Samo nekoliko mjeseci nakon što je otvorena velika retrospektiva u Klovićevim dvorima koja je pružila novi pogled na njezin opus, u nedjelju je u 79. godini života preminula najveća hrvatska slikarica Nives Kavurić Kurtović.
Umjetnica je dulje vrijeme bila bolesna, rijetko je izlazila iz ateljea, no stvarala je do posljednjeg dana. Bolest se jest odrazila na njezinim crtežima, naročito tijekom posljednjih godina života: “Kod crteža je dobro što je on tako živ da s njim živiš, strepiš s njim i zbog njega, pa zaboraviš na sebe i na svoj usrani život”, ispisala je preko jednog od svojih radova. Te su sablasti koje je crtala i slikala, te tjeskobne vizije, prožimanje svjesnog i podsvjesnog, oduvijek prisutne u njezinu stvaralaštvu, no bile su više vidljive na izložbi u Kabinetu grafike HAZU, prije nešto više od godinu dana kada je izložila crteže koji su nastajali tijekom dvije godine. Crteža je bilo mnogo, svjedočili su o umjetničinom velikom radnom elanu, pripovijedala je njima o svojoj izolaciji u ateljeu, o godišnjim dobima koja promatra kroz prozor, o bolesti. Ali i o strasti prema stvaralaštvu koja je nije puštala: “Ja sam manijak rada”, pisalo je na njezinim crtežima. Ili: “Što je više crta, to sam bliže zbilji”.
Upravo je prvu samostalnu izložbu imala u Kabinetu grafike JAZU prije nešto više od pola stoljeća, a mlada je umjetnica tada oduševila kritiku koja nije štedjela riječi hvale za nadrealne likove koji lebde u prostoru. Nakon toga izlaže i u Parizu, na Bijenalu mladih, gdje postiže velik uspjeh. Nude joj i boravak vani, međunarodno tržište, obećavaju joj svjetsku karijeru, no ona je bila u drugom stanju i odlučila je obitelj podizati u Zagrebu.
Opor crtež
Isprva je pronašla prepoznatljiv izraz koji je nastavila nadograđivati kroz godine.
Njezini su umjetnički zapisi najčešće autobiografski. Linija je nekad nježna, nekad oštra, nekad lelujava. Na njezinim se crtežima mogu pronaći spirale, labirinti, čudovišne ruke, izobličena tijela, hipertrofirane usne, bikove glave, naznake kućice za samicu, likovi u dijalogu... “Crtež mora biti jednako opor, hrabar kao i život. Ako crtež proizlazi iz duha, a linija iz ruke, crtež kao uzbuđenje činjenja važniji je”, tumačila je umjetnica, koja nije bila od mnogo riječi. Puštala je da njezina djela govore za sebe.
Bila je prva akademkinja u Hrvatskoj, od 1997., redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kasnije su joj se u likovnom razredu pridružile Vera Horvat Pintarić i Marija Ujević.
Ime Nives Kavurić Kurtović, ili NKK, kako se često potpisivala (a i od njezina je potpisa znao nastati manji umjetnički rad, pretvarala ga je u oblike), u svim se prilikama isticalo s uvažavanjem, no unatoč neospornom poštivanju struke, u posljednje je vrijeme bila po strani od javnosti. Zapravo je teško povjerovati da je ovogodišnja retrospektiva umjetnice bila ujedno i njezina prva izložba ove vrste. Bila je fina, odmjerena dama, kojoj do javnih priznanja nije bilo posebno stalo. Bila je i žena vrlo lijepih crta lica i krhke građe.
Umjetnine pokazane u Klovićevim dvorima bile su iz muzeja i privatnih zbirki, no najvećim dijelom iz njezine vlastite zbirke, stana i ateljea u Cvjetnom naselju. Živjela je u kući koju je sagradio njezin otac, znameniti poslijeratni arhitekt Zvonimir Kavurić, jedan od suradnika Le Corbusiera, kojeg su ubili ustaše, a od kojeg je naslijedila strast ka crtanju. Umjetnine su u kući Kurtović, u kojoj je živjela sa suprugom, Šefkom, profesorom na Pravnom fakultetu, i sinom Karimom koji je fotograf, smještene na zidovima soba, u kuhinji, hodnicima, ateljeu. Tamo je umjetnica živjela od rođenja.
Autobiografski radovi
Radovi Nives Kavurić Kurtović često su autobiografski, pa je tako na izložbu u Klovićeve dvore pozivao emotivan rad koji je u svojevrsnom kovitlacu pokazivao njezinu tročlanu obitelj te psa. Tematski se uz to vezuje crtež zelenog konja s otiskom dječjih ruku preko ruku sina Karima dok je bio dječak.
Nives Kavurić bila je dosljedna u svojem djelovanju, od samih početaka do kraja. Kada smo razgledale zajedno izložbu u Klovićevim dvorima, kustosica Koraljka Jurčec Kos tumačila je kako retrospektiva nije postavljena kronološki, zato što bi to “bilo nasilje prema radu ove umjetnice”. I bila je u pravu. Izložba je pratila umjetničin tijek misli i dostojno je predstavila njezin opus. Iako su se često uz nju tumačile razne etikete, nadrealizmi, enformel, nova figuracija i sl., niti jedna joj etiketa nije bila potrebna, njezin je opus bio drugačiji.
“Ljepotica osmog čula”, pa “Prebujalo bivanje”, golemi aktovi iz sedamdesete, pa “Ples ili bijes”, “Humor ili naprosto umor”, “Srce zgaženog kažiprsta”, “Nadvikana uvijek - uvjerena nikad”, “Vjerujte, od tuge se ne umire, samo odumire” - nazivi radova ili natpisi na njima često su govorili o njezinu svjetonazoru. Riječi su često bile integralni dio njezina stvaralaštva.
Nije imala umjetničkog mira, neprekidno je stvarala, oslikavala je i mnoge predmete likovne umjetnosti, daske, krpe, teniske rekete. Važne su u opusu ove umjetnice bile i prostirke na kojima je slikala, nastalo ih je tijekom njezina života stotinjak. Među njima su bile i one posvećene majstorskoj radionici Krste Hegedušića u sklopu koje je umjetnica stasala, i što je, kako je svjedočila, bila i najdruštvenija faza njezina života. Za stvaralaštvo joj je, naime, trebala tišina. U Hegedušićevoj se radionici danonoćno radilo, a za radionicu su birani samo najtalentiraniji studenti. Ovaj joj je umjetnik, tumačila je, pružio mogućnost da se stabilizira. Kasnije je i sama predavala na Likovnoj akademiji, njezin je atelje tamo odisao stvaralačkim nabojem. Jedna je od umjetnika koji su se okupljali oko Galerije Forum, koja upravo ovih dana izložbom slavi svojih pola stoljeća postojanja. Svoju je generaciju svojedobno nazvala romantičarskom, naspram više fajterske generacije koja je uslijedila.
Ključan rad U to je doba, u svojoj takozvanoj crnoj fazi nadahnuta apsurdom, djelima Samuela Becketta i Franza Kafke, dok sredinom šezdesetih rasvjetljuje paletu i približava se zaigranijem crtežu, kasnije se bavi ponajviše crtežom, najpoznatiji je ciklus “Ah, te ruke”. Jednom je prilikom o tome rekla: “Ruka je direktni, nepredvidivi pisač. Ruka je iskustveni dio bića. Ona provjerava ideje”. “Rolada življenja ili rolada života”, djelo od četrdesetak metara, koje je svjedočilo o sumiranju njezinih životnih iskustava, o čitavom životu, djetinjstvu, prvim ljubavima, nestajanju, i ključan je njezin rad iz osamdesetih.
Tehnika je također bila vrlo važna za njezin rad. Radila je, naime, uglavnom kombiniranom tehnikom, miješanjem crtačke i slikarske tehnike te kolažiranjem, na platnu, papiru, drvu, lesonitu i ljepenki.
Smrću velike Nives hrvatska je likovna scena ostala bez vrlo važne protagonistice, umjetnice koja je obilježila epohu, ne tako da je netko utjecao na nju, ili ona na nekoga, ne tako da je prihvaćala razne smjerove, već tako da je oduvijek bila svoja. I to joj je bilo najvažnije. “Sretna sam kad neko živi s mojom slikom, ne kad ih kupuju radi prestiža”, tumačila je.