Josip Paladino: Sve što mogu u Europi možemo i mi na Rebru

Objavljeno: 20.04.2008

Klinika za neurokirurgiju zagrebačkog KBC-a oduvijek je poznata i priznata u domaćoj medicinskoj javnosti, ali i među pacijentima. Odnedavno to im je i priznato: Europska udruga neurokirurških društava Klinici je dodijelila certifikat izvrsnosti za edukaciju u neurokirurgiji. Tako je uvrštena u krug vodećih europskih neurokirurških ustanova, u kojoj su za sada samo klinike iz zemalja članica EU.

Bio je to odličan povod za razgovor s predstojnikom Klinike prof. dr. Josipom Paladinom, zaštitnim znakom hrvatske neurokirurgije. Osim o poslu, zanimalo nas je i ponešto iz njegova privatnog života, no svaki pokušaj da razgovor krene u tom smjeru prof. Paladino je vješto izbjegavao gurajući u prvi plan Kliniku i Rebro.

- Ne bih mogao funkcionirati bez klinike, kolega i svog tima. Želio bih čitateljima objasniti da je KBC i neurokirurška klinika kvalitetno, dobro i pošteno mjesto koje ima vrijednost koja se sada kroz ovakvu akreditaciju i papirnato očitovala. No, iza toga stoji desetljeće krvavog, teškog i dobrog posla. Želio bih da ljudi shvate da imaju kamo doći, da znaju koji broj okrenuti kad su u panici. Bolest je stanje kad je čovjek najviše ugrožen, i emotivno i psihološki je izvan sebe, katkad i financijska stabilnost cijele obitelji dolazi u pitanje zbog sofisticiranih i skupih procedura radi kojih pacijent odlazi u inozemstvu, a ja bih želio da ljudi znaju da se to i kod nas radi.

• To znači da se na Rebru radi sve što se radi i u Europi?

- To nije demagoška poruka ‘ajmo državi šparati novce tako da ne šaljemo ljude van na liječenje’, već je to poruka utemeljena na činjenicama. Akreditacija nije potpisana na račun prijateljskog odnosa s nekima u tim institucijama, nego na račun kvalitetno odrađenog rada.

• Timski rad je, dakle, okosnica vaše priče. No, netko je ipak morao biti pokretač, netko tko vuče cijelu priču?

Interdisciplinarno Nakon operacija u svoje timove uključujemo i onkologe i ostale specijaliste
- Potičete neke procese, radite u duhu s nekim polaznim pozicijama koje odredite kao kriterije. Bitno je da se shvati da timski rad u ovom slučaju podrazumijeva jednu filozofiju razmišljanja - doktor mora ići u smjeru pacijenta. Naša je filozofija da se kvaliteta može postići jedino organizacijom tzv. problemskih ekspertnih timova. To znači da neurokirurške probleme bolesnika ne rješavaju sami neurokirurzi, nego su u proces uključeni i neurolozi, neuroradiolozi, neuropedijatri, neuropatolozi. Formiranje problemske grupe u medicini je zapravo strateški smjer kako će se medicina u budućnosti i razvijati. Na taj smo način postigli kvalitetu. Nakon završetka liječenja svi zajedno sjedamo za stol, a u tim tada uvodimo i onkologa da bi se odredilo daljnje liječenje najbolje za pacijenta.

• Funkcioniraju li i ostale klinike na taj način?

- Bojim se da sveobuhvatan način rada kakav imamo mi na KBC-u nije baš svugdje uobičajen. Ali ovo je model koji se radi u SAD-u i vrhunskim zapadnoeuropskim klinikama. To je model koji je europskim kolegama bio prepoznatljiv i zato su smatrali da zaslužujemo biti centar izvrsnosti. Da smo mi kirurzi koji brinu jedino o svom rezu i postoperativnom cijeljenju rane i ničemu drugome, ne bismo uspjeli dobiti kvalitetu koju imamo niti postići da se ta kvaliteta prizna u akreditaciji.

 Vrhunski tim za nove standarde

Specijalizanti:dr. Hrvoje Jednačak, dr. Dinko Mihaljević, dr. Andrej Desnica, dr. Sergej Marasanov, dr. Velimir Lupret, dr. Marijan Rožanković, dr. Ivan Škoro

Anesteziolozi: prim. dr. Miroslav Ščap, voditelj neuroanesteziološkog tima, dr. Ivan Breček, prim. dr. Mirjana Hotujac, dr. Šimun Mikulandar, dr. Ivan Kukin, dr. Jelena Radonjić, dr. Mira Bajić, dr. Ines Adanić Mikloška, dr. Tamara Murselović, prof. dr. Predrag Keros, profesor emeritus

• Akreditacija znači da ste osposobljeni za educiranje budućih neurokirurga?

- Da. Svi koji se kod nas školuju mogu se s tim certifikatom zaposliti u bilo kojoj klinici u zemljama EU. To znači da je naš program edukacije, evaluacije znanja i napredovanja razrađen sukladno europskim kriterijima. Ako želite dobiti diplomu da ste neurokirurg koji može otići raditi bilo gdje, morate dobiti u svom programu edukacije uvid, iskustvo i znanje o svakom pojedinom segmentu neurokirurške struke, a mi to nudimo. To je zapravo kvaliteta ove klinike i kad uđete u KBC, imate relativno najbolju šansu da se problem kvalitativno riješi onako kako bi ga se moglo riješiti bilo gdje u svijetu.

• Kako izbjeći pogreške u medicini?

- Jedino kontrolom i provjerom možete biti sigurni da nećete napraviti pogreške. Ukupni rezultat u medicini je upravo opterećen mogućnošću pogreške, no ona se može eliminirati dobrim planiranjem i kontrolama.

• Pogreške su nešto čega se doktori najviše boje. Jeste li puno griješili u svom radu?


- Kao mladi doktor sam sigurno napravio puno pogrešnih procjena, ali sam imao sreću što sam odrastao u ozbiljnoj, pravoj kući s dobrim učiteljima koji su imali znanje i pedagoške vrline da mi ukažu na pogrešku i pomognu mi da shvatim što sam krivo procijenio te me nauče da tu pogrešku ne ponavljam.

Poboljšana dijagnoza i terapija


Velik i brz napredak medicinskih znanosti, uključujući neurokirurška saznanja, iznimno je poboljšao mogućnosti dijagnosticiranja poremećaja u području mozga, skraćeno je trajanje operacija, smanjen rizik, te skraćeno razdoblje poslijeoperativnog oporavka pacijenata, kako u vrhunskim klinikama SAD-a i zapadne Europe tako i na KBC-u Rebro



• Što vi učite mlađe kolege?


- Preporuka svakom mladom doktoru koji se hoće baviti neurokirurgijom ili bilo kojom drugom kirurškom disciplinom jest da prvo mora dobro znati medicinu. To znači da ne smije prvo biti neurokirurg, nego liječnik. Također mora imati puno strpljenja i želje da se posveti svom pacijentu. U mnogim momentima ste umorni i nemate fizičke snage nakon što ste obavili nekoliko operacija, ali to nije opravdanje da svakog novog pacijenta kojeg imate ispred sebe ne primite i ne posvetite mu vrijeme koje traži.

• Zašto ste se odlučili baš za neurokirurgiju?


- Počeo sam raditi 1971. godine u Zavodu za anatomiju MEF-a na Šalati kao mladi demonstrator. U to vrijeme je moja šefica, prof. Jelena Krmpotić Nemanić, kao predstojnik Zavoda, imala dobru ekipu mladih ljudi. Tamo sam se naučio raditi, posvetiti se poslu. Kad bismo ju pitali: ‘Kad to mora biti gotovo?’, ona bi odgovarala: ‘Jučer, dušo’. Tako nas je to naučilo da ne postoji radno vrijeme, naučila nas je kominicirati sa studentima jer smo vodili i nastavu. Tamo sam se prvi put susreo s anatomijom, ali i svim povezanim sustavima živčanog sustava. Imao sam veliku sreću što je tamo radio i prof. Ivica Kostović. Postali smo dobri prijatelji i zajedno smo, u tom medicinskom smislu, odrastali i posvetili se problemima mozga, kralježnične moždine, odnosno središnjem živčanom sustavu. Ivica više kao teoretičar i bazični znanstvenik, a ja sam shvatio da bi mi bio strašan izazov da se kao kliničar bavim živčanim sustavom. Kad sam diplomirao, nekoliko sam godina čekao dok se na klinici nije otvorilo mjesto za specijalizanta neurokirurgije. Na klinici sam počeo raditi 1978. godine.

Krajnja preciznost


Moderna neuronavigacija u operacijskoj dvorani dovodi neurokirurga s mililmetarskomtočnošću u dio mozga koji je nužno tretirati, a da pritom šteta za funkcije organizma bude mini­malna



• Kakav je osjećaj kad nekome operirate mozak budući da je to vrlo osjetljivo područje, a svaka pogreška može biti kobna?

- Nije pravi način reći kakav je osjećaj. Dobri ste onoliko koliko se dobro osjećate dok radite, bez obzira na to o kojem je poslu riječ. U stupnjevanju kvalitete rekao bih da postoji dobar, bolji, najbolji. Ali postoji još jedan stupanj - prirodan. Ako se osjećate dobro i ugodno, potpuno prirodno i opušteno dok radite svoj posao, onda to možete raditi najbolje. Ja se najbolje odmorim tako da odem u operacijsku salu, obučem se i odem operirati. Tada se potpuno opuštam, identificiram se sa situacijom i ponašam se prirodno. Nemam osjećaja straha i panike jer je to isto kao da sam ušao u svoju kupaonicu, spavaću sobu ili postelju. Sve je poznato, siguran teren u kojem se snalazim. Ali ako postoji nekakav osjećaj dok nekome radite na mozgu, to je kao osjećaj što ga imate ako uživate u slikarstvu pa slikate ili dobro radite posao menadžera i uspješno vodite sastanak. Imate osjećaj da radite nešto dobro i pozitivno, a ako se pritom osjećate prirodno, onda ste ostvarili cilj - odabrali pravi posao za sebe.

• Jeste li se oduvijek tako osjećali u operacijskoj sali?

- Kao i svaki mladi doktor prošao sam faze sučeljavanja s nepoznatim, dvojbi i dilema. Ali vrlo brzo sam se naučio kontrolirati i prilagoditi uvjetima koji vladaju u operacijskoj dvorani, ući u operacijsko polje kao jedan svijet. Onog časa kad upalite mikroskop i pogledate kroz okulare, oko vas prestaje postojati okolišna situacija i postajete jedna od molekula prostora u kojem se krećete, a to su mikroskopski povećane krvne žile, živci, strukture mozga. I koliko god se stvari događalo oko vas, taj svijet ne postoji dok god ne završite posao. Naravno, pitanje je koncentracije i mogućnosti da se ona zadrži. Zato postoje kirurzi koji su sposobni odraditi neke složene zahvate i neki koji to nisu. Međutim, kao što ni svi ljudi ne pjevaju jednako ili ne jedu jednako, tako ni mi kirurzi ne operiramo jednako. Postoje individualne razlike, međutim, pitanje je kritičnosti i vlastitih mogućnosti procjenjivanja što ste sposobni napraviti i s kakvim mogućim rezultatima. Pa da pacijenta u razgovoru možete pogedati u oči i reći: ‘Ja vam mogu taj vaš problem riješiti’ ili mu morate pogledate u oči i pošteno reći: ‘Taj se problem ne može riješiti ili ja vam to ne mogu riješiti, ali možda znam nekoga tko zna’. I to je jedna razina poštenja u struci.

B eskrvna medicina


Gama-nož dio je skupocjene opreme koja intraoperativnu kontrolu krvarenja dovodi do razine koja je sve donedavno bila nezamisliva i u klinikama razvijenijima od zagrebačke



• Kakav je osjećaj kad morate pacijentu reći da mu nema pomoći? Je li to najgora situacija za jednog liječnika?


- Jest. Sve priče o tome koliko sati, koliko noći, znoja, fizičkog bola koji nastaje dok satima stojite nad mikroskopom, sve to nije važno u usporedbi s najtežim i najbolnijim osjećajem nemoći i jada kad imate pred sobom slučaj za koji vam patolog javi da je zloćudnom tumoru koji uraštava u nedostupne dijelove mozgovnih struktura, kad imate bolesno dijete i želite ga spasiti, a znate da ne možete. Mnogo mi se puta dogodilo da u sebi kažem: ‘Bože, uzmi mene, pusti njega’. Prije nego što su se rodila moja djeca tako sam razmišljao. Danas kad pred sobom imam bolesnu djecu zna mi se dogoditi da se zaista rasplačem nad mikroskopu od jada što ne mogu pomoći više nego što jesam. Nažalost, ima takvih slučajeva, ali svaki put činimo sve ono što možemo, dajemo 100 posto od sebe.

• Vaš vas je posao stajao i vlastitog zdravlja?

STRELOVIT NAPREDAK Neurokirurgija se ubrzano razvija prema što manjoj posljedičnoj šteti za pacijente
- Prije četiri godine sam se zbog problema vratne kralježnice koji su progresivno napredovali morao podvrgnuti operaciji da bih sačuvao mogućnost da i dalje radim. Pozicije koje kirurg zauzima na operacijskom mikroskopu katkad su vrlo teške i bolne. U pozicijama kad sjedite iza pacijentovih leđa i operirate nešto u sjedećem položaju ruke su vam podignute u razini glave. To je kao kad u boksu pokušavate zadržati gard dva-tri sata. A pritom pokreti moraju biti maksimalno koncentrirani jer oscilacije od par milimetara pod mikroskopom su goleme i nemoguće ih je tolerirati jer biste ubili pacijenta. To su fizički problemi, ali mogu se kontrolirati koncentracijom i vježbom. Jedino kirurg koji stalno operira može biti u kondiciji, kao i violinist koji svaki dan vježba dva-tri sata. Ako to ne radite svaki dan, automatski ispadate iz forme i vaša kirurška kondicija slabi. Zato mi je drago što u našoj kući imamo sedam specijalista neurokirurga od koji je svatko zadužen za jedno područje: prof. dr. Pavle Miklić (dječji odjel), dr. Zdravko Heinrich (gama-nož i sterotaksijski postupci), mr. sc. Goran Mrak (vaskularni problemi, aneurizme mozga, tumori baze lubanje), dr. Miroslav Vukić (odsjek kralježnice), prim. dr. Ante Melada (tim za neuroendokrine bolesnike, tumori hipofize), dr. Rajko Kovačević (poliklinički segment rada), te prof. Mirjana Pačić i prof. Valerija Hauptfeld (neuropsiholozi).

• Kao i sve ostalo, i medicina jako napreduje. Kako se to vidi u neurokirurgiji?

- U neurokirurgiji su se promijenili kriteriji. Kada sam počeo raditi, jedan od glavnih kriterija je bio spašavanje života. S godinama smo shvatili da je cilj spasiti bolesnika, ali da se pritom neurološko oštećenje ne nadogradi traumom od operacije, da ga se ne pogorša. Sad idemo i dalje i evaluiramo fine, mentalne funkcije, odnosno što je moguće nježnije radimo tako da ne izmijenimo pacijentovu osobnost, mentalne i memorijske značajke, kognitivne funkcije. To znači da na našoj klinici zastupamo koncept minimalno invazivne kirurgije. Ideja je da se pokuša minimalizirati neurokirurška trauma sa što manjim otvorom na kosti, sa što manjom ekspozicijom zdravog mozga, što manjim diranjem okolnih struktura i da se u žarište posla stavi samo što je neophodno patologija i što moramo na toj patologiji napraviti.

Ta minimalizacija kirurškog posla dovela je do toga da je prosjek dana liječenja 5, 7, u odnosu na nekadašnjih 14, 15 dana. To je odličan koncept i trend u razvoju koji treba i dalje slijediti. Nekidan smo raspravljali o mogućnostima primjene nanotehnologije u neurokirurgiji, što je dokaz da se medicina, a posebice neurokirurgija, kreće u strateški ispravnom smjeru minimalno invazivne kirurgije i postupaka.

Bolnicu osjećam kao drugi dom i otkad sam se oženio i postao otac

• Rijetko je koja smjena ravnatelja izazvala takvo zanimanje javnosti kao vaša 2004. Biste li se ponovno upustili u taj posao?

- Prihvatio sam se menadž­menta u struci kad sam se primio posla ravnatelja s jasnom namjerom da koristim svoje ime, strukovni autoritet, činjenice koje znam, da poku­šam pomoći ne samo svojoj struci i svojim bolesnicima već i svojoj bolnici. Smatram sam to svojom obavezom i onog časa sam napravio ono što sam smatrao i vjerovao da je najbolje da pridonesem razvoju bolnice i pokrenem neke procese. KBC je vrlo stara bolnica s dugom tradicijom, ali nismo imali tehnoloških i pro­stornih rješenja da dalje zado­voljimo potrebe razvoja struke i projekti u koje smo ušli bili su nužni za daljnji napredak i pre­življavanje u klasi bolnice koju u Hrvatskoj želimo imati. Smatrao sam da Hrvatska mora imati bolnicu u Zagrebu koja je kadra pomoći boles­ni­cima iz cijele Hrvatske i sus­jed­nih zemalja koji gravitiraju i zato sam pokrenuo taj projekt nadogradnje bolnice. Smatram da sam bio u toj šta­feti, u trenutku kada sam bio u prilici napraviti ono što sam smatrao najboljim i najpoš­te­nijim. Vjerujem da sam dao doprinos, ništa drugo.

• Kakav je osjećaj danas doći na Rebro i vidjeti da je zaživio projekt koji ste pokrenuli?

- Naravno da sam, kao i svi, izuzetno sretan. Još je dosta stvari koje treba napraviti i koje će biti napravljene. Nadam se da će uskoro krenuti i projekt gradnje nove dnevne bolnice i siguran sam da će ih KBC i Ministarstvo prepoznati kao bitne i prioritetne. Sve zemlje u Europi imaju neke klinike koje predstavljaju mjesto gdje na kraju svi moraju doći i riješiti neke svoje, posebno složene probleme. Vjerujem da je KBC takva institucija za Hrvatsku, ima veliku ulogu i odgo­vor­nost za cijeli zdravstveni sus­tav države.

• Smatrate li sebe sretnim čovjekom?

- Imam divnu ženu i troje krasne djece, tri sina, radim posao koji obožavam. Dok se nisam oženio i dok nisam dobio djecu, kad sam išao na Rebro uvijek sam govorio da idem doma, no i danas mi se to zna dogoditi. Mislim da ništa drugo čovjek ne bi trebao poželjeti u životu. Ništa osim toga da je sretan s onim što radi i gdje živi, da ima krug prijatelja, ljude koje voli i koje poštuje. Stvarno se mogu svrstati u sretne ljude.


Andreja Šantek

Broj preporuka: 52

ARHIVA ČLANAKA

Bivšeg člana scijentologije, religijskog pokreta kojemu pripada i glumac Tom Cruise, nedavno su u zračnoj luci u Los Angelesu brutalno izvrijeđali scientološki upravitelji, a on je sve to snimio.

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen