Kada su se u zagrebačkim Klovićevim dvorima izlagala djela Pabla Picassa, vodile su se rasprave o tome vrijedi li izložba uloženih devet milijuna kuna. Vidjeli smo, potom, u Umjetničkom paviljonu djela Joana Miróa, no zasigurno ne iz njegove ključne faze. I u slučaju Giacomettija lomila su se koplja oko postava izložbe, iako su definitivno izloženi njegovi značajniji radovi. Uglavnom, sve bi se moglo sumirati u jedno klasično hrvatsko pitanje: je li, s obzirom na financijsku situaciju odnosno mogućnosti izlaganja onih imena koja su kreirala međunarodnu povijest umjetnosti, bolje zauzeti stav da se izlaže išta ili - ništa.
Činjenica da je u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku otvorena izložba Francisa Bacona trebala bi biti umjetnički spektakl. Bacon se s punim pravom smatra jednim od najboljih suvremenih umjetnika na svijetu, na nov je i vrlo sugestivan način u drugoj polovici 20. stoljeća prikazivao ljudska tijela zatočena u kavezu te unutarnja, često povišena stanja pojedinca, pa je nerijedak i fizički osjećaj da netko vrišti s Baconovih slika.
Međutim, izložba s punim pravom nije tretirana kao spektakl. Naime, u autentičnost se ovih djela, koja pripadaju zbirci Cristiana Lovatellija Ravarina, američkog novinara talijanskog podrijetla i navodnog Baconova ljubavnika, sumnja.
Iako važan povjesničar moderne umjetnosti Edward Lucie-Smith smatra da su originali, ipak je mnogo veći broj stručnjaka koji nisu potvrdili njihovu autentičnost, a među njima je i stručnjak za Bacona Martin Harrison koji smatra kako su ovi crteži “parodija i duboko nepoštivanje Baconova rada”. Crteži nisu u službenom katalogu Baconovih radova objavljenih ljetos. Razlog leži i u činjenici da je taj umjetnik vrlo rijetko radio crteže, a u zbirci Ravarino riječ je većinom o tom mediju. Također, Bacon crteže nije potpisivao, a ovi su potpisani, no Lucie-Smith to tumači prijateljskim odnosom. Inače, crteži iz talijanske zbirke nisu izlagani ni u jednom važnijem međunarodnom muzeju.
Izložba je podijeljena po tematskim segmentima tipičnima za ovog umjetnika: “Papa”, “Portreti”, “Autoportreti” i “Raspeća”. Naravno, tko nije stručnjak za Bacona, a u Hrvatskoj to nije nitko, teško može sa 100-postotnom sigurnošću tvrditi je li djelo original ili nije. Ostaje osobni osjećaj - ostavljaju li ovi crteži fizički dojam na vas kao što ostavljaju Baconova djela, osjeti li se udarac u trbuh? Crteži na dubrovačkoj izložbi ne ostavljaju takav dojam. Je li, dakle, u slučaju dubrovačke izložbe bolje vidjeti išta ili ništa? Odgovor bi, bojim se, bio - ništa.