Bijenale industrijske umjetnosti vezan je uz Labin i dobrim dijelom uz povijest grada, počesto burnu. Među ostalim, uz Labinsku Republiku, kratkotrajnu samoupravnu republiku koju su rudari s područja Labina proglasili u ožujku 1921. Rudari su organizirali i naoružane postrojbe, takozvane crvene straže, pružali su žestok otpor, no talijanska uprava u Istri ugušila je republiku vojnom silom u travnju te godine. Pokret je nastao u osvit fašizma, pa događaj vezan uz labinske rudare neki tumače i kao "prvi svjetski antifašistički ustanak".
Bijenale je vezan uz Labin Art Express, osnovan još 1991., s podosta ambicioznim programom lokalnog umjetnika Deana Zahtile, na mjestu nekadašnjeg rudnika uz koji velikim kamenim slovima piše "Tito", a s idejom promoviranja suvremene umjetnosti na toj lokaciji. Imao je svoje bolje i lošije godine. Govorilo se neko vrijeme i o podzemnom gradu. U sklopu LAE-a su pokrenuli i Bijenale industrijske umjetnosti. Godine 2016. izložili su djela Josepha Beuysa, u prostoru nekadašnje Lamparne, a iz kolekcije barunice Lucrezije De Domizio Durini. Beuysov se mističan rad skoro pa idealno uklopio u prostor. Ove godine se Bijenale odvija na 18 lokacija, i u Rijeci, Raši i Puli, pa prati i povijest vezanu uz te lokacije, u kojoj se pojavljuje primjerice i feministica i spisateljica Giuseppina Martinuzzi, i mnogi drugi.
Planski izgrađen grad
Po svojim dimenzijama i jest najveća izložba suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, kako njezini organizatori i tvrde. Ima tu, među lokacijama, i crkava, i kina, i riječnih dolina, i pjacala, i dimnjaka, i pescerija, i Titov trg... Naziv je pomalo generičan, "Krajobrazi želje", no to je jedna od rijetkih zamjerki ovom događaju, koji sada uz ostale vodi Viktor Zahtila.
Bitno je reći da je izložba orijentirana međunarodno i da gostuju neka od relevantnijih imena suvremene scene, primjerice jedna je od zvijezda Joseph Kosuth. Često me zabrinjava centralizacija kulturne scene, moram postaviti pitanje - da je Kosuth u Zagrebu, bismo li bili glasniji oko toga?
Kustosi su iz Švicarske, Christoph Doswald i Paolo Bianchi, a ideja je uz "Krajobraze želje" da umjetnici istraže povijest lokacije na kojoj izlažu i u skladu s njom naprave rad. Christian Andersen izlaže na Pjacalu "Mlijeko za cvijeće", tema je njegova rada Gustavo Pulitzer Finali, koji je napravio dizajn Raše za Mussolinija. Inače je to židovski arhitekt, emigrirao je 1938. godine u Ameriku kako bi dekorirao restorane i vile holivudskih zvijezda. Nakon što su u Italiji na vlast došli fašisti, godine 1928. pokreće se program planske izgradnje novih gradova città di fondazione, kojima je Mussolini nastojao dokazati moć i polet novoga režima. U okviru tog programa planirana je izgradnja 12 novih gradova (Aprilia, Littoria, Pontinia, Sabaudia...), među kojima je njih nekoliko bilo planirano posebno za rudare. Prva je podignuta Raša (Arsia). Naziv je programa bio "Raša za 547 dana". Njegov rad nije u Raši, već je u Pesceriji, danas napuštenoj, u Labinu, bavi se prvenstveno keramikom koju postavlja u te napuštene prostore.
Švicarska umjetnica Vanessa Billy postavila je preko 40 metara visokog dimnjaka u Labinu golemi pojas, koji se mijenja ovisno o vjetru, to je na Pjacalu, a naziv je "Rupa u nebu". Na Titovu trgu, neoklasičnom, koji su izradili Titovi arhitekti, pak, Gregor Hildebrandt, njemački umjetnik koji živi u Berlinu, izlaže figuru pješaka iz šaha, četiri metara visoku. On i inače često daje nove namjene predmetima iz svakodnevice.
Jedan od najvećih umjetnika današnjice, Joseph Kosuth, izlaže digitalnu animaciju sa satom na kojemu piše citat, među ostalim, Itala Sveva, pisca iz Trsta. Kosuth je, naime, razvio novu, site-specific verziju svoje serije radova "Egzistencijalno vrijeme" za LED ekran Malog rimskog kazališta. Odabrao je 48 citata koji se referiraju na istarski poluotok i jadranski kulturni prostor.
Iskazi samosažaljenja
Charlie Billingham izlaže poprilično zanimljive crteže, istražuje psihosomatske efekte prvog vala industrijalizacije, u 18. stoljeću. Seljaci, koji su se nekoć budili i išli leći u prirodnom ritmu, sada svoju dnevnu rutinu organiziraju prema satu. Njegov se rad oslanja među ostalim na satiričke karikature, ali i ostale umjetnine koje su se bavile teškim položajem radnika u tom razdoblju.
Fernanda Figueiredo brazilska je umjetnica, izlaže u Galeriji Cvajner u Puli. Crteži, naizgled lepršavi, bave se puno ozbiljnijom temom, sama umjetnica tumači: "Modernistička arhitektura je bila osmišljena za socijalne i političke promjene, no s vremenom je postala simbol nostalgije prema prethodnim postignućima i osjećaju frustracije. Kao i u Brazilu, utopijska je arhitektura u Jugoslaviji igrala jednu od vodećih uloga u građenju novog, boljeg društva. To se društvo, međutim, nikada nije realiziralo." Manje su slike poznati paviljoni jugoslavenskih nastupa na raznim međunarodnim smotrama. Velike su slike reference na prizore koje je pronašla u Labinu, Raši, Rijeci i Puli, plakati, grafiti, vegetacija... Na jednom od njih, primjerice, pozadini je veliki grafit na kojemu piše "Marko Livaja". Izlaže i spisateljica Tatjana Gromača, "Blago vama, vi putujete", u Flaciusovoj ulici u Puli, Nepoznati fragmenti, često ispisuje rečenice, primjerice samosažaljenja, smatra da je to čest oblik ponašanja u Hrvatskoj. Referira se i na mimoze. Tipografkinja Karon Engler napravila je "zidne novine". "Kako se kalio čelik" Igora Grubića moći će se pogledati u Kinu Raša, povijest industrijske revolucije kroz prizmu oca i sina tema je rada. Sirijsko-njemački umjetnik Manaf Halbouni ispisuje na krovu Kina Labin: "Dreamland". Pronašao je zemlju svojih snova.