Bilo je nešto montypythonovskog u ukočenosti i pompoznosti s kojom je Hrvatska predstavljala sebe i svoju kulturu devedesetih. Malo se ljudi tome smijalo, većina je bila smrtno ozbiljna.

U tom “uzvišenom ozračju” vjerojatno i leži podrijetlo motovunskog festivala. U nekoj želji da se onome što se zove “Kultura” s velikim K barem na trenutak vrati svrha, razlog postojanja. Da joj se vrati pravo na veselje, na bogohulnost. Da joj se omogući prostor za igru bez koje joj jednostavno nema života.

Istra je tada bila jedini hrvatski kraj, ili preciznije rečeno jedino je Nino Jakovčić shvatio da se kulturom, za male pare, može pokrenuti nešto važno. Da se upravo time dolazi do imidža opuštenosti i slobode, baze za sve materijalno što iza toga slijedi. I u tome je Istra potpuno uspjela.

Došli smo do 11. festivala i  moje iluzije o motovunizaciji montypythonovskog svjetonazora “Kulture” davno su raspršene. Motovunski virus se proširio, ali samo u svijesti onih koji su pohodili festival. Nije mu uspjelo doprijeti do onih koji su o njemu odlučivali. I raširio se u još jednom, možda malom i po “Kulturu” nevažnom segmentu; po Hrvatskoj se rodilo dvadesetak “malih Motovuna”. “Kultura”, barem ono što službeno nosi taj naziv, ostala je i dalje u vlasništvu politike, u muzeju prošlosti, u muzeju velikih postolja i malih eksponata. 

Desnicu, koja je cijelo to vrijeme uglavnom na vlasti, izlazak iz muzeja “Kulture” nikada nije zanimao. “Kultura” je tretirana kao polje koje valja pažljivo kontrolirati kako se slučajno ne bi dogodio neki incident. Nešto nepredvidljivo što bi omelo ustaljeni red. Ništa više, ali ni ništa manje.

Svakonoćni ritual

Opoziciju “Kultura” je interesirala još manje. Ona svih tih godina nije osmilislila ni jednu jedinu ideju, niti je izgovorili ni jednu suvislu rečenicu na temu svoje organizacije i distribucije. Nju jednostavno nije zanimala mogućnost da se otvori polje energije bez kojega je opozicija samo dio te, do vulgarnosti ogoljene dnevne politike. Desnica je, zahvaljujući toj šutnji, savršeno obavila svoj posao. Pod krinkom očuvanja nacionalne “Kulture” iskontrolirala je svu distribuciju novca i time onemogućila bilo koji incident.

Boris Dežulović i Predrag Lucić uz malvaziju pričaju priče. Divne priče. Gledam ih, slušam i mislim; da, to je duh zbog kojeg smo i napravili ovu igračku od festivala

Ukratko, kopirala je socijalistički recept kulture. Pri tome je ubila stvaranje ovovremene nacionalne kulture, ali to je za svaku politiku najmanje važan detalj. Predzadnji je dan festivala. S Antom Tomićem šećem od kina do kina. To je naš svakonoćni ritual. Gledamo sve te silne ljude koji su, uz veliki napor koji iziskuje dolazak na ovo brdo, došli upravo po tu porciju igre, po tu energiju. Mi im, u ovom tako malom i kratkotrajnom segmentu stvarnosti, uz sve silne filmove, pokušavamo dati osjećaj sudjelovanja u igri, u našim malim zajebancijama, u toj tako nasušno potrebnoj utopiji. Jednostavno rečeno: “kvarimo mladež”.

A njih je, ako je godišnji posjet, ovisno o onome tko i zašto broji, negdje izmedju 25.000 i 40.000. Puno mladosti u ovih 11 godina. Više od polovice njih su akademski građani. Dakle, ono najbolje što ova zemlja ima. Njezina budućnost ili, točnije rečeno, oni koji još iz nje nisu otišli. Fantastično je kako to nikoga ne zanima.

Veza Tute i Pakistanca

Na kraju obilaska sjedamo za stol pred hotelom. U mraku, uz svjetlo svijeća, tu je veliko društvo. Na jednom kraju su Boro Dežulović, Predrag Lucić, Ahmed Burić... Uz pivo i malvaziju pričaju priče. Divne priče. Gledam ih, slušam i mislim; da, to je duh zbog koga smo i pravili ovu igračku od festivala. Da, to je, to je ono zbog čega su u neljudskim uvjetima stotine zanesenjaka i stvarale sve ovo.

Poštovanje autorskih prava mi nažalost ne dopušta da prepričam njihove priče. Mogu samo ispričati onu s kojom sam dao svoj mali obol veselom i nadasve mudrom skupu.

Godina je 2005., Ante i ja smo u Hercegovini. Penjemo se po brdima i tražimo rezervne terene za snimanje “Karaule”. Pokojni Kemo Hrustanović, scenograf, predlaže da prenoćimo u Međugorju, kod žene koju već dugo zna. Ulazimo u njezin hotel. Tu je manje-više sve od mramora. Po stolovima i zidovima bezbrojne su Blažene Djevice u svim veličinama. Izrađene u drvu, u kamenu, izlivene u plastici, svijetle, bliješte, pale se i gase.

Ususret nam dolazi visoka žena u elegantnom sariju. Na čelu joj je vidljiva crvena točka. Veselo širi ruke i viče: “Kemo, gđe si, pička ti materina!”

Nekoliko sati kasnije čuli smo priču njezina žvota. Bila je sretno udana za pokusnog pilota JNA. Poginuo je sredinom osamdesetih na aeromitingu u Parizu. Došao je rat i postala je Tutina ljubavnica. Kažu da joj je on i sagradio hotel. Sve je bilo dobro dok Tutu nisu odveli u Haag na sud i osudili za ratne zločine.

Mirovne snage UNPROFOR-a su tada zavodile red u ovim krajevima. Vodio ih je general iz Pakistana. Postala mu je ljubavnica, a zatim i supruga. Njoj za ljubav ostavio je vojsku, napustio svoju zemlju i doselio se u Međugorje. A zatim je u Pakistanu organizirao proizvodnju Blaženih Djevica i u hotelu otvorio dućan.

Pred kraj večere pridružio nam se i general. Visok čovjek crne brade s velikim turbanom na glavi. Iz svakog mu je pokreta izbijala ljubav prema ženi u sariju.

Grad je opet pun

Projekcije na trgu su završena. One na Barbacanu idu dalje, gotovo do četiri ujutro. U vrtu Branka Parlić završava koncert Glassa i Satiea. Ukoro će početi koncert Kavasaki 3P, a Igor Mirković i Matko Burić će kod Claudiha započeti svoj DJ party. Grad je pun, nitko ne odlazi. Danas se kroz njega još može hodati. Sutra je završna večer i morat ćemo, kao i svake godine, negdje oko 23 sata zatvoriti sve ulaze u grad.

Za stolom za kojim sjedimo sve je više ljudi. I dalje se pričaju priče. U daljini se nazire zora. To je najsvečaniji trenutak motovunske noći.

Rajko Grlić