Objavljeno: 09.06.2007
Kampanja je počela
Predizborna kampanja 2007. počela je 2. lipnja, kada je SDP izabrao svojeg novog predsjednika, Zorana Milanovića, čovjeka s kratkim stranačkim stažom i s neuobičajenim stilom ponašanja za jednog hrvatskog političara, što je u ovom slučaju kompliment.
Već dan poslije Milanovićeva izbora čelnici drugih oporbenih stranaka jedva su dočekali da budu snimljeni s novim šefom SDP-a, a neoprezniji i neumjereniji među njima, dakle oni iz HNS-a, počeli su proglašavati pobjedu pola godine prije izbora.
Sanader je, naravno, odgovorio u svim medijima koji su mu ponudili razgovor, ali najsnažnija reakcija HDZ-a dogodit će se na konvenciji 13. lipnja, kada će Sanader učiniti sve da manifestira stranačku snagu, osobnu samouvjerenost i sigurnost u vlastiti i stranački politički položaj. Sanader će, naravno, htjeti pokazati da ga nagli rast popularnosti SDP-a, kao ni dobra reakcija javnosti na Milanovićev izbor, nisu nimalo uznemirili ni pokolebali u uvjerenju da će Hrvatska demokratska zajednica osvojiti još jedan mandat.
Izborna konvencija SDP-a i redoviti sabor HDZ-a označili su, dakle, početak kampanje za najneizvjesnije parlamentarne izbore u povijesti neovisne Hrvatske.
Godine 1990., 1992. i 1995. ishod izbora mogao se unaprijed predvidjeti u korist HDZ-a.
Slične mete
U siječnju 2000. godine unaprijed se znalo da će HDZ doživjeti težak poraz jer je na djelu bio nacionalni konsenzus protiv Tuđmanove vladavine. U ljeto 2003. godine moglo se vrlo lako pretpostaviti da se ondašnja koalicija, koja se međusobno žestoko javno svađala, neće moći oduprijeti naletu obnovljenog Sanaderova HDZ-a, koji je, uz svoje tradicionalne birače, očigledno uspio mobilizirati i dio birača centra. Danas, pola godine prije šestih parlamentarnih izbora, stanje je posve neizvjesno. Ni jedan se ozbiljan promatrač sada ne bi mogao s velikom vjerojatnošću kladiti na izbornog pobjednika. Međutim, uz jednakost šansi, posve je neobična i sličnost političkog prostora na koji ciljaju i HDZ i SDP.
Naime, prema današnjem intervjuu u Jutarnjem listu, Ivo Sanader želi odvesti HDZ prema welfare stateu i prema lijevim, ili barem socijalno osjetljivim biračima. Sanader želi predstaviti novi ili modernizirani HDZ (on sam izbjegava termin novi HDZ, tvrdeći da je novi HDZ nastao 2003. godine. No, realno govoreći, riječ je o bitnim inovacijama u stranačkoj ideologiji i retorici) kao stranku koja će pokušati ostvariti "društvo znanja", kao stranku koja se orijentira prema mladima, kao stranku kojoj je socijalna ravnopravnost jedan od glavnih ciljeva te kao stranku koja u Hrvatskoj želi stvoriti uvjete za kvalitetan život.
U svemu tome, očigledno, nema baš ništa od tradicionalne desne retorike: u trenutačnom Sanaderovu rječniku ne postoji skoro ništa ni od uobičajenog rječnika hrvatskih političara.
Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u. Sanaderov ulazak u SDP-ovo područje zapravo je očekivan manevar, karakterističan za suvremenu europsku politiku; konzervativac Nicholas Sarkozy u francuskoj se predsjedničkoj kampanji najviše obraćao tradicionalnom radništvu.
No, Sanader svojom retorikom prosvjetiteljske države blagostanja ne želi samo izmaknuti SDP-u njegov potencijalni prirodni teren, nego vjerojatno pokušava isprovocirati i eventualno skretanje SDP-a prema radikalnijoj ljevici, što bi bilo dosta opasno za glavnu oporbenu stranku. U svakom slučaju, o cjelovitoj izbornoj orijentaciji HDZ-a i o razini modernizacije te stranke dobit ćemo jasniju sliku poslije njihova jedanaestog sabora.
Kada je, pak, riječ o SDP-ovim pozicijama u prvim danima izborne kampanje, socijaldemokrate obilježavaju dva tipa politike. Jedno su konkretne politike, dakle politički projekti, koji su pokrenuti još u Račanovo vrijeme.
Ivica Račan, prije no što je obolio, inzistirao je na tome da se u stranci izradi cijeli niz konkretnih političkih projekata za rješavanje konkretnih društvenih pitanja. Javnosti je dosad predstavljeno više takvih projekata. Najvažniji je, nesumnjivo, Jurčićev gospodarski program, ali pažnju javnosti privukli su i Ostojićev zdravstveni projekt i Josipovićev antikorupcijski program.
Ti projekti SDP-a mogu se vrednovati bolje ili lošije (gospodarski i zdravstveni program doživjeli su niz kritičkih reakcija), ali je nesporno da nije riječ ni o kakvoj politikantskoj improvizaciji, nego o pokušaju zaokruženog i detaljno pripremljenog pokretanja promjena u društvu.
HDZ-ov imidž za vlast
Drugi tip politike na koju se SDP naslanja jest želja za promjenom i revolt protiv korupcije. Činjenica je da se u dijelu hrvatske javnosti HDZ-ova vlada doživljava kao potrošena, a HDZ-ova vlast kao korumpirana ili barem bez volje da se bori protiv korupcije. O tome kontinuirano svjedoče istraživanja javnog mišljenja. Naime, i kada je HDZ, sve donedavno, zauzimao prvo mjestu na listi najpopularnijih stranaka, redovito se skoro dvije trećine građana izjašnjavalo protiv vladine politike. To je realan, suštinski problem s kojim se HDZ, želi li ponovno osvojiti vlast, mora suočiti odmah i bez ikakva ublažavanja.
Dakle, želja za promjenama, koja je posljedica nezadovoljstva stanjem u zemlji, prirodni je oslonac SDP-ove izborne kampanje.
Ako ta želja preraste u dominantno negativnu kampanju, kakvu je SDP pokušavao voditi u drugoj polovici prošle godine, konačni se rezultat može vrlo lako okrenuti protiv SDP-a.
Naime, kada SDP napada HDZ s neuvjerljivim argumentima, kao u slučaju Verona (kojeg se danas više nitko ni ne sjeća) ili na realno nevažnim pitanjima, kao u slučaju Sanaderovih satova, javnost se gotovo redovito okreće protiv SDP-a jer ga smatra nevjerodostojnim. A SDP bi želio da vjerodostojnost bude jedan od njegovih glavnih argumenata.
Zasad je posve nejasno hoće li ovo biti prva kampanja bez naglašene nacionalne retorike. Kada bi bilo tako, Hrvatska bi se mogla smatrati normalnom i naprednom zemljom.
No, s druge strane, vrlo je vjerojatno da će i HSP na nacionalnoj razini i Glavaševa stranka u Slavoniji svoje kampanje temeljiti na isticanju navodno ugroženog nacionalnog ponosa, na navodnoj izdaji nacionalnih interesa, na spominjanju hrvatskih generala u haaškom i hrvatskim zatvorima i tome slično, što će opet natjerati HDZ da u pojedinim aspektima kampanje naglasi svoju starinsku ulogu čuvara nacionalnih vrijednosti.
Paradoks je u tome što bi HDZ na vlasti mogao održati baš takav imidž, usprkos moderniziranoj i krajnje civilnoj retorici kojom se dr. Sanader sada služi.
Naime, koliko god hrvatski nacionalisti ne vole HDZ zbog Gotovine, Glavaša, povratka Srba i ispunjavanja svih mogućih zahtjeva Europske Unije, oni još mnogo manje podnose SDP.
Ukratko, politička bitka HDZ-a i SDP-a u kampanji 2007. godine može imati manju važnost od prirodne antipatije i nepovjerenja dijela hrvatskih birača prema bilo kakvom SDP-u: strah od SDP-a mogao bi dovesti do masovnog glasovanja radikalno desnih birača, koji zapravo ne vole Sanadera, za Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Davor Butković
KOMENTARI
Komentari RSS