David Maljković naš je najizlaganiji umjetnik izvan Hrvatske - od 1996. do danas nastupio je tristotinjak puta na međunarodnoj sceni. Međutim, slično kao kod Sanje Iveković i Mladena Stilinovića, ujedno je riječ o umjetniku čije radove u Hrvatskoj rijetko gledamo. Prije godinu dana kustosice WHW promijenile su ovu priču i dogovorile s umjetnikom da izlaže na par zagrebačkih lokacija, Galeriji Nova, Galeriji HDD-a i njegovu ateljeu. Bila je riječ o svojevrsnoj retrospektivi, naravno ako je ta retrospektiva u umjetnika čiji put nije nimalo linearan uopće moguća.
Maljković se u Bakru prvo školovao za pomorstvo, zatim je upisao povijest umjetnosti, nakon toga Likovnu akademiju. Poslije se bavi instalacijama, u početku ga je više zanimalo slikarstvo, da ima zanimljiv slikarski rukopis, mogli smo se podsjetiti na spomenutoj izložbi gdje je pokazao portret svog oca, te neke skice, crteže iz svakodnevice. Prekretnica se kod Maljkovića dogodila u Amsterdamu, nakon kraće umjetničke krize.
Točno na dan godinu dana nakon retrospektive u Zagrebu, otvara se retrospektiva ovog umjetnika u Ljubljani, u Muzeju suvremene umjetnosti te dijelom i u Modernoj galeriji. Izložbu, ponovo, rade kustosice WHW, ovaj put u suradnji s Bojanom Piškur. Postav izložbe rade jedni od najvažnijih slovenskih arhitekata Biro Bevk Perović.
Je li potrebna retrospektiva umjetniku koji je u svojim srednjim četrdesetima, recimo, na polovici stvaralačkog puta? To, naravno, ovisi o umjetniku. Neki svoju punu zrelost dosežu u dvadesetim godinama ili naprosto nisu imali izbora, primjerice oni koji su prerano preminuli poput Kraljevića, drugi umjetničku zrelost postižu u četrdesetima, treći kasnije.
Ako se i za jednog umjetnika može reći da mu je popis muzeja u kojima je izlagao impresivan, a da to ne bude pretjerivanje, onda je to Maljković. Izlagao je u Reina Sofia u Madridu, pariškom Palais de Tokyo, centralnom paviljonu Venecijanskog bijenala, i sl. umjetnik je kojeg je međunarodna mašinerija uzela pod svoje. Je li to zasluženo? Jest.
Izložba u Ljubljani “Again and Again” i bavi se nekima od češćih elemenata koji se pojavljuju kod Maljkovića, primjerice, protok vremena ili odnos prema nasljeđu te radovima drugih autora.
Riječ je o različitom konceptu od zagrebačke. Izložba u Zagrebu bavila se, kako među ostalim navode iz WHW-a “otvorila je dijalog sa zagrebačkim institucionalnim krajolikom, atmosferom njegove druželjubivosti”.
U Ljubljani Maljković ulazi u dijalog s radovima iz njihova muzeja, kao i namještajem iz postava izložbi koje su prethodile njegovoj. U takvoj scenografiji on izlaže svoje vlastite radove iz različitih faza stvaralaštva, kako se navodi uz izložbu, “opirući se očekivanjima, i s humorističnim pristupom samom formatu retrospektive”. Doduše, je li to ciničan ili humorističan pristup, dalo bi se raspravljati, no u svakom slučaju, u takvoj formi nudi drugačije čitanje radova.