Izvanredna sjednica Gradske skupštine Grada Zagreba, koja će se održati u petak 30. kolovoza, i u cijelosti biti posvećena dramatičnom stanju u Zagrebačkom holdingu, imat će i svoju izrazito naglašenu političku dimenziju.
BANDIĆ ODRŽAO IZVANREDNU PRESICU 'Samo nebo je granica, mogu me jedino fizički ukloniti!'
Krajnji cilj sazivatelja sjednice – a to su gradonačelnik Milan Bandić i njegovi najbliži suradnici – jest da se održi primjerena lekcija Vladi Zorana Milanovića, tj. da se pokaže, i riječima i na djelu, da je Grad Zagreb spreman krenuti u najradikalnije reforme u sustavu svoga vlastitog funkcioniranja znatno prije same države, tj. Milanovićeve Vlade.
Želi se, drugim riječima, pokazati da će se Grad Zagreb, uspije li Bandić u onome što je naumio, izvući iz krize u kojoj se nalazi prije i trajnije nego što će to uspjeti državi i onima koji je vode.
A iz toga bi onda trebao proizaći zaključak da je Bandić kao gradonačelnik puno sposobniji od premijera Milanovića.
BANDIĆ NAJAVIO Pojeftinit će komunalne usluge, a prvo javni prijevoz
Sjednica je, dakle, konceptualno zamišljena kao svojevrsna demonstracija superiornosti Bandića nad Milanovićem (šire gledano: Bandića nad SDP-om, kako onim zagrebačkim tako i onim na nacionalnoj razini), odnosno kao demonstracija odlučnosti Bandića i njegovih ljudi u sprovođenju reformi u Gradu Zagrebu, i to u trenutku koji je za Grad i u gospodarskom i u političkom smislu izuzetno težak i delikatan. U tom kontekstu treba razumjeti i otkaz što ga je Bandić prije nekoliko dana dao cijeloj Upravi Zagrebačkog holdinga (otkaze su, kao što je poznato, dobili doskorašnji predsjednik Holdinga Ivo Čović te još troje članova Uprave: Vlasta Pavić, Alenka Kočiša Čičin-Šain i Tomislav Čulo).
“Mi znamo!” Mi u Gradu Zagrebu znamo što i kako treba – tako će glasiti ta politička gradonačelnikova poruka – za razliku od onih u državi, tj. u Vladi koji, sugerirat će Bandić, ni o čemu nemaju pojma.
Da bi se u potpunosti razumjelo što se izvanrednom sjednicom Gradske skupštine Grada Zagreba zapravo želi postići, treba se barem u najosnovnijim natuknicama prisjetiti dijalektike odnosa između Milana Bandića i Zorana Milanovića.
Bit te dijalektike može se izraziti u jednoj jedinoj rečenici (ona se danas u Bandićevu taboru vrlo često izriče), koja glasi: “SDP je Bandića svojedobno ubio, a onda ga je, svojom vlastitom nesposobnošću, uskrsnuo!”
Uoči i za vrijeme lokalnih izbora u svibnju 2009. Milan Bandić i Zoran Milanović bili su na istoj strani (barem prema vani, tj. prema javnosti). Bandić je tada bio kandidat SDP-a za gradonačelnika Zagreba, i to protiv nezavisnog kandidata Josipa Kregara. I Milanović je tada Bandića hvalio (iako neiskreno) na sva usta. Govorio je da je Milan Bandić ono najbolje što SDP ima – to je bio sukus njegovih izjava što su se mogle pročitati i u novinama i na internetskim portalima. Sasvim je sigurno da Milanović o Bandiću nije tako iskreno mislio, ali je u svakom slučaju na taj način javno istupao.
A onda se, niti nakon pola godine dana, situacija stubokom promijenila. Bandić se svojevoljno odlučio kandidirati za predsjednika Republike – i to upravo protiv SDP-ova, tj. Milanovićeva, kandidata Ive Josipovića – i od toga prijelomnog trenutka u Milanovićevim očima (točnije rečeno: u njegovim izjavama) on više nije svetac nego đavao. I dok je u svibnju 2009. Milanović čak i pretjerano uzdizao Bandića tvrdeći da je on super osoba, već u jesen te iste godine on, ali i njegovi brojni stranački suradnici, počinju o njemu govoriti najgore stvari.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
