“Dajte djevojci pravi par cipela i osvojit će svijet”, opisala je precizno Marilyn Monroe.
Ona se tako osjećala dok je nosila štikle koje je za nju kreirao Salvatore Ferragamo. Cipele su nastale krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, danas su izložene u muzeju i smatraju se pravim umjetničkim djelom, dok se u isto u suvremenom kontekstu kunu ljubiteljice obuće Manola Blahnika, a Marilyn se i danas citira.
Ove su cipele, uz bok s npr. crnom haljinom Coco Chanel iz 1925. godine, korzetima Vivienne Westwood ili haljinama koje je dizajnirala velika meksička slikarica Frida Kahlo na međunarodnoj izložbi “We Wear Culture”, “Nosimo kulturu”, koju organizira Google Arts & Culture povodom proslave tri tisuće godina mode.
Projekt je želio pružiti, naime, i povijesni kontekst. Uz ove kultne modne objekte naći će se i izlošci iz Hrvatske, među kojima su borosane, zatim startasice, primjerice one koje je dizajnirao Mauro Massarotto (u doba nažalost teške situacije radnika Borovo koje ih proizvodi), vjenčanica u kojoj se udala Jelka Winkler pred kraj 19. stoljeća, haljina koju je dizajnirao slikar Bela Čikoš Sesija 1905. godine, vjenčanica koju potpisuje modni dizajner Igor Galaš 2011. godine, te predmeti s izložbe posvećene povijesti ručnog sata.
Muzej Metropolitan
Naime, na projekt “We Wear Culture”, s podnaslovom “Priče iza predmeta koje nosimo”, a koji je ovih dana lansiran iz njujorškog Muzeja Metropolitan, na suradnju su pozvali mnoge muzeje i kulturne institucije iz New Yorka, Londona, Pariza, Tokyja, São Paula i diljem svijeta, pa tako i Zagreba, iz kojeg su kontaktirali Muzej za umjetnost i obrt.
U brojci: u projektu sudjeluje 180 muzeja, modnih obrazovnih institucija i arhiva, može se pogledati 30 tisuća odjevnih predmeta te virtualno 450 najvažnijih izložbi posvećenih modi.
Riječ je, kako navode s pretraživača Google, o do sada najvećoj virtualnoj izložbi svjetske mode ikada u povijesti. Obuhvatili su, kako su i sami naveli, mnoge teme, od “Puta svile, preko dvorske mode koja se nosila u Versaillesu u doba Marije Antoanete do britanskog punka”.
Inauguracija je, dakle, bila u Metropolitanu, među glavnim uzvanicima bila je znamenita urednica “Voguea” Anna Wintour, sama po sebi brand, njezina se pojavnost također istražuje izložbom. Uz nju je stajao Amid Sood, direktor Googleova Kulturnog instituta, koji je među ostalim rekao: “Želja nam je pokazati koliko je moda u samoj srži našeg društva. Živimo u svijetu gdje se rade razlike između visoke i popularne kulture, no ja u njih ne vjerujem. Na suradnju smo pozvali one muzeje koji upravo istražuju vezu umjetnosti i kulture”.
Posao kustosa
Andrew Bolton, direktor modnog dijela Metropolitana, nadovezao se: “Radi krhkosti, teško je modne predmete staviti u stalni postav muzeja, no vjerujem u demokratičnost mode koju Googleova platforma sada omogućuje. Svaki komad odjeće ima svoju priču i moj je posao kao kustosa da je ispričam.”
Kustosica Petra Milovac koja je sa suradnicima radila na hrvatskom dijelu projekta kaže nam: “Izloženo je više od 150 predmeta iz Hrvatske, s podacima o njima te fotografijama snimljenim u foto studiju visoke rezolucije, što omogućava proučavanje najsitnijih detalja; više snimaka po predmetu osigurava više gledišta, a sami alati pružaju mogućnost smještaja sadržaja u razne priče”. Već su ranije, kako kaže, surađivali na Googleovim projektima, primjerice umreženja muzeja. A osim pojedinih predmeta, u sklopu najnovijeg Googleova projekta pokazuju dvije virtualne izložbe, izložbu vjenčanica od 1865. godine do suvremenog doba “U dobru i zlu” koja je bila u ovoj muzejskoj instituciji, te “Stoljeće ručnog sata”.
Od pojedinih predmeta, kao jedan od najvažnijih iz MUO ističu vjenčanicu Jelke Winkler iz 1883. godine: uz vjenčanicu su sačuvane cipele, vjenčić s narančinim cvjetovima izrađenima od voska, ukras za ženika i cvjetni ukras. Haljina je naglašavala stražnjicu, u stilu tzv. “cul de Paris”. Dizajnirala ju je Emma Rothmayer iz Beča, no šivana je u Osijeku od domaćeg materijala i rukama domaćeg krojača. Mladenka Jelka, rođena Turković, iz bogate je obitelji, industrijalaca i brodograditelja iz Kraljevice, tako da je vjenčanica odražavala ukus tadašnje elite, odnosno svjedoči kako se odijevala buržoazija u drugoj polovici 19. stoljeća. Povodom izložbe “U dobru i zlu” kustosica Andrea Klobučar rekla je kako je haljina “konstrukcijski i po izboru materijala najbolji komad u kolekciji”.
Zanimljiva je i haljina s narodnim vezom čiji je autor Bela Čikoš Sesija. Inspirirana je podravskom narodnom nošnjom, proizvod je Industrije Berger, nosili su je njegovi modeli te se može pronaći i na nekim slikama ovog umjetnika. Čikoš je znao oblikovati i haljine za svoju suprugu Justinu Raymann, inače sestričnu, što se moglo pogledati na pojedinim izložbama posvećenim ovom autoru.
Od satova koji su izloženi, iz MUO ističu kronograf Sabina, proizveden u Švicarskoj, proizvođač je tvornica Paul Virgile Mathez, žig za predmete od 18-karatnog zlata, na ručno je navijanje, posebno je na izložbi pokazan i njegov mehanizam. Opisan je na slijedeći način: “Zlatno kućište s dvostrukim poklopcem ima oblik džepnog sata sa šarkom na poziciji 9 sati.”
Borosana cipele koje su se našle u u Googleovom arhivu opisane su ovako: “Izrađene od bijelog pamučnog platna ukrašenog uskim crvenim i zelenim crtama koje tvore mrežasti raster na žutoj podlozi (ukras je izvedem tehnikom tiska)”.
“Moda ne postoji samo u haljinama, moda je na ulicama, vezana je uz ideje, način na koji živimo”, izjavila je Coco Chanel, i dizajnirala malu crnu haljinu, 1925. godine, koja se danas nalazi u Musée des Arts Décoratifs iz Pariza. Crna haljina koja je prethodno bila uobičajen odabir za sprovode, preko noći je postala haljina za večernje koktele. Marie-Sophie Carron de la Carrière, glavna kustosica pariškog Musée des Arts Décoratifs, na spomenutoj izložbi istražuje trenutak kada ova haljina postaje kultnom te zašto je Chanelov dizajn izdržao test vremena. Od jedne od najvećih umjetnica u modi danas Rei Kawakubo i njezina modna branda Comme des Garçons među ostalim se izlažu i kimonom nadahnuti džemper i suknja iz 1983. koji se čuvaju u Kyoto Costume Institutu u Japanu, a od Vivienne Westwood korzet iz devedesetih iz londonskog muzeja Victoria i Albert, tema su i blockbuster izložba Alexandera McQueena “Divlja ljepota” na koju su posjetitelji čekali satima da uđu, priče iza predmeta koje je oblikovao tragično preminuli miljenik mode...
Želja supruga
Od povijesnih modnih priča, istražuje se Put svile (izlošci su iz Muzeja Puta svile u Hangzhou), potom, može se virtualno pogledati palača Versailles i kako se oblačila Marija Antoaneta u svoje doba, odnos modne dizajnerice Else Schiaparelli s umjetničkim pokretom nadrealizma, potom predmeti iz TextilTechnikumau Mönchengladbachu u Njemačkoj gdje mašine za šivanje datiraju preko stotinu godina, pa izlošci iz Muzeja Frida Kahlo u Meksiku gdje je odjeća koju je stvarala umjetnica izložena javnosti pedeset godina nakon što je nastala, jer je tako, navodno, želio njezin suprug umjetnik Diego Rivera.
Prsten koji je Picasso ručno oslikao za Doru Maar našao se na aukciji u londonskom Sotheby’su. Maar ga je čuvala sve do svoje smrti 1997., a pretpostavlja se da će biti prodan za cijenu između 300 i 500 tisuća funti. U ponudi na aukciji naći će se i drugi Picassovi radovi, ali i radovi drugih velikih umjetnika, kao što su Vincent van Gogh i Raymond Pettibon.