Konceptualni fotograf Phillip Toledano, trenutno vodeći akter suvremene fotografije u svijetu, o čijoj popularnosti svjedoči i 60 tisuća pratitelja na Instagramu, dolazi u Hrvatsku u rujnu na tjedan dana iz Amerike, kao glavni gost Međunarodnog festivala fotografije Organ vida, za koju je predviđeno da se odvija na mnogim lokacijama. Zagrebačkoj javnosti Toledano će se predstaviti i izložbom fotografija “Maybe” u Galeriji Kranjčar.
Uglavnom se bavi društveno-političkim temama, što je vidljivo na njegovim radovima o nasilju u američkoj zabavnoj industriji i nasljedstvu predsjedništva Georgea W. Busha te u knjizi “A New Kind of Beauty” u kojoj je prikazao ljude s mnogim plastičnim operacijama u stilu renesansnih portreta. Njegovi radovi objavljivani su i u Vanity Fairu, The New York Timesu, The New Yorkeru, Harpersu, Esquireu, GQ-u, Sunday Timesu, Le Mondeu itd.
Na izložbi “Možda”, koju ćemo imati prilike vidjeti u Zagrebu, na fotografijama je sam umjetnik koji predviđa kako će izgledati u budućnosti. Naime, prije snimanja fotografija iz ovog ciklusa dao je istražiti svoj DNK, otišao je onima koji proriču budućnost, da mu se čita iz dlana i proriče iz kave, potom se pod šminkom koja je trajala satima transformirao u 95-godišnjaka, projicirajući najgore strahove koji bi mu se mogli desiti u starosti, on je beskućnik, žrtva je ubojstva, večera sam sa psom...
Otac
U ekskluzivnom intervjuu s poznatim fotografom pitam ga, na samom početku razgovora, kako mu je bilo nositi se sa svojim najgorim strahovima: “Bilo je istovremeno vrlo teško i fascinantno. Vidjeti samog sebe s fizički posve različitim izgledom samo je po sebi šokatno iskustvo. Također je bilo iznenađujuće kako su drugi gledali na mene. Kada imate 95 godina i u kolicima ste, svijet na vas gleda posve drukčije nego kada vam je 45 godina, no trebate taj pogled osjetiti na svojoj koži kako bi vam postalo jasno. Prolaznici vas nisu niti svjesni, niste nimalo važni”.
Toledano je ciklus radio u vrlo osjetljivom trenutku, nakon što je izgubio majku pa oca. Njegova se supruga, s kojom ima kćer i živi u New Yorku, čak i bojala za njega, je li u previše krhkom stanju da bi se upustio u ovakav pothvat. Međutim, on sam kaže kako je ovaj čin za njega bilo “oslobađajuće iskustvo, unatoč vrlo lošem raspoloženju koje je prolazio kada je snimao”. S druge strane, tumači: “Fotografija je o prošlosti, odmah nakon trenutka kada ste snimili fotografiju, ona je automatski iza vas, u povijesti. Želio sam pomoću fotografije predvidjeti ono što se još nije dogodilo, želio sam snimiti budućnost.”
Nakon majčine smrti, Toledano je preuzeo brigu o ocu koji je bolovao od demencije, ocu je bilo 95 godina, preminuo je sa 99. Ciklus “Dani sa mojim ocem”, koju je hvalile mnoge novine u svijetu, od Guardiana, Voguea, pa nadalje, sam umjetnik za Jutarnji opisuje na sljedeći način: “Riječ je o ljubavnom pismu mojem ocu. Bilo je emotivno vrlo teško.”
Bijeg od reklama
Njegov je otac također bio umjetnik. Koliko je utjecao na njega? “Teško je reći. Zasigurno je utjecao na mene kao otac. No, kao umjetnik, nisam siguran. Radimo toliko različite stvari, i ne mislim da je izvršio utjecaj na mene. Iako sam naslijedio njegovu radoznalost”.
Iako se toga ne sjeća u potpunosti, jer je imao četiri godine, njegova je starija sestra tragično stradala kad je imala devet godina. Danas je i sam roditelj i kaže kako je “upravo nevjerojatno koliko su njegovi otac i majka uspijevali držati glavu iznad vode kako bi podigli njega”.
Iza njihove smrti našao je neotvorenu kutija u kojoj su držali stvari svoje kćeri. Toledanu je trebalo dugo da smogne hrabrosti da otvori kutiju, a nakon što ju je otvorio, nastao je također ciklus fotografija, u kojima snima pronađeno u kutiji. Baviti se umjetnošću, proniknuti u druge ljude, teško je ako sebe ne ogolite do kraja? “Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo u svoje ime. Smatram da su moji najzanimljiviji radovi nastali nakon smrti mojih roditelja. Možda je njihova smrt probudila veću kreativnost u meni, na jedan posve drugačiji način. Iako, da imam izbora, volio bih da su ovdje.”
Toledano, inače, smatra da je uloga umjetnika da se “ponašaju kao djeca, da pomiču granice, da govore o temama koje se ne smatraju uvijek prikladnima”, odnosno, kako tumači: “Od umjetnika se očekuje da kažu neočekivano - imaju dozvolu od društva da kažu što ne bi trebali, za razliku, od primjerice, bankara. Očekujemo od umjetnosti da baci svjetlost na stvari koje obično ostanu neizgovorene.”
Prvo je počeo raditi u svijetu reklama, no odlučio se na umjetnost, jer je osjećao da će u suprotnom njegov život biti “prosječan, mediokritetski”. Pitam ga je li njegov život umjetnika danas ono što je očekivao da će biti te je li što naučio baveći se reklamama i oglašavanjem: “Nisam studirao umjetnost već marketing, pa sam upravo na ovom studiju naučio o tipografiji, filmu, dizajnu, fotografiji, u osnovi o svemu. Da li je moj život danas ono što sam očekivao da će biti? Nisam siguran, no ono u što sam siguran je to da sam sretan jer sam pobjegao i jer u umjetnosti imam ponešto uspjeha.”
Nova ljepota
Njegov do sada najpoznatiji ciklus “Nova vrsta ljepote” nije intiman poput onih o kojima smo razgovarali na početku intervjua. Riječ je o ciklusu za koji je ideja nastala nakon jednog novinarskog zadatka, a prikazuje ljude koji su se podvrgli nebrojenim plastičnim operacijama. Iako je riječ o ljudima koji su s operacijama pretjerali pa kod mnogih izazivaju i nelagodu, Toledano ih portretira sa dostojanstvom. Kaže kako su se ljudi zgražali “prije dvadeset godina i nad tetovažama i pearcingom”, te nastavlja: “Ovaj sam ciklus snimao paralelno snimajući ‘Dane sa mojim ocem’. Riječ je o dvije strane jednog novčića. Ciklus ‘Nova vrsta ljepote’ je o smrtnosti, i pokušaju guranja te smrtnosti što dalje, dok su ‘Dani sa mojim ocem’ o blizini smrti i o ljubavi.”
Na ta su djela utjecale i renesansne slike: “Oduvijek sam se divio djelima Hansa Holbeina i Hansa Memlinga - te slike prikazuju određenu vrstu ljepote njihova vremena, i smatrao sam da bi bilo interesantno koristiti sličan način slikanja kako bi se pokazala ljepota našeg vremena.”
U seriji “Kim Jong Phil” Toledano portretira samog sebe kao čitav niz diktatora, od Sadama Husseina pa nadalje, a ciklus objašnjava na sljedeći način: “Biti umjetnik vrlo je slično tome biti diktator - nema mjesta sumnji, morate živjeti u svojevrsnom zavaravanju, vjerovati da svijet čeka, nestrpljivo, na poruku od vas...”
Toledano je rođeni Britanac koji živi u New Yorku, a na pitanje zašto, odgovara: “Moj je otac bio iz New Yorka i na neki sam način još od mladih dana znao da ću ovdje preseliti. Da budem iskren, volim energiju (znam da je klišej), ovdje ljudi žele da se stvari obave, a budući da sam vrlo nestrpljiva osoba, ovo je savršeno mjesto za mene”, zaključuje.