Prvi svjetski rat desetljećima je zaboravljeni rat u Hrvatskoj, on je potpuno izblijedio u odnosu na Drugi, teško ga se stavlja u dnevnopolitički diskurs pa Hrvatska tu silno zaostaje - rekao je prilikom obilježavanja obljetnice početka ovog rata povjesničar Tvrtko Jakovina. A površni se dnevnopolitički diskurs, jasno je i najpovršnijem promatraču, u pravilu temelji na mišljenjima podijeljenim oko zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata.
Prvi svjetski rat, točnije 42. domobranska pješačka divizija, tema je nove izložbe Roberta Šimraka, koja se može pogledati u Gliptoteci HAZU. Kako se poklopilo da je Šimraku ovo 42. izložba po redu, brojka je ujedno i naziv izložbe s podnaslovom “Ideja kaosa”.
Roberta Šimraka upoznali smo slikama Lego likova sa simbolima raznih režima, na posljednjem Bijenalu slikarstva dobio je Grand Prix. Ne izlaže često. Do sada je njegova najupečatljivija izložba “Wireframe” u MUO: golema platna sa simbolima i kodovima u kojima je djelomice šifrirano upisivao i osobne brojeve, PIN-ove, JMBG-ove i slično u vizualnom jeziku reklamnih panoa. Ta je izložba s jedne strane dobila euforične kritike, dok mu se s druge zamjerala pretjerana medijska dopadljivost, s čim se ne bih složila: kritike možda jesu bile euforične, no nije bilo riječi o medijskoj dopadljivosti.
Iako Šimrak u svojem likovnom riječniku koketira s masovnim medijima, njegova djela nisu prvoloptaška, ne treba to izjednačavati. Svoj je umjetnički svijet gradio i gradi na poziciji koja je različita od domaće scene, pod očitim je utjecajem strip-umjetnosti, teško je izbjeći reference i na pop art, na vizualni jezik Roya Lichtensteina.
Radeći na ciklusu, više se puta vraćao Krležinu djelu “Hrvatski bog Mars”. Dakle, Krleža, strip i pop art. Šimrakova je metoda slikanja: uz pomoć računala, napravi svojevrsni nacrt slike, u sklopu kojeg proučava i iluziju skraćenja i igru svjetla i sjene i sve ostalo, sve precizno. Potom slika akrile na kojima gotovo da se ne vidi trag kista.
Što se tiče teme izložbe, zašto baš ova divizija, nije baš do kraja pojašnjeno. Sam umjetnik kaže mi kako je više riječ o paradigmi, prizorima stradanja na bojištu, prikazu bezumnosti rada, beizlaznosti sudionika i žrtava, posljedicama koje rat nosi, kao i apokaliptičkoj mogućnosti bliske budućnosti, nego o konkretnoj diviziji. Iako je dugo proučavao obilježja ove divizije, što je vidljivo, primjerice, u precizno naslikanom remenu s amblemom mrtvačke lubanje i granatama, događaje koje vidimo na slikama kreira sam umjetnik.
Željko Marciuš u predgovoru tumači kako Šimrak prilazi ovim slikama u ulozi reportera s ratišta te da načinom slikanja podcrtava avanturističku i pustolovnu sekvencu, i to je točno. Nekih velikih junačkih prizora nema. Na slici “Direktan pogodak” vojniku pred nama eksplodirala je glava, “Veliki san” prikazuje usnulog vojnika, uz ispražnjene boce alkohola Casino Patria, na slici “Bijeg” vojnika na motoru. Ljudski lik se, dakle, ponovno vratio na Šimrakova platna. Iako, najdraža mi je slika “Vidimo se tamo gore”, kojom dominiraju golemi oblaci.
