Kako je Hrvatska od žrtve postala krivac
Sve loše što se Zagrebu moglo dogoditi u sporu sa Slovenijom dogodilo se u manje od 48 sati. Od žrtve se Hrvatska u dva dana premetnula u državu koju mnogi u Europi ponovno doživljavaju kao nepopravljivog trouble makera. Istodobno Sloveniji, koju su zbog njene nacionalističke isključivosti, bahatosti i pohlepe osudile gotovo sve članice EU, ruku spasa, doslovce u posljednji tren, pružili su oni od kojih se to najmanje očekivalo - hrvatski političari. Umjesto da pametno kapitaliziraju potpuno izgubljenu poziciju Ljubljane, oni su počeli iskorištavati sukob sa Slovenijom kako bi se populistički dodvoravali biračima. Od tog trenutka bilo je jasno da to neće završiti dobro za Hrvatsku.
Na dan kada je EU odbio zahtjev Ljubljane za odgađanje nastavka pregovora s Hrvatskom državni vrh u Zagrebu odgodio je objavu odgovora na inicijativu Bruxellesa o posredničkoj misiji. I još k tomu jasno dao do znanja da neće prihvatiti posredničku ulogu finskog pregovarača Marttija Ahtisaarija. Čim se u Ljubljani saznalo za odluku Hrvatske, odmah je došlo do obrata. Slovenska vlada, koja je prva odbila inicijativu Ollija Rehna o arbitražnoj komisiji, smjesta je okupila sve parlamentarne stranke koje su se začas suglasile o preuzimanju obveze da će bespogovorno prihvatiti svaku odluku posredničke misije EU. U Bruxellesu je, dakako, odluka Ljubljane dočekana s velikim olakšanjem te pozdravljena kao “razumna promjena stajališta”.
Odluka Zagreba da tek za sedam dana obavijesti EU o stavu prema posredničkoj misiji dočekana je pak s iznenađenjem i nezadovoljstvom. Zbog toga je Olli Rehn odmah poslao više nego jasnu poruku Zagrebu da EU neće prihvatiti ucjene s hrvatske strane. Jedan je diplomat u razgovoru za Jutarnji list sa žaljenjem konstatirao da se Hrvatska sama odlučila iz žrtve pretvoriti u krivca.
Nakon sastanka državnog vrha u Zagrebu vaši su političari neodoljivo podsjećali na svoje slovenske kolege. Zar premijer Sanader nije rabio gotovo isti vokabular kao i premijer Pahor, zar predsjednik Mesić nije zauzeo isto nepokolebljivo stajalište kao i slovenski predsjednik Turk, zar Zoran Milanović nije odigrao istu ulogu kao i Janez Janša. Zar nisu svi oni, oponašajući Slovence, govorili kako nitko ne smije izdati nacionalne interese, da nema trgovine teritorijem, kako su po tomu političari i narod jedinstveni... Hrvatski političari nisu izdržali rat živaca koji im je nametnula slovenska strana te su se na samom kraju ipak dali isprovocirati.
Stupanj nepovjerenja koji su iskazali spram Bruxellesa, nevoljkost da prihvate osnovna načela na kojima počiva EU doista je zabrinjavajući. Ako u Zagrebu zaista misle da u Bruxellesu nitko nema pametnijeg posla nego smišljati kako da vas se teritorijalno ošteti, ako unaprijed sumnjiče Marttija Ahtisaarija da će navijati za Slovence, onda se doista postavlja pitanje svrsishodnosti truda koji su uložile mnoge države da bi Hrvatska ušla u EU. Uostalom, možete zamisliti kako se osjećaju zemlje koje su odbile zahtjev Slovenije da se odgodi nastavak pregovora, a nekoliko sati nakon toga iz Zagreba je stigla vijest kako je sada odgodu zatražila hrvatska Vlada.
Prednost koju je u samoj završnici stekla Ljubljana slovenski političari neće prokockati. Sada, naime, više nitko ne govori o dosadašnjem nemogućem ponašanju Slovenije, već se isključivo komentira nespremnost Hrvatske da sporove sa susjedima pokuša riješiti pregovorima i kompromisom. Ako su se vodeći političari vodili načelom da pred EU i Sloveniju valja izaći s maksimalističkim zahtjevima te tražiti nemoguće da bi se dobilo ono što je realno, onda su ipak trebali voditi računa kako će se njihove poruke iščitavati u hrvatskoj javnosti. Iskustvo sa ZERP-om, kada su političari mjesecima izluđivali građane, najbolje pokazuje da upravo oni takvim ponašanjem najviše gube. Jer javnost će, zbog argumenata i retorike kojom ih obasipaju političari, ako se na kraju ipak pokuša prihvatiti neka vrsta arbitraže, taj potez doživjeti kao poraz.
Od prvog dana hrvatsko-slovenskog spora bilo je jasno da će se do rješenja moći doći samo kompromisom i dogovorom, da će obje strane morati napraviti neke ustupke. Hrvatska u Ahtisaarijevoj arbitraži, protivno predviđanjima političara, neće biti oštećena i nema što izgubiti. A može dobiti puno. Naime, ulog u ovoj igri nije mali. Hrvatska, dakako, može prekinuti pregovore s Bruxellesom, može, ako želi, nastaviti kao i do sada živjeti izvan EU. Ali to ima cijenu. I to ne malu. Za početak to bi zasigurno zaustavilo započete važne društvene reforme, politički i civilizacijski prikovalo bi nas za sivu balkansku zonu i, što je najvažnije, odmah bi, sasvim sigurno, dovelo do pada kreditnog rejtinga. A to bi moglo imati zastrašujuće posljedice na život svakoga građanina.
Mladen Pleše
Na dan kada je EU odbio zahtjev Ljubljane za odgađanje nastavka pregovora s Hrvatskom državni vrh u Zagrebu odgodio je objavu odgovora na inicijativu Bruxellesa o posredničkoj misiji. I još k tomu jasno dao do znanja da neće prihvatiti posredničku ulogu finskog pregovarača Marttija Ahtisaarija. Čim se u Ljubljani saznalo za odluku Hrvatske, odmah je došlo do obrata. Slovenska vlada, koja je prva odbila inicijativu Ollija Rehna o arbitražnoj komisiji, smjesta je okupila sve parlamentarne stranke koje su se začas suglasile o preuzimanju obveze da će bespogovorno prihvatiti svaku odluku posredničke misije EU. U Bruxellesu je, dakako, odluka Ljubljane dočekana s velikim olakšanjem te pozdravljena kao “razumna promjena stajališta”.
Odluka Zagreba da tek za sedam dana obavijesti EU o stavu prema posredničkoj misiji dočekana je pak s iznenađenjem i nezadovoljstvom. Zbog toga je Olli Rehn odmah poslao više nego jasnu poruku Zagrebu da EU neće prihvatiti ucjene s hrvatske strane. Jedan je diplomat u razgovoru za Jutarnji list sa žaljenjem konstatirao da se Hrvatska sama odlučila iz žrtve pretvoriti u krivca.
Nakon sastanka državnog vrha u Zagrebu vaši su političari neodoljivo podsjećali na svoje slovenske kolege. Zar premijer Sanader nije rabio gotovo isti vokabular kao i premijer Pahor, zar predsjednik Mesić nije zauzeo isto nepokolebljivo stajalište kao i slovenski predsjednik Turk, zar Zoran Milanović nije odigrao istu ulogu kao i Janez Janša. Zar nisu svi oni, oponašajući Slovence, govorili kako nitko ne smije izdati nacionalne interese, da nema trgovine teritorijem, kako su po tomu političari i narod jedinstveni... Hrvatski političari nisu izdržali rat živaca koji im je nametnula slovenska strana te su se na samom kraju ipak dali isprovocirati.
Stupanj nepovjerenja koji su iskazali spram Bruxellesa, nevoljkost da prihvate osnovna načela na kojima počiva EU doista je zabrinjavajući. Ako u Zagrebu zaista misle da u Bruxellesu nitko nema pametnijeg posla nego smišljati kako da vas se teritorijalno ošteti, ako unaprijed sumnjiče Marttija Ahtisaarija da će navijati za Slovence, onda se doista postavlja pitanje svrsishodnosti truda koji su uložile mnoge države da bi Hrvatska ušla u EU. Uostalom, možete zamisliti kako se osjećaju zemlje koje su odbile zahtjev Slovenije da se odgodi nastavak pregovora, a nekoliko sati nakon toga iz Zagreba je stigla vijest kako je sada odgodu zatražila hrvatska Vlada.
Prednost koju je u samoj završnici stekla Ljubljana slovenski političari neće prokockati. Sada, naime, više nitko ne govori o dosadašnjem nemogućem ponašanju Slovenije, već se isključivo komentira nespremnost Hrvatske da sporove sa susjedima pokuša riješiti pregovorima i kompromisom. Ako su se vodeći političari vodili načelom da pred EU i Sloveniju valja izaći s maksimalističkim zahtjevima te tražiti nemoguće da bi se dobilo ono što je realno, onda su ipak trebali voditi računa kako će se njihove poruke iščitavati u hrvatskoj javnosti. Iskustvo sa ZERP-om, kada su političari mjesecima izluđivali građane, najbolje pokazuje da upravo oni takvim ponašanjem najviše gube. Jer javnost će, zbog argumenata i retorike kojom ih obasipaju političari, ako se na kraju ipak pokuša prihvatiti neka vrsta arbitraže, taj potez doživjeti kao poraz.
Od prvog dana hrvatsko-slovenskog spora bilo je jasno da će se do rješenja moći doći samo kompromisom i dogovorom, da će obje strane morati napraviti neke ustupke. Hrvatska u Ahtisaarijevoj arbitraži, protivno predviđanjima političara, neće biti oštećena i nema što izgubiti. A može dobiti puno. Naime, ulog u ovoj igri nije mali. Hrvatska, dakako, može prekinuti pregovore s Bruxellesom, može, ako želi, nastaviti kao i do sada živjeti izvan EU. Ali to ima cijenu. I to ne malu. Za početak to bi zasigurno zaustavilo započete važne društvene reforme, politički i civilizacijski prikovalo bi nas za sivu balkansku zonu i, što je najvažnije, odmah bi, sasvim sigurno, dovelo do pada kreditnog rejtinga. A to bi moglo imati zastrašujuće posljedice na život svakoga građanina.
Mladen Pleše
Broj preporuka: 0
ZA FRANKFURTER ALLGEMEINE
Novi srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić: Vukovar je bio srpski grad i Hrvati se nemaju zašto vraćati u njega
JOŠ JEDAN SKANDAL U ORUŽANIM SNAGAMA
Dobili rješenje za invalidninu pa ostali u vojsci još 12 godina uz astronomske dodatke na plaću!
NAKON ŠTO JE UBIO POLITIČARA NAZVAO PRIJATELJA
