uloga Josipa Broza nije nepoznanica, već činjenica koje je svjesna većina našeg naroda. Vrijeme je da uklonimo sve što ima ikakve veze s diktatorskim režimom, počevši od imena najljepšeg zagrebačkog trga. Josip Broz jest dio naše povijesti i to, na žalost, njenog najtragičnijeg razdoblja. Prvi korak je učinila predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović uklanjanjem Titove biste iz svog ureda.
Što se tiče osobnih političkih stavova gdje stojite: krajnje desno ili bliže centru?
- Ne volim svrstavati ni sebe ni druge. Smatram da jedini kriterij treba biti koliko tko pridonosi boljitku svoje domovine. Imam prijatelja raznih svjetonazora i nikada nisam ljude dijelila na taj način.
Hoćete se učlaniti u HDZ?
- Bit mog eventualnog političkog angažmana jest da se zalažem za teme kojima sam se do sada bavila znanstveno. Smatram ih nadstranačkim i od općeg i nacionalnog interesa. HDZ je najveća hrvatska stranka koja je pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana vodila u stvaranje moderne države. Čast mi je biti na listi koju predvodi predsjednik HDZ-a gospodin Plenković, budući hrvatski premijer.